Knjige petkom: Ponoć u Černobilu, Otok, Izgladnjela cesta…

Ovotjedne preporuke započinjemo jednim napetim krimićem. Nakon vrlo uspješnih romana Djeca slijepog kovača i Voštani princ smještenih u fiktivni američki grad Shallow Lake City, domaći autor Miro Morović napisao je novi roman Otok, ovaj put smješten na domaći teren.

Glavni lik Matija, mladi arhitekt iz Zagreba, dolazi s najboljim prijateljem i poslovnim suradnikom Lukom na otok svog djetinjstva kako bi spojio posao i nekoliko dana odmora. Već prvu večer na raveu na obližnjoj plaži upoznaje lijepu Lenu i ne može vjerovati svojoj sreći, da je tako privlačna i zanimljiva djevojka pokazala interes za druženje s njim. Provode zajedno ludu noć uz alkohol i ecstasy, a potom ih niz događaja potpuno izbacuje iz tračnica  i zabavnu ljetnu noć pretvara u noćnu moru koja će promijeniti tijek njihovih života.

Morović vrlo uspješno gradi atmosferu nelagode i neizvjesnosti, ponajviše kroz kontrast između idilične ljetne kulise i sve mračnijih događaja koji postupno izmiču kontroli. Posebno je zanimljiv način na koji prikazuje psihološki pritisak pod kojim se likovi nalaze – nakon početne euforije i bezbrižnosti, Matija i Luka sve više tonu u paranoju, strah i međusobno nepovjerenje. Otok, koji je isprva prikazan kao mjesto odmora i nostalgije, postupno postaje klaustrofobičan prostor iz kojeg kao da nema izlaza, što dodatno pojačava osjećaj tjeskobe.

Roman se brzo i lako čita zahvaljujući kratkim poglavljima i stalnoj napetosti, ali njegova najveća snaga nije samo u zapletu i obratima, nego u uvjerljivom prikazu običnih ljudi koji se iz jedne loše odluke sve dublje uvlače u situaciju koju više ne mogu kontrolirati. Morović pritom dobro dočarava dinamiku prijateljstva između glavnih likova i način na koji krizne situacije razotkrivaju njihove slabosti, sebičnost i granice lojalnosti. Završetak uspijeva iznenaditi i zaokružiti priču tako da potpuno mijenja pogled na dotadašnje događaje, zbog čega čitatelj gotovo poželi vratiti se na početak i u svjetlu novih spoznaja potražiti tragove koji su cijelo vrijeme bili pred njim.

Nastavljamo u napetom tonu. Roman Ostavi svijet za sobom (u prijevodu Igora Rendića) autora Rumaana Alama započinje vrlo jednostavno – obitelj iz New Yorka odlazi na odmor na Long Island u luksuznu kuću izvan grada kako bi na nekoliko dana pobjegli od svakodnevice i uživali u osami.

Opuštena atmosfera se uskoro promijeni kad se kasno jedne noći pojave vlasnici kuće s viješću da je došlo do velikog nestanka u New Yorku i prekida komunikacija zbog kojeg se nisu željeli vratiti u svoj stan na četrnaestom katu i nadali su se da će moći prenoćiti u svojoj vikendici dok ne saznaju što se događa. Malo je reći da njihov zahtjev ne nailazi na salve oduševljenja, no kako je situacija zaista neobična i zabrinjavajuća, svi se prilagođavaju novonastaloj situaciji i započinju neobičan suživot.  Od tog trenutka osjećaj nelagode i nesigurnosti polako raste, a granica između stvarne prijetnje i paranoje postaje sve tanja.

Rumaan Alam u ovom romanu manje se bavi samim katastrofalnim događajem, a više reakcijama ljudi suočenih sa strahom i neizvjesnošću. Kroz odnose među likovima otvara teme povjerenja, privilegije, straha, naše ovisnosti o tehnologiji i nepripremljenosti na situacije u kojima se ne možemo osloniti na društvenu uređenost. Upravo ta klaustrofobična atmosfera najveći je adut knjige kao i spoznaja o tome koliko je sigurnost i udobnost naše svakodnevice koju uzimamo zdravo za gotovo zapravo krhka i koliko bi malo trebalo da se sve oko nas raspadne. Akteri ne znaju što se događa niti kako se nositi s time, a mi kao čitatelji znamo samo malo više od njih, taman dovoljno da nam bude jasno da će stvari postajati samo sve gore.

Upravo to iščekivanje neminovnog je ono što nas najviše pogađa dok čitamo ovu knjigu, jer scenarij nije nimalo nevjerojatan i lako je zamisliti se u sličnoj situaciji te se zapitati kako bismo se s njome nosili.

Iako je sljedeća knjiga daleko od fikcije i prikazuje vrlo stvaran, katastrofalan događaj, također nam vjerno dočarava koliko je sigurnost svakodnevice ponekad krhka.

Adam Higginbotham, nagrađivani britanski novinar, posvetio je godine istraživanju, čitanju sovjetskih dokumenata s kojih je skinuta oznaka tajnosti, intervjuiranju svjedoka i članova obitelji preminulih sudionika černobilske katastrofe. Rezultat je fascinantra, sveobuhvatna i izvanredna priča o najvećoj nuklearnoj katastrofi u povijesti, čiji razorni epicentar eksplozije – reaktor bloka 4 – i danas sadrži zabrinjavajuću količinu radioaktivnog materijala.

Nuklearna katastrofa koja se dogodila 26. travnja 1986 u 1:26 ostaje jedna od najtiših, a ujedno i najglasnijih tragedija modernog doba koja za posljedicu ima desetke tisuća uništenih života, ukranih djetinjstva, trajno uništene zemlje i vode, biljnog i životinjskog svijeta, a učinke zračenja osjetio je velik dio Europe. Saniranje posljedica trajat će desetljećima, a veliki dijelovi mogu ostati nenastanjivi još tisućama godina.

Ostaci reaktora četiri zatvoreni ispod sarkofaga dizajniranog da spriječi daljnje širenje radijacije i dalje stoje kao potencijalna opasnost, a sama je nesreća šokirala svijet, trajno ga promijenila te brojna pitanja desetljećima ostavila bez odgovora.

Ponoć u Černobilu: neispričana priča o najvećoj svjetskoj nuklearnoj katastrofi ( u prijevodu Jeny Ruđer i Marije Perišić) donosi mnoge odgovore. Jedna od najboljih publicističkih koje na hrvatskom možete pročitati o katastrofi u nuklearnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin, poznatijoj kao nuklearnoj elektrani u Černobilu. Donosi najpronicljiviji i najdetaljniji prikaz razloga eksplozije, njezinih posljedica ali nudi i nemjerljivo više. Čita se poput napetog trilera s elementima horora, a njezin možda najveći doprinos su autentične priče o ljudima, dirljive i nevjerojatne.

Apsolutna preporuka! Važna tema i izvanredna knjiga koja s punim pravom zaslužuje vašu pažnju.

Roman Izgladnjela cesta autora Bena Okrija (u prijevodu Mirne Čubranić) snažno je i poetsko djelo koje čitatelja uvodi u jedinstveni svijet na granici stvarnosti i duhovnog. Okri, istaknuti nigerijski pisac, pjesnik i kulturni aktivist, poznat je po svom osebujnom stilu koji spaja realizam i mit, a za ovaj je roman nagrađen i prestižnom Booker nagradom. Njegovo stvaralaštvo često istražuje teme identiteta, društvene nepravde i duhovnosti, što se snažno odražava i u ovom djelu.

U središtu radnje nalazi se dječak Azaro, dijete-duh koje neprestano obitava između dva svijeta – onog živih i onog duhova. Njegova unutarnja borba da ostane među živima daje romanu snažnu emocionalnu okosnicu. Kroz Azarove oči upoznajemo njegovu obitelj: majku, simbol tihe snage i izdržljivosti te oca koji prolazi jedan od najzanimljivijih razvojnih  lukova u romanu. Od iscrpljenog radnika, otac postupno prerasta u duhovnog tragača i vizionara, a njegova transformacija dodatno dolazi do izražaja kada se okuša kao boksač – boreći se, i metaforički i stvarno, protiv životnih nepravdi.

Posebnu vrijednost romanu daje Okrijev stil pisanja: iznimno detaljan, bogat i izrazito osjetilan. Opisi su toliko živopisni da čitatelj gotovo može osjetiti mirise ulica, čuti buku svakodnevice i vidjeti prizore koji se stapaju između stvarnog i nadnaravnog svijeta. Upravo ta sposobnost da pobudi sva osjetila čini čitanje ovog romana intenzivnim iskustvom, u kojem se granice između čitatelja i priče postupno brišu.

Posebno intrigantan lik je Madam Koto, žena kojoj se zajednica divi, ali čiji uspon razotkriva i tamniju stranu moći. Kroz povezanost s politikom stječe bogatstvo i utjecaj: dobiva električnu energiju, širi svoj posao i okuplja oko sebe svijet obilja, ali i moralne ambivalentnosti. Njezina transformacija snažno kontrastira siromaštvu Azarove obitelji, dodatno naglašavajući društvene nejednakosti.

Okri vješto oslikava težak i surov život u siromašnim afričkim zajednicama – stalnu borbu za hranu, dostojanstvo i opstanak. No, upravo kroz taj realizam provlači se sloj magičnog i mitskog, gdje duhovi, vizije i simboli postaju jednako stvarni kao i svakodnevica. Roman obiluje snažnim slikama i dubokim mislima, potičući čitatelja na promišljanje o granicama stvarnosti, identitetu i smislu života.

Izgladnjela cesta nije knjiga koja se čita brzo – ona se doživljava. Posebnu snagu nosi i sama završnica: posljednja rečenica sabire cjelokupnu težinu priče i ostavlja snažan, dugotrajan dojam. Preporučuje se svim ljubiteljima književnosti koji traže više od linearne priče – slojevito, poetsko i duboko djelo koje dugo ostaje u mislima čitatelja.

Sljedeći roman na našem popisu preporuka također otvara brojna pitanja o identitetu i našim životima. Roman Brdo autora Ivice Prtenjače govori o glavnom junaku bez imena koji bježi iz Zagreba nakon što je dobio otkaz kao menadžer za odnose sa javnošću u izdavačkoj kući i Muzeju suvremene umjetnosti. Zasićen i umoran od prodavanja magle, kojekakvih promocija, govorancija i ispraznih druženja; doživljava klasično sagorijevanje i odlučuje iz korijena promijeniti život i presložiti svoje životne prioritete. Treba mu bijeg od svakodnevice, mir i sloboda. Traži i nada se pronaći neki smisao. Osim poraza na poslu doživljava i raspad kratkog braka s Katarinom. Također, stanujući preko puta Traumatološke bolnice, svjedočio je šokantnom dovoženju stradalih vatrogasaca s Kornata, koje ga je duboko psihički potreslo i ostavilo traga.

Oči koje sam vidio možda su oči nekog od tih dječaka koji su stradali. Zgrčio sam se, ali nisam mogao prestati, ridao sam i jecao, plakao sam za njima, nad sudbinom, nad ravnodušnim bogom, nad vatrom i zgarištem.

Odlučuje napustiti građansku egzistenciju i izabire jedan jadranski otok na kojem se osamljuje preko ljeta i penje u napuštenu vojnu karaulu na vrhu brda iz koje namjerava čuvati otok od požara. Društvo mu prave jedan pas i magarac Viskonti.  Povremeno susreće zalutale turiste, bajkere, ćudljive stanovnike Otoka i bivše branitelje koji boluju od PTSP-a, lovce i krivolovce. Susreće se sa zmijama, divljim svinjama i supovima koji se hrane lešinama životinja koje lovci nisu pokupili.

U toj, za njega savršenoj samoći i potpunom siromaštvu i neopterećenošću materijalnim, on čak i služi druge tako što sam peče kruh (kojeg usput dijeli slučajnim prolaznicima), a kruh ga podsjeća na djetinjstvo i oca koji je bio pekar. Na brdu vrlo brzo doživljava određene spoznaje, mir, nestaje uobičajene mješavine svakojakih osjećaja i misli, obveza i planova. Odjednom osjeća kako konačno pripada sebi i prirodi koja ga okružuje, daleko od ustaljene svakodnevice.

U ovom romanu pronalazimo oštru kritiku društva, užurbanog suvremenog svijeta i besmisla svega onoga čemu danas stremi prosječan čovjek. Mnogi se od nas mogu lako identificirati s glavnim likom i njegovom težnjom za svojim konačnim ostvarenjem.

Prelazimo na neke ipak malo laganije teme, ali ne i manje važne ili manje zanimljive. Roman Ono što tražiš, u knjižnici je (engl. What you are looking for is in the library) japanske autorice Michiko Aoyame, a u prijevodu Mihaele Velina, objavljen je 2025. godine u izdanju Profila. Ova topla i optimistična priča posebno će vam se svidjeti ako volite čitati o čaroliji knjižnica i knjiga, a možda će vas i potaknuti da izađete iz svoje zone komfora jer - slušajući svoje srce, iskorištavajući prilike i pružajući ruku drugima – i vi možete ostvariti ono o čemu cijeli život sanjate.

Roman se sastoji od pet priča osoba različitih životnih dobi i zanimanja. Svi žive u jednoj četvrti u Tokiju i svatko od njih nalazi se u drugačijoj fazi života, noseći se s problemima koje ne znaju riješiti. To su mlada prodavačica, zaposlena majka, savjesni računovođa, nadareni crtač mange i umirovljeni službenik. Nemirna mlada prodavačica želi steći nove vještine, zaposlena se majka pokušava pomiriti s nazadovanjem na poslu nakon porodiljnog dopusta, savjesni računovođa sanja o otvaranju antikvarijata, nadareni crtač mange nema vjere u sebe ni motivacije, a nedavno umirovljeni uredski radnik traži novi smisao života. Svi se oni u jednom trenutku upute u društveni dom u svojoj četvrti, u kojem se nalazi mala knjižnica u kojoj radi knjižničarka Sayuri Komachi. Osebujna i zagonetna knjižničarka neobična izgleda sjedi za pultom i filca figurice od vune, a ima dar naslutiti što svaki posjetitelj njezine knjižnice traži i preporučiti knjigu koja će mu pomoći da to i pronađe. Ponekad posjetitelji ostanu zatečeni knjigom koju im knjižničarka preporuči, ali se pokaže da je upravo to knjiga koja ih odvede na pravi put.

Jedina zamjerka koju smo pronašli je da je radnja ovog romana, iako brza i zanimljiva, pomalo predvidljiva, a likovi su prilično površno razrađeni, ali sigurni smo da će se ljubiteljima ovakvih knjiga, svidjet jednostavan i topao stil kojim autorica piše. Topla preporuka od nas jer optimizma u knjigama, kao i u životu, nikada nikad nije previše!

U sljedećem romanu, magije ne nedostaje. Knjiga Okrutni princ autorice Holly Black (u prijevodu Božane Grabić) čitateljima nudi bogat i složen svijet vilinskih intriga, moći i obiteljskih odnosa. Svijet Elfhamea čarobno je oslikan, s jasno definiranim pravilima, hijerarhijom i političkim igrama koje radnju čine dinamičnom i napetom.

Nakon što je u sedmoj godini života ostala bez roditelja, Jude Duarte zajedno sa sestrama biva odvedena u vilinsku zemlju, gdje se deset godina suočavala s prezirom većine vila zbog svojeg smrtnog porijekla. Unatoč nastojanjima da se uklopi, često je izložena poniženjima svojih školskih kolega, predvođenih okrutnim princom Cardanom. Njihov odnos, koji započinje kao otvoreno neprijateljstvo, postupno se razvija, ali ostaje nedovoljno razrađen.

Upravo se u tom odnosu osjeća manjak dubine, osobito na emocionalnoj razini. Iako je dinamika između Jude i Cardana važna za razvoj radnje, njihova povezanost nije dovoljno istražena, pa čitatelj povremeno ostaje uskraćen za jasniji uvid u Cardanovu unutarnju borbu i njegovu perspektivu događaja.

Unatoč tome, roman će privući ljubitelje fantasy-romanse, osobito one koji uživaju u obratu odnosa od neprijatelja do ljubavnika. Slična dinamika, poznata iz serijala Dvor trnja i ruža autorice Sarah J. Maas, prisutna je i ovdje, iako u nešto suzdržanijem obliku.

I za kraj, jedna divna slikovnica za one najmlađe. Uspori autorice Marine Ruiz (u prijevodu Leni Bastaić), priča je o vremenu i životu. Kako nam vrijeme prolazi, relativno je jer djevojčici iz ove priče prolazi sporo, a njezina majka ga nema dovoljno da stigne ispuniti sve obaveze. Ali, upravo kada zastanemo i usporimo, primjećujemo oko sebe sve ono što inače ne bismo. Naizgled sasvim nevažne, ali opet važne pojave, bića, događaje…

Protjecanje vremena je i filozofsko pitanje jer ova slikovnica na izrazito poseban način prikazuje kako je život kratak ako ga živimo brzo, ne osvrčući se na sebe i svijet oko sebe.

S tom završnom mišlju vas ostavljamo i potičemo da ovaj vikend usporite i provedete svoje vrijeme kvalitetno, u dobru društvu i s dobrom knjigom.