Knjige petkom: Troje, Otpusno pismo, Četiri vjetra...

Dobro je, ne, odlično je razgovarati o pročitanim knjigama u dobrom društvu, još pritom kušati domaće kolačiće koje je spremila naša kolegica. Recept je pronašla u knjizi o kojoj je s nama podijelila svoja razmišljanja.

Hrana je integralni dio naših života. Ne samo da nam omogućuje rast i razvoj, čuva i pospješuje naše zdravlje, neraskidivi je dio naših slavlja i blagdana, s njom se borimo, u njoj uživamo, na nju se ljutimo i proklinjemo slatko zadovoljstvo koje je zaslužno za manjak potrebnih centimetra da bi u prošlogodišnjim hlačama koje su savršeno pristajale sada opušteno disali. Hrana našeg djetinjstva izgradila nas je i fizički i karakterno. Ona je i sastavni dio našeg odrastanja, naših uspomena, vezuje nas s onima kojih više nema. 

Svake veljače u sjećanje mi se vrate nonine vruće krafne koje sam jela prebacujući ih među prstima i užurbano pušući u njih ne bih li ubrzala proces dostizanja temperature koja neće rezultirati opečenim nepcem. Nisam bila izvježbana u strpljivosti. Sjećam se kako ih nikada nije punila marmeladom, ali je na vrhu svake prije prženja spretno palcem utisnula malo udubljenje, rupicu koju je kasnije ispunila najdražom mi domaćom marmeladom od drenjule, cibora ili bazge. Sjećam se i kada sam prvi put probala masline, sjedeći na koljenima barbe koji je preda mnom otvorio teglicu. Bila je to ljubav na prvi griz. Ili uspomene na nonića s kojim sam u ranu jesen brala pužiće na obalama crikveničkih plaža kad bi oseka svukla sa stijena more i otkrila ih stisnute i izložene. Sjećam se i kako je oprezno brao moruzgve, a nona ih je pripremala brižljivo i s puno ljubavi za muškarca kojeg je voljela. 

Hrana prožima naše živote i naša sjećanja puno više nego što nam se na prvu čini. Satkani smo od njenih okusa, boja i mirisa. Što doslovno, što figurativno. Hrana je tako predivno subjektivna, u njoj je malo što pogrešno i ništa nas ne može povezati i stvoriti nova prijateljstva poput okupljanja oko stola s hranom. 

Možda me zato toliko osvojila Kako prožvakati dan Tamare Jadrejčić. Iako je možemo naći na 641 ovo nije kuharica, barem nije samo kuharica jer recepti su ovdje drugotni, djeluju poput bisernih razdjelnica sjećanja, intimnih i toplih. Sigurno stiješnjeni među kratkim pričama koje otkrivaju, pa, život. Tamara Jadrejčić govori o svojim putovanjima, selidbama, novim prijateljima, iskustvima, tradiciji što svojoj što tuđoj, korijenima... 

Doznat ćete i kako se radi Tabasco i mjeri ljutina papričica, ponešto naučiti o tome kako zdjelom salate otkriti nečiji karakter, nasmijati se i tek malčice osjetiti slatku dobrohotnu zavist jer bi i vi možda željeli probati kikiriki na lešo na američkom Jugu. Dugo nisam čitala knjigu sa sjajnim receptima koja nije kuharica, koja priča o nečijem životu, sazrijevanju i povijesti, a nije biografija, donosi mirise i okuse drugih kultura i zemalja, a nije putopis. Ovo je tri u jedan, gastro-biografski putopis od dvadesetak kratkih poglavlja. 

Za preporuku i ugodno čitanje uz, izaberite, šalicu čaja i vruće fritule ili nešto egzotičnije, po vlastitom guštu!
 

Uronili smo i u svijet Kristin Hannah, omiljene američke književnice. Poznata je po svojoj sposobnosti da stvori emotivno snažne priče. Takva je i Četiri vjetra, obiteljska saga smještena u razdoblje Velike depresije, koja prati borbu Else Martinelli, neukrotive žene, da preživi i osigura bolji život za svoju obitelj usred teških ekonomskih i prirodnih katastrofa. 

Uz vjerno oslikanu povijesnu sliku Amerike 30-ih godina prošlog stoljeća, autorica istražuje teme hrabrosti, preživljavanja i potrage za boljim životom, za ispunjenjem američkog sna.

Zanimale su nas i slikovnice koje se često smatraju knjigama za djecu, a nose duboke poruke za odrasle. Jedna od takvih je Pokušaj… i vjeruj u sebe autora Kobija Yamade. 

Priča o dječaku koji se divi kiparu i njegovim prekrasnim skulpturama te se poželi i sam okušati u stvaranju svojih vlastitih djela. No, dječak sumnja u sebe i misli da nije dovoljno dobar. Slikovnica inspirira malog i/ili velikog čitatelja da prepozna svoju unutarnju snagu, svoju vrijednost te potiče jačanje samopouzdanja i hrabrosti. 

Toplu i inspirativnu slikovnicu Sve što ćemo sagraditi napisao je i ilustrirao Oliver Jeffers. Priča oca i kćeri koji istražuju beskrajne mogućnosti i avanture u kojima mogu sudjelovati dok grade zajednički život. Oni su nam odmah na početku otkrili poseban alat koji će koristiti i kojim će krenuti graditi brojne zanimljive stvari, na primjer kuću koja će biti njihov dom, utvrdu, stol, kulu i, na kraju, ljubav koja će ih grijati. 

Priču završavaju sklupčani pored vatre, iscrpljeni od tolikih velikih planova. Prateći priču otkrivamo “prave” alate koji ovom ocu, ali i svakom drugom roditelju, trebaju u zahtjevnoj ulozi podizanja djeteta - povjerenje, utjeha, podrška i bezuvjetna ljubav. 

Knjiga Viktora Frankla Čovjekovo traganje za smislom, jednog od najpoznatijih psihijatra i preživjelog logoraša, duboko je filozofska i psihološka refleksija o ljudskom postojanju, patnji i traženju smisla. Frankl u ovoj knjizi iznosi temelje logoterapije, terapijskog pravca koji stavlja naglasak na potragu za smislom života kao ključnom motivacijom svakog čovjeka. 

Bazirajući se na vlastitom iskustvu iz koncentracijskih logora, autor pokazuje kako čak i u najtežim uvjetima, poput mučenja i gubitka voljenih, ljudska bića mogu pronaći unutarnju snagu i smisao koji im pomaže da prežive. Frankl potiče čitatelje da se suoče s vlastitim životnim izazovima, prihvate odgovornost za svoj izbor i stvaraju vlastiti smisao, čak i u svijetu koji često izgleda besmisleno.

Drugi roman francuske spisateljice Valérie Perrin Troje postigao je nedvojbeni uspjeh kao i prvijenac Svježa voda za cvijeće. Paralelno pratimo radnju ranih osamdesetih, devedesetih te dvijetisućitih godina u kojoj upoznajemo troje prijatelja; Ninu, Étienna i Adriena, njihovo djetinjstvo i mladost. Što ih je razdvojilo te kako su povezani s olupinom automobila nađenom na dnu jezera?

Perrin majstorski prelazi s radnje na radnju, vješto gradeći likove, njihove složene odnose, kako interspekcijom, tako i introspekcijom ponirući u dubinu njihove psihološke sazdanosti. Ovo je roman vrijedan čitanja koji vas uvlači u jednostavnost rečenica i složenost ljudskih odnosa.

Dakako da sam shvaćao. U ovom životu, koji nam se ponekad čini kao velika pustoš bez putokaza, usred svih stranputica i izgubljenih horizonata, voljeli bismo pronaći orijentire, izraditi svojevrsni katastar kako više ne bismo imali dojam da plovimo naslijepo. Onda grabimo odnose, pokušavamo slučajne susrete učiniti stabilnijima. 

Ovaj citat možda najbolje opisuje osjećaj koji nas prožima čitajući djelo U kavani izgubljene mladosti nobelovca Patricka Modiana.

Likovi su izgubljeni, bez čvrsta uporišta, opterećeni prošlošću koja ih neumoljivo prati, pitajući se može li se išta promijeniti, svjesni, pritom, da se ništa ne mijenja, da su uvučeni u alijenaciju te izgubljenost mladosti, ali i života. Melankoličnost izraza, jednostavne rečenice u kojima je sažeta mudrost i filozofija čovjeka, proizlaze iz ovog posebnog djela.

Otpusno pismo, epistolarni roman nastao u suradnji dvoje autora, Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića, čita se u dahu. Djelo započinje kao ljubavna priča. Glavna junakinja, žena srednjih godina, organizira obljetnicu mature samo s jednom željom: da konačno ustanovi gdje je nestao On, čovjek kojega je voljela u mladosti. 

Kad ga, putem elektronske pošte, uspije pronaći, davno prekinuta veza će se rasplamsati. U trenutku kada pomislimo da već znamo kraj događa se zaplet: u njihovu komunikaciju uključuje se treća strana. Priča počinje otvarati nova pitanja, otkriva nove probleme. Zabavan, zarazan i provokativan roman. Za svaku preporuku.