Knjige petkom: "Sutra je novi ručak", "Mrtva zona", "Pronađi mačku", "Imena"...

Književnost uvijek prati čovjeka: propituje naše odnose, strahove, odluke, nasljeđe i ono neizgovoreno što nas čini onime što jesmo. Zato se ove priče ne čitaju samo kao zabava, nego kao ogledala stvarnosti — svaka rasvjetljuje jedan njezin kut i podsjeća nas kako se velika pitanja često skrivaju u malim, svakodnevnim trenucima.

Sutra je novi ručak Ivice Ivaniševića je živopisni splitski krimić koji spaja napetost i humor na način koji ga čini iznimno čitljivim. U središtu priče je mlada inspektorica Nina koja se pokušava dokazati na svom prvom ozbiljnijem slučaju, uz stalnu prisutnost iskusnog inspektora Nalisa, ciničnog i pronicavog veterana čiji je instinkt često brži od službenih procedura. Njih dvoje čine neobičan, ali zabavan tandem. Radnja vješto spaja napetost istrage i duhoviti, živi prikaz Splita i njegovih osebujnih likova. 

Upravo taj spoj čini Sutra je novi ručak romanom koji se čita u jednom dahu — savršen izbor za ljubitelje pametnih, karakterom vođenih krimića.

Nakon toplog, humorom obojenog pogleda na hrvatsku svakodnevicu i njezine male apsurde, ulazimo u napet psihološki prostor koji djeluje kao odlazak na drugu stranu istih pitanja: što nam oblikuje život, a što nas izbacuje iz kolotečine?

Roman Mrtva zona Stephena Kinga (u prijevodu Ane Briški Đurđevac) izdan je 1979. godine, a može se svrstati u znanstveno fantastični žanr, ali i u politički triler te psihološku dramu. Priča je o Johnu Smithu (bez srednjeg imena) koji je kao šestogodišnjak doživio teški udarac u glavu dok se klizao na obližnjem zaleđenom jezeru. 

Dvadesetak godina kasnije John je srednjoškolski profesor koji vodi jedan uobičajeni život, viđa se s kolegicom Sarom koju namjerava zaprositi, međutim nakon  teške prometne nesreće u kojoj je ponovno zadobio ozbiljnu ozljedu mozga, pada u komu iz koje se budi tek nakon četiri i pol godine. Dok prolazi težak proces fizičkog i psihičkog oporavka, shvaća da posjeduje neobične vidovnjačke sposobnosti - vizije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje se aktiviraju dodirom ljudi i predmeta. Dok ga mediji nazivaju prevarantom, obični ljudi tu moć smatraju blagoslovom i traže njegovu pomoć, a za samog Johnnya to je prokletstvo. Dok je samo nekolicina prijatelja i obitelji ostala uz njega, ostali se sve više udaljavaju ponajviše iz straha od njegovog dodira. 

Počeo je pratiti politiku te se na jednom predizbornom skupu rukuje s lokalnim političarem, čovjekom iz naroda, Gregom Stillsonom kojeg većina birača zapravo smatra klaunom i seoskom ludom (a koji ljude hrani  suludim obećanjima i besplatnim hot dogovima), ali svejedno su spremni glasati za njega jer „ljudima povremeno treba malo smijeha… I, što je još važnije, žele pokazati figu političkoj kasti koja izgleda ništa nije u stanju riješiti“. Međutim, John Smith prilikom tog rukovanja ima viziju Grega Stillsona kao budućeg predsjednika Amerike koji svijet vodi u razoran rat. Od tada ga počinje proganjati pitanje koje je postavio i svojim bližnjima „Zamislite da možete uskočiti u vremenski stroj i vratiti se u 1932. U Njemačku. I recimo da naletite na Hitlera. Biste li ga ubili ili biste ga ostavili na životu?“

Možda naoko još jedna Kingova fantastična priča, zapravo višeslojni roman s jako puno likova koji su međusobno isprepleteni i povezani. Svakom od njih pristupa posebno, kao da je baš on glavni lik gradeći bogatu trodimenzionalnu karakterizaciju koja ih čini uvjerljivima i stvarnima, a posebnost daje što ni jedan lik nije potpuno pozitivan ili potpuno negativan.

Mrtva zona je prvi njegov roman u koji je upleo politiku te na taj način prikazao karakter mase, kako ljudi lako padaju pod utjecaj popularizma i lažnih obećanja te kako bi šarlatani i fanatici lako mogli doći na vlast. Iako napisan prije gotovo 45 godina, bez problema se može povući paralela s današnjom situacijom u svijetu.

King, majstor napetosti i stvaratelj osebujnih likova, lako će vas povući da sa svakom novom stranicom dublje istražujete što se zapravo skriva u Johnnyjevoj “mrtvoj zoni”. A kad stignete do kraja, možda ćete se i sami upitati: što bismo mi učinili da posjedujemo takvu moć? Bismo li imali pravo dirati u nečiju sudbinu, mijenjati budućnost — čak i ako bismo time možda spasili svijet?

Selimo se u intimniji prostor, u priču u kojoj se motiv mačke provlači kao tihi svjedok vremena.

Pronađi mačku biografski je roman austrijskog autora Petera Henischa (hrvatsko izdanje u prijevodu Andyja Jelčića). Budući da je autor rođen 1943. godine, kroz ovaj roman dočarava nam društveno-političku situaciju u poslijeratnom Beču. Istodobno, kroz priče i sjećanja govori i o vlastitoj obitelji i njihovom društvenom položaju u tadašnjem svijetu. Slijedeći priče svojih roditelja i baka i djedova, prikazuje nam i pojedine prizore iz razdoblja predratne Austrije te završnih godina Austro-Ugarske Monarhije.

Roman je koncipiran na zanimljiv i maštovit način: autor svoju priču pripovijeda novinarki koja dolazi napraviti intervju te kroz njihove susrete postupno otkrivamo autorovu životnu priču i njegova sjećanja. Pronađi mačku prati autorov tok misli, koji je ponekad poprilično rascjepkan, više asocijativan nego linearan. Zanimljiv je i način na koji prepričava uspomene iz djetinjstva, sagledavajući ih iz današnje, odrasle perspektive te pritom uočava kako se nekih detalja više ne sjeća jasno ili točno. Svi ti elementi daju romanu osjećaj autentičnosti i šansu da se čitatelj poveže s autorom i njegovim iskustvima. 

Neobična je i manje poznata činjenica da je naš božićni i adventski imaginarij uvelike njemačkog podrijetla – neobična jer smo ga prihvatili kao svoj i ne osjećamo njegovu stranost. 

Božić je imao moć razviti tu zanimljivu i blisku priču koja privlači ljude, pogotovo u vrijeme kad je neuk i nepismen puk teško mogao razumjeti ili dublje shvatiti sve teološke premise kršćanstva. Još od 6. stoljeća svećenicima je bilo dopušteno slaviti tri mise na Božić što je svakako doprinijelo popularizaciji svetkovanja Božića, ali ga je svejedno još do otprilike 16. stoljeća zadržalo kao crkveni blagdan koji se obilježavao isključivo liturgijskim aktivnostima. U 16. stoljeću reformacija počinje propitivati uvriježenu crkvenu praksu što između ostalog dovodi i do toga da božićno slavlje polako migrira iz isključivo unutarcrkvenih prostora u crkveno dvorište ili gradski trg. Brojni protestantski svećenici pa i sam Martin Luther svesrdno se zalagao i poticao vjernike da svetkuju Božić i u svojim domovima. Taj običaj više narodnog svetkovanja Božića u okviru obitelji širi se najviše zahvaljujući Nijemcima. Božić tako postaje povod za istinsko obiteljsko veselje. 

Knjiga Njemački adventski običaji Gorana Beusa Richembergha svjedoči o tim snažnim njemačkim kulturnim utjecajima zahvaljujući kojima naše današnje slavlje Božića izgleda kako izgleda te da je ispunjeno brojnim adventskim i božićnim običajima kojima zapravo ne znamo istinske korijene. Ova knjiga ih obuhvaća na jednome mjestu, prikazuje njihov nastanak, oblikovanje i širenje. Tako ćete doznati kako se i kada počelo kititi božićno drvce, kako su jaslice ušle u naše domove, zašto se razvio kult svetog Nikole i kako je njegovo svetkovanje stvorilo pogodno tlo za kreiranje lika Djeda Mraza. Jeste li recimo znali da je prvi adventski vijenac postavljen tek 1839. i to na drvenom kotaču od konjskih zaprega te da se sastojao od 24 svijeće, za svaki dan Adventa po jedna? 

Jeste li znali i da se običaj kićenja božićnog drvca također veže uz Nijemce i datira vjerojatno u 16., možda čak u 15. stoljeće? Nijemcima možemo zahvaliti i za adventske sajmove, kuhano vino, adventski kalendar i brojne druge običaje koje danas smatramo dijelom svoje vlastite tradicije. Otkrit ćete i razne anegdote i zanimljivosti, kao na primjer da najpoznatiji njemački adventski kolač stollen vuče porijeklo iz okolice Dresdena i da je potpuno bijeli te specifično preklopljen jer simbolizira dijete Isusa u pelenama? Da se božićna jelka kitila svime i svačime, od prvotnih jabuka, oraha, datulja, pereca do zabilježene božićne jelke iz 1755. godine u Berlinu koju je trgovac Johann Ernest Gotzkowsky okitio u svojoj trgovini posrebrenim i pozlaćenim - krumpirima! 

Knjiga ima 147 bogato ilustriranih stranica, doznat ćete mnogo, često se iznenaditi katkad i nasmijati. Nedostaje doduše nekoliko priča, kao na primjer ona o Orašaru, ali to je samo prilika da se radujemo možda nekom budućem novom i proširenom izdanju! Savršen naslov za ove dane!

Dok adventski običaji pokazuju kako tradicija oblikuje zajednicu, britanska spisateljica produbljuje to pitanje na osobnijoj razini: što nam identitet znači, koje terete nosimo, što ostaje zapisano u našim pričama, imenima i obiteljima?

Imena (u prijevodu Mirne Čubranić) debitantski je roman britanske autorice Florence Knapp, koji je već pri objavi privukao veliku pozornost zbog svoje originalne strukture i snažne tematske okosnice. Priča započinje 1987. godine, kada se Cora, mlada majka, suočava s naizgled jednostavnom, ali presudnom odlukom — kako nazvati svog novorođenog sina. U ovom slučaju to nije samo jednostavna, donekle banalna odluka, jer Cora nema ugodan brak ispunjen ljubavlju i razumijevanjem, već je dugogodišnja žrtva podmuklog obiteljskog nasilja od strane svog supruga, cijenjenog, šarmantnog liječnika. On očekuje da se njegov sin zove Gordon, baš kao i on i njegov otac i djed i pradjed i tako generacijama unatrag, no Cora osjeća da bi taj izbor mogao značiti da će njezin sin nastaviti taj obrazac autoritativnih muškaraca iz te obitelji. 

Autorica razrađuje tri moguće verzije života te obitelji, s tri različita imena njezina sina. Njena je kći predložila ime Bear jer je osoba koja ga nosi istovremeno nježna i meka, ali i opasna i hrabra, dok se Cori sviđa ime Julian. Autorica prikazuje kako ta različita imena otvaraju tri različita puta, tri različite sudbine, ali i tri verzije odnosa unutar iste obitelji koje pratimo sa skokovima od po sedam godina. Kroz te paralelne pripovjedne linije roman istražuje identitet, naslijeđe, obiteljske obrasce i mogućnost bijega od unaprijed zadanih uloga.

Ovaj je roman na trenutke teško čitati zbog prikaza obiteljskog nasilja i strašnog položaja u kojem se Cora nalazi u jednoj od verzija svog života, no istovremeno je i pun topline i nježnosti u drugoj verziji, u kojoj je oslobođena terora svog supruga. Autorica ne zazire od teških tema, osobito u najmračnijoj od tri verzije života, no upravo ta emocionalna kompleksnost čini roman dojmljivim. Imena potiču na razmišljanje o tome koliko su naše sudbine oblikovane okolnostima u kojima smo rođeni, a koliko vlastitim izborima — i koliko nas “ime” prati kroz život, kao simbol, putokaz ili teret. 

Imena su izvrstan izbor za čitatelje koji vole obiteljske drame s psihološkom dubinom, romane koji preispituju identitet i naslijeđe te knjige koje i nakon čitanja ostavljaju prostor za razmišljanje.