Knjige petkom: Osamotne okolnosti, Naklada 500...

Strip Osamotne okolnosti nacrtao je i napisao Enver Krivac, naš multimedijalni zavičajac. U ovom stripu, koji se može gledati kao spoj četiri fanzina, Krivac je predstavio artističke crtice iz svakodnevnoga života. Nude nam se četiri broja izmišljenog grafičko-literarnog magazina o čijem izdavanju brigu vodi sam autor. To mu naravno daje slobodu da miješa ironiju, ljutnju, sarkazam, ilustracije, očaj, rezignaciju – ali, napravljen je dobar spoj i taj miks uopće ne smeta, nego baš naprotiv, čini se kao jedino logično rješenje.

Isječke iz stvarnosti ludistički servira pred čitatelja i tumači ih na svoj način. Stilski tu ima podosta paradoksa, humora i crnoga humora. Krivac se na sebi svojstven način izruguje malograđanštini. Izrugivanje započinje stilom, koji nije očekivan, propisan, izvana privlačan. Napisano i nacrtano vrlo zaigrano, živopisno, specifično.

Enver Krivac i njegova djela su tu za sve one koji mogu i žele kritički i surovo iskreno promotriti sebe i svijet oko sebe.

Svećenik Goran Rukavina objavio je nekoliko knjiga u posljednje vrijeme (u fondu Knjižnice imamo sedam naslova), a ona o kojoj smo danas govorili zove se Naklada 500. U ovoj knjizi autor polemizira o odnosu urednika, autora i o procjeni kvalitete knjige. Međutim, može li taj izbor utjecati na vidljivost knjige? Može li knjiga pobijediti sustav? Može li takva knjiga doći do čitatelja?

Irena vodi malu nakladničku kuću Fragment u koju pristižu rukopisi. S druge strane, autor Goran Radan objavljuje u vlastitoj nakladi, a Helena Barišić, voditeljica otkupa najvećega knjižarskog lanca, na rukopise gleda u okviru njihovih tržišnih vrijednosti. Ulogu u raspačavanju knjige ima i Ministarstvo… U kojoj mjeri svi oni trebaju pristajati na kompromis, a istovremeno ostati dosljedni sebi, pitanje je na koje pokušavamo dobiti odgovor. Autor opisuje iščekivanja koja slijede nakon predaje knjige izdavačima, ali i položaj izdavača i knjižara u tom sustavu. 

O tome u kojoj mjeri treba pristati na kompromise možemo i dalje raspravljati. U ovom se romanu problematizira odnos književnosti i tržišta, a nastao je iz iskustva suradnje s izdavačima i knjižarima. Kao i u ostalim romanima, autor tematizira institucionalne strukture, moralne kompromise i granicu između između osobne savjesti i kolektivnog reda.

Mlada ilustratorica, grafička dizajnerica i spisateljica Klasja Habjan donosi nam tragičnu i prekrasnu priču o svojoj baki, Milki Hanza. Grafički roman, nastao na književnoj rezidenciji u Angoulemu 2024. godine, nosi naziv Moja baka se zove kao čokolada. Priča je to o pamćenju, gubitku i bliskosti, a obrađuje demenciju kao ljudsko stanje. 

Baka svoj život započinje u domu za nezbrinutu djecu u Otočcu, a kasnije ju sele u Zagreb. Tu je posvaja jedna ugledna, visokoobrazovana i utjecajna obitelj. Diplomirala je jugoslavistiku, na studiju je upoznala djeda Matu, rodila dvoje djece, a potom se djed i baka razvode. Dana 11. 2. 2020. godine odlazi u starački dom (na isti datum kad je posvojena) riječima iz doma sam došla, u dom se i vraćam.

Prvi dio knjige ima kronološki kontinuitet, a drugi dio se sastoji od nepovezanih crtica, poetskih zapisa, poezije satkane od razmišljanja, promišljanja: bakin zagrljaj, bakino telefoniranje, posjet baki u domu, uspomene s Korčule, zajednički doživljaji, bakini vikleri, nedjeljni običaj zajedničkog gledanja Poirota.

Knjiga je vrlo sjetne atmosfere, prožeta toplinom i osjećajem prema osebujnoj baki, koja voli nevoljene, one od kojih se dižu ruke te obilježena četvrtcima, danima za posjet baki.

Odnos s bakom dobar je uvod i u sljedeću knjigu, u kojoj je okosnica odnos mlade djevojke, njezine majke i bake. Autorica je Joanna Elmy, novinarka i spisateljica koja živi na relaciji Bugarska - SAD. 

U knjizi Satkani od krivnje (prijevod Ksenija Banović) Jana (Jane) je glavna protagonistica romana. U poglavljima naziva Dan i Noć, koja se događaju u sadašnjem vremenu, Jana govori u prvom licu. Živi u Americi, radi brojne fizičke poslove i u vezi je s jednim Amerikancem. Ostala poglavlja su priča o životu Jane, njezine majke Lili i bake Eve, a poglavlja su nazvana po njihovim imenima.

Janin život i ovu knjigu pred nama autorica sažima u rečenici koju izgovara Jana: 

Tri puta sam se rodila. Jednom, kad me je ona rodila, potom, kad je otac otišao, i konačno - kad sam ja otišla. 

Pratimo Janu, djevojku u dvadesetim godinama, koja odlazi iz Bugarske raditi u Ameriku. Težak rad (uglavnom na crno) iscrpljuje, ali je misao pobjeći ne samo od teškoga života u Bugarskoj, nego i od mame, koja ju cijeloga života kritizira, ispravlja i objašnjava joj kako se ona žrtvuje zbog nje pa Jana konstantno osjeća krivicu. 

Strah me je, ako odem studirati, da ću ovisiti o majčinu novcu, o velikodušnoj kamatnoj stopi, plaćenoj u obliku krivnje koji ona naplaćuje.

Kad čitamo majčina poglavlja, jasno nam je da majka želi da Jana živi bolje od nje i opsjednuta je time. Majka neprestano ističe težinu vlastitog života i tu činjenicu Jana osjeća kao breme. Preambiciozna je prema Jani i tjera je da svira klavir, a Janu klavir veže uz potresne scene s pijanim ocem (koje nikad nije ispričala majci). Potresne su scene koje Jana kao djevojčica doživljava u svojoj obitelji. Bila je to obitelj osakaćena emotivno i financijski. 

Sjećam se kad sam prvi put shvatila da je moja majka zapravo zasebno ljudsko biće i da se ne zove Mama, već ima svoje ime, sa svojom vlastitom pričom. Sjećam se te rane boli, te na dječji način grube spoznaje da je mama imala život i prije mene. I da ga vjerojatno, bez obzira na mene, ona i dalje živi u tajnom svijetu odraslih.

Baka Eva prošla je izuzetno težak život s Janinim djedom. Bilo je tu puno fizičkoga zlostavljanja, koje je živopisno dočarano i ostavlja mukotrpan dojam. I za nju se Jana pita je li ikada bila samo Eva, a ne majka, supruga, snaha, kći. Problematizira položaj žena u balkanskom društvu i općenito te uloge koje žena igra kroz život.

Nakon što baka doživi moždani udar, Jana dolazi u Bugarsku iz Amerike, a Eva iz Njemačke. Nakon ovoga povratka Jana uočava specifičnosti Balkana: ljudi ne znaju za osobni prostor, rub pločnika je napukao, nitko ne čeka petak uvečer da bi išao u kafiće, ali postoji i izrazita doza ljudskosti u ljudima (susjede uzimaju bakino cvijeće da se za nj brinu dok se baka ne oporavi). Kroz priču o životu triju generacija žena autorica govori o položaju žena, odnosu majke i kćeri, odnosu ljudima prema drugima i različitima te Balkanu: balkanskom mentalitetu, povijesti Bugarske, socijalnom i političkom stanju Bugarske, o djetinjstvu na Balkanu te o doživljaju Balkana s odmakom (nakon godina provedenih u Americi).

Iako se autorica bavi razlikama među društvima, sve su te razlike zapravo nijanse, a ljudi su ljudi, svugdje isti, s istim problemima, istim doživljajem doma. Svijet je vruć i prepun bijesa, iluzije se tope poput leda, a ljudi mi se posvuda čine istima. 

Iako oslabljene kvantitetom, ove petkovne preporuke dobre su kvalitetom, a odlične raznovrsnošću, jer vam nudimo različite sadržaje, stilove i forme. Ovoga petka manje je više.