Knjige petkom: Talijanska kći, Mjesečeva cesta, Pero...

Istražile smo tu snagu iz različitih uglova, donosimo različite žanrove: od napetog krimića i kompleksnih obiteljskih priča, preko humorističnih zapisa, pa sve do proze i popularno-znanstvenih naslova.

Upravo u tom spoju znanosti i priče, ističe se dr. Sheila de Liz sa svojom knjigom Nikad bolja: sve o čudesnoj menopauzi (s njemačkog prevela Alica Bjeli Duduković, s ilustracijama Luise Strömer). Ona nas podsjeća da zrela faza života nije tiho povlačenje, već trenutak u kojem se može napokon živjeti bez kompromisa.

Autorica je njemačka ginekologinja, a u ovom bestselleru nastoji razbiti zastarjele mitove o menopauzi, ali i općenito o zdravlju žene. Knjiga na stručan, ali moderan, pristupačan i duhovit način objašnjava što se događa s hormonima i tijelom žene, nudeći konkretne savjete kako preuzeti kontrolu nad svojim zdravljem i osjećati se izvrsno. Nudi konkretna rješenja, od prehrane do bioidentičnih hormona čime želi pomoći ženama da se ne osjećaju izgubljeno. 

Preporučamo kao obaveznu lektiru za svaku ženu već od sredine tridesetih (slobodno i ranije)!

Kad smo se već dotakli ženskih hormona, ima li hormonalno zahtjevnijeg razdoblja od trudnoće i majčinstva? Upravo u toj intenzivnoj fazi počeli su nastajati sljedeći zapisi.

Daria Matijević u svojoj zbirci Zapitaju li me moja dica donosi toplu, a često vrlo duhovitu kroniku obiteljske svakodnevice u kućanstvu s petero djece i šestim na putu. To su crtice o odrastanju, majčinstvu i onim sitnim, naizgled nebitnim trenucima. Nema tu savršenih slika već piše o svemu što se događa između neprospavanih noći, tisuću dječjih pitanja i onih trenutaka kad se samo želiš sakriti u kupaonicu na pet minuta mira. 

Daria se u dalmatinskom duhu, bez dlake na jeziku, obraća svim umornim mamama. Poručuje da je u redu ne biti u redu, daje književni zagrljaj svim ženama koje se na trenutke osjećaju izgubljeno u svojim ulogama. 

A sada, nakon ovog hormonalnog i obiteljskog vrtloga, usporavamo ritam i selimo se u tišinu voćnjaka uz roman Ewalda Arenza Miris starih krušaka (u prijevodu Helen Sinković).

Junakinja Sally buntovna je sedamnaestogodišnjakinja koja je pobjegla iz klinike u kojoj se liječi od anoreksije. Uvijek na ratnoj nozi s roditeljima, koji ne razumiju njezinu želju za kontrolom vlastitog tijela; Sally je prkosna, neprilagođena i stalno bijesna. U posljednjem od svojih bjegova, susreće četrdesetogodišnju Liss koja živi sama na ogromnom imanju za koje se sama brine. Liss ima prepun vrt starih sorti krušaka u čijem kušanju Sally neizmjerno uživa. Bježeći od klinike, roditelja, anoreksije i same sebe, na Lissinom zabačenom imanju Sally napokon otkriva trpke, svježe, gorke, slatke okuse tih krušaka. Uživa i u radovima na farmi; brine o kokošima, vozi traktor, vadi krumpire, pomaže peći rakiju od krušaka. U tim trenucima istinski uživa i osjeća ponos.

Kada Liss primi Sally u svoju kuću, bez previše riječi, nijemim prihvaćanjem i razumijevanjem njih dvije grade krhki odnos koji postupno prerasta u pravo prijateljstvo. No, mirna su razdoblja kratka. Tajne, sjećanja, rane i zatomljeni osjećaji svako toliko izbijaju na površinu. Tajne bi ih uništavale, kada bi se čvrsto držale u sebi. Svaka muči svoju muku i pritom se drže zajedno, potpora su i motivacija jedna drugoj. Voleći se gotovo kao majka i kći, i Liss i Sally brinu kako će jedna bez druge kada dođe vrijeme za neminovni rastanak.

Kroz priču se cijelo vrijeme provlači ljepota tišine, iscjeljujuća moć prirode, sunca i čistog fizičkog rada. Miris starih krušaka emotivan je roman, koji bez obzira na povremene drame koje se odvijaju između likova, smiruje, obavija toplinom i nježnošću i štivo je koje će se svidjeti velikoj većini čitatelja. Podsjeća da nikada nije kasno za novi početak, čak i kada nam se čini da su nam svi putevi zatvoreni. Arenz nam kroz sudbine svojih junakinja dirljivo pokazuje kako spas često dolazi s najneočekivanijih strana – kroz ljude koji sasvim slučajno ušetaju u naš život.

Roman Mjesečeva cesta kanadske autorice Sarah Leipciger (u prijevodu Maje Klarić) uzeli smo u ruke jer smo negdje pročitali da bi se mogao svidjeti ljubiteljima Elizabeth Strout. Budući da smo mi njezini vjerni obožavatelji, nismo puno dvojili.

I doista, usporedba je apsolutno legitimna. Osim što je način na koji se priča razvija sličan, spor, s fokusom na odnose među likovima i njihova unutarnja previranja, glavni ženski lik Kathleen neodoljivo podsjeća na Olive Kitteridge. Obje su emocionalno suzdržane, pomalo grube, nepristupačne, nefleksibilne i generalno nesimpatične žene koje ne znaju ili ne mogu pokazati nježnost ni ljubav na očekivani način pa su im osobni odnosi puni pukotina i nerazumijevanja. To je kod Kathleen još izraženije zbog golemog gubitka s kojim je suočena posljednjih 20 godina svog života. Naime, njezina je tada devetnaestogodišnja kći Una nestala i nikada nije pronađena, a Kathleen je život posvetila potrazi za njom i održavanju uspomene na nju. Svake godine organizira okupljanje u sjećanje na Unu koje je nakon svog tog vremena svima oko nje već postalo pomalo naporno, empatija se s godinama potrošila i nitko više nema razumijevanja niti strpljenja za nju. I tada, nakon svih tih godina, na drugom kraju Kanade pronađene su kosti koji bi mogle pripadati Uni.

Kathleen i njezin bivši suprug Yannick s kojim nakon velike svađe nije razgovarala skoro 20 godina, kreću na sedmodnevni put preko cijele zemlje autom. Za razliku od Kathleen, Yannick je nakon Une dobio još djece i to je možda ono nešto što mu ona ne može oprostiti - što je nastavio život i nakon Une. Kathleen je izgubila svoje jedino dijete, te joj se čini da je njena bol veća od Yannickove koji ima još četvero žive djece. Dok prolaze kroz prekrasne i divlje krajolike raspliću i svoje živote i narušene odnose, otkrivaju da bliskost koju su nekada dijelili nije posve nestala, da ih zajednička bol podjednako razdvaja i povezuje.

Baš kao i kod Elizabeth Strout, ovo nije roman koji nudi puno radnje ni velike obrate, ali ako volite romane u kojima su karakteri i njihove unutarnje borbe važniji od same akcije, Mjesečeva cesta je knjiga za vas.

Sljedeća preporuka je knjiga koja se čita s maramicama u ruci, ali i s osmijehom, jer slavi hrabrost žena koje su se usudile voljeti unatoč svemu.

Za sve ljubitelje serijala Sedam sestara Lucinde Riley, ili (za one koji duže pamte) kultne serije Carramba! Che sorpresa s legendarnom Raffaellom Carrà, ili pak Marije De Filippi u C'è posta per te, roman Talijanska kći Soraye Lane (u prijevodu Dunje Dernej) knjiga je koju ne smijete zaobići. Donosi nam upravo tu atmosferu – spoj velikih emocija, obiteljskih tajni i sudbonosnih susreta.

Sve počinje jednim tragom iz prošlosti: tajanstvenom kutijom s uspomenama koja glavnu junakinju Lily vodi iz Londona ravno u srce sunčane Italije. Priča grije dušu. Autorica je majstorski oživjela mirise vinograda i okuse Italije, pretvarajući čitanje u pravo putovanje osjetilima. Pratimo povijesnu liniju radnje o zabranjenoj ljubavi prabake Estee, žene čija je hrabrost i bolna žrtva ostavila dubok trag na današnju Lilynu potragu za identitetom. Knjiga slavi upravo te nevidljive niti koje povezuju generacije žena unutar iste obitelji.

Ako tražite knjigu uz koju ćete se malo isplakati, puno sanjariti o Italiji i na kraju osjećati ispunjeno, Talijanska kći je naslov koji se ne propušta.

Pred kraj ovih preporuka, donosimo obećani krimić. Iako je žrtva muškarac, pokretačka snaga ove knjige su isključivo žene – njihove ambicije, njihova povrijeđenost i njihova nevjerojatna snalažljivost.

Kakav način umiranja (prevela Tea Tosenberger Lubar) drugi je roman uspješne i popularne engleske autorice Belle Mackie. Neobičan je to spoj kriminalističkog romana i crnog humora u kojem je jednako važna napeta radnja i karakterizacija likova. Radnju pratimo kroz tri lika: super bogatog Anthonyja Wisterna, njegovu ženu Oliviu, i istražiteljicu, mladu nezaposlenu djevojku opsjednutu istinitim zločinima. 

Odmah na početku, Anthony nam objavljuje da je umro na veličanstvenoj proslavi svog šezdesetog rođendana koju je na njihovom ogromnom imanju organizirala njegova žena. Naime, proboden je ukrasnim šiljkom koji je virio iz jezera te je završio u prihvatnom centru, osjetljivom prostoru između života i zagrobnog života. On, a i čitatelj zajedno s njim, kroz prozor tog neobičnog međuprostora prati svoju obitelj. Mora se prisjetiti kako je točno umro, je li u pitanju ubojstvo ili nesretan slučaj, kako bi mogao prijeći u sljedeću fazu zagrobnog života. 

Saznajemo da on i Olivia imaju četvero odrasle, razmažene, iritantne i pohlepne djece koja ne tuguju previše već samo čekaju svoj dio nasljedstva, da se iz apsolutne dosade upleo u tzv. Ponzijevu shemu iz koje se nije mogao izvući te polako izgubio svoje milijunsko carstvo, da je imao nebrojene ljubavnice, ljubomornog šogora, mutne prijatelje i poslovne partnere. Svi su uvjereni da je Anthonyjeva smrt nesretni slučaj osim njegove najmlađe kćeri Clare i istražiteljice, obje željne pažnje i što više pratitelja na društvenim mrežama.

Da vam budemo iskreni, u ovom romanu nema pozitivnih likova. Svi su oni vrlo površni, iritantni, pohlepni, puni laži i mržnje, jednom riječju nepodnošljivi i vjerojatno se nećete moći poistovjetiti ni s jednim od njih i ići će vam strašno na živce, ali poanta knjige i je izazivanje reakcije kod čitatelja. 

Autorica je izvrsno izbjegla klišej posmrtnog prosvjetljenja, naime Anthony i dalje ostaje ista napuhana, narcisoidna osoba koju čak ni u tom zagrobnom životu nitko ne podnosi. Knjiga obiluje crnim humorom i sarkazmom, intrigama i obratima, i držat će vašu pažnju do samoga kraja i konačnog otkrivanja kakav je to način umiranja.

Na samom kraju, kao poseban dar, otvaramo jednu vremensku kapsulu. 

Odakle krenuti, što uopće reći? 

Ne radi se o stripu, štoviše ovaj naslov ćete pronaći na 2. katu, na odjelu stručne knjige, publicistike i periodike, no ima iznimno malo teksta, tek redak ili dva po stranici. Veže ga isti lik od korica do korica, ali nema povezane radnje, svaki list stoji sam za sebe kao potpuno jasna i zaokružena cjelina. Možete ga čitati od korica do korica, no možete i isprekidano, otvarajući knjigu proizvoljno. Za koju se god opciju odlučite, neće pogriješiti. Jednako ćete uživati. 

O samom autoru i naslovu na internetu možete istovremeno naći i premalo i previše. To zapravo ne bi trebalo čuditi kad otkrijemo da se radi o Otu Reisingeru i izboru karikatura iz istoimene Vjesnikove rubrike Pero. Miljenko Jergović nazvao je Reisingera crtačem naravi i to je možda najbolji i najtočniji opis ovog fenomenalnog karikaturista. Počeo je crtati davno prije Vjesnika, ali je u Vjesniku proživio najplodonosnije godine svog profesionalnog života. Vjesnik je generacijama svakodnevno donosio Peru, a Pero i Vjesnik s godinama su srasli i postali gotovo neodvojivi. 

Oto Reisinger dobrim je dijelom oblikovao svakodnevicu svojom uvijek pogođenom karikaturom i zapravo je učinio malo manje teškom, gorkom, malo manje problematičnom i malo više smiješnom. Oto je stvorio likovnu kroniku jedne epohe ili kako je sjajno Jergović primjetio: Oto Reisinger portretist je društvene zajednice. No, fantastično je da se, iako njegove karikature pripadaju jednom
vremenu koje je prošlo, u mnogima još prepoznajemo, razumijemo ih, suosjećamo i s Perom i s bilo kojim likom ih bogate lepeze likova koje je Oto stvorio. 

Njegova karikatura je jednako suvremena, aktualna i moderna što nas istovremeno i oduševljava i pomalo plaši. Na našim policama skriva se mnogo dragulja koje treba ponovno otkriti, Pero je tek jedan od njih. Velika, velika preporuka! Čitajte Ota i Peru, nećete zažaliti!

Bilo da ste se ovaj tjedan odlučili za znanstveni uvid u žensku snagu, emotivnu obiteljsku sagu, napeti krimić ili nostalgični povratak u prošlost – nadamo se da ste pronašli svoje utočište među koricama. Uživajte u čitanju!