Knjige petkom: U kavani izgubljene mladosti, Iskra, Čitanje na odlasku

Mariajo Illustrajo: „Mrzim / Volim knjige“

Redoslijed knjiga kojim ćemo započeti ovaj naš čitateljski petak prozaične je prirode. 

Riječ je o slikovnici, katalonske autorice rimovanog pseudonima Mariajo Ilustrajo. Naslov “Mrzim / Volim knjige”. Kraj je školske godine i za ljetne praznike, djevojčica o kojoj priča govori, dobila je zadatak pročitati knjigu! Čitavu knjigu, a to je, čini se, nepremostiva prepreka za nju! No, tu uskače sestra, iskusna čitateljica i odvodi je gdje drugdje, nego u knjižnicu! 

Junakinja se laća čitanja, nećka se isprva, a onda ulazi u svijet knjige kao što se ulazi u more, oprezno i postepeno. Zaplivavši u priči otkriva čitav svijet ispod površine. Boje će se raspršiti na stranicama slikovnice, kao pri eksploziji vatrometa. Priča je ta koja će mnogo toga nadomjestiti, čak i fiziološke potrebe junakinjine. Važnost pričanja, priča i knjiga uopće nije mogla biti ljepše iznesena. Ovo je jedna od ljepših poruka slikovnicâ, nama knjižničarima tako srcu draga.

Patrick Modiano: „U kavani izgubljene mladosti“

D`abbord (franc. kao prvo, isprva) Debord (Guy). Knjiga nosi naslov po citatu slavnog autora „Društva spektakla“. Modiano izvodi naziv svog romana koji evocira sjetu, da ne kažemo, patetiku. No ista (patetika) će izostati iz teksta. Pisac, vješt u konciznosti misli i slika, osvaja svojom jednostavnošću pripovijedanja. Naprosto šarmira svojim odmjerenim lirizmom. Kako počinje „Nježna žena“ film Roberta Bressona iz godine 1969., tako završava roman „U kavani izgubljene mladosti“ iz godine 2007. Modiano je morao gledati Bressonov film ili, pišući takav kraj, imati neku daleku i mutnu reminiscenciju na upečatljiv prizor kojim se otvara Bressonova ekranizacija priče „Nježni stvor“ Dostojevskog.

Patrick Modiano je pisac Pariza, ulice tog grada svjetlosti gotovo su likovi sami za sebe. U Parizu, barem za jednog Irvinga Shawa, sve počinje i završava za stolom kavane. Likovi ovog nevelikog (brojem stranica) djela, uhvaćeni su upravo u kavani Condé. Kažemo uhvaćeni, jer Modiano ne slika portrete i kao da namjerno odbija kolorite, on je majstor krokija (croquis franc. skica). Glavna junakinja je Louki nadimkom, Jacqueline imenom, mada kod pisca misterije kao što je ovaj francuski Nobelovac, ništa nije sigurno. 

Nekoliko naratora pripovijeda o Louki, između ostalog i privatni detektiv, taj vječni protagonist Modianova opusa. Svi koji zalaze u
kavanu oni su što ih je Henri Murger nazvao boemima ili bi željeli to biti. Tu su i knjižare u kojima rade mistični knjižari, pločnici koji se ljeskaju mokri od jesenjih kiša na sjaju uličnih svjetiljki. Tu se kroz stranice pomaljaju sjene i sjenke ljudi zaogrnutih u balonere, ispija se konjak naiskap. Kavana Condé, mada fikcionalna upisuje se u još jednu slavnu parišku, pored Deuxa Magotsa, Caféa de Florea, La Rotonde itd. Riječ je o izdanju lijepom na oko, i od dosad objavljenih u nas, mišljenja smo, najboljoj autorovoj knjizi.

Danijela Pavlek: „Ja“

Slikovnica "Ja" kvalitetna je misaona slikovnica namijenjena prvenstveno nama odraslima i jedna je od onih koja ostavlja dubok trag. Tekst je napisala Danijela Pavlek , spisateljica iz Zagreba nagrađivana za svoju zbirku pjesama Knjiga recepata za pilotiranje kroz djetinjstvo i kao cjelina se može sagledati kao pjesma , a svaka stranica teksta je strofa koja završava pitanjem na koje nije potrebno dati odgovor.

Sadržaj se može shvatiti kao razgovor naših unutarnjih dualnosti, našeg sadašnjeg, odraslog JA i našeg zaboravljenog, dječjeg JA. Odrasli JA, čije misli su označene crnim slovima, okovan je tmurnim mislima bez boja i ide kroz život užurbano s teretom vremena, dok mali dječji JA , čiji je glas kao i odjeća u ilustracijama obojan žarkom crvenom bojom, još uvijek pomalo titra u dubini i daje tračak vedrine i nade.

Ja sve znam.
Ja se stalno čudim svijetu.
Odrasla sam i zato pametna.
Meni je čudesan svaki novi dan.

Možda tvojem Ja treba malo čuđenja?

To je jedna interpretacija ovog djela, ali vi u njoj možete pronaći i neku drugu, svoju. Čarolija ove slikovnice je upravo u tome što na malo stranica i sa malo teksta na kraju ostavlja prostora za više tumačenja i pronalaženja smisla. Popratne jednostavne, ali snažne ilustracije pune simbolike makedonskog ilustratora Vane Kosturanova dodatno produbljuju, obogaćuju i proširuju smisao teksta.

Kratak zaključak koji možemo pronaći na kraju i koji bi trebali možda više osvijestiti je: ako želite biti sretna i zadovoljna odrasla osoba, ne zapostavljajte zaigrano dijete u sebi, prigrlite ga ponekad i prepustite se djetinjoj slobodi.

Neven Orhel: "Iskra"

Kako se knjige hrane knjigama po Borgesu, tako nas je čitanje hit knjige Igora Beleša o odrastanju u predratnom i ratnom Vukovaru (o „Listanju kupusa“ već smo pisali) ponukalo da se odlučimo i za roman „Iskra“ Nevena Orhela. U ovom djelu Vukovar je pozadinski grad, nešto što se pomalja u grozomornim vijestima s ekrana. 1991. je godina, glavno mjesto radnje je pak hrvatska prijestolnica. Mlada inspektorica, inače bivša studentica književnosti istražuje ubojstvo francuskog državljanina, podrijetlom Srbina. 

Zamršena priča s obratima, sa slijepim ulicama pripovijedanja koji će na kraju puta pronaći ipak svoje mjesto, s neuhvatljivom junakinjom koja nosi teško breme osobne tragedije. Iskra požar skriva, rekao bi Arsen Dedić.

Maria Angels Anglada: "Violina iz Auschwitza" 

“Violina iz Auschwitza” neveliki je roman katalonske spisateljice Marie Angels Anglade. Radnja donosi prikaz zarobljeništva iz perspektive poljskog Židova Daniela, graditelja violina, u koncentracijskom logoru Auschwitz. Kako je vidljivo iz naslova, radi se o oksimoronu - cijenjeni graditelj violina i obožavatelj klasične glazbe nalazi se na dnu civilizacijskog ponora, a kako bi izbjegao sigurnu smrt, dužan je za njemačke generale i nadglednike izraditi najbolju violinu čak na razini Stradivarijeve, kako bi oni mogli uživati u grandioznim melodijama dok se u njihovoj blizini čuju krikovi, plač i pucnjava.

Autorica se koristi jednostavnim rečenicama, a na početku svakog poglavlja nalaze se autentični zapisi iz logora poput toga koliko je kilograma kose odrezano zarobljenicima, koliko je vagona odjeće izvezeno i tomu slično. Iako je tema sama po sebi teška, rekla bih da je ovaj roman izvrsno ishodište za sve čitatelje koji nisu skloni romanima nedaća totalitarnih režima iz razloga što je ono gnjusno reducirano na samoshvatljivo, no opet dovoljno izražajno kako bi se izbjegla patetika.

Pieter Steinz: "Čitanje na odlasku"

A za kraj, naša kolegica Emili govorila je nadahnuto: “Prošlog tjedna vrteći programe u kasne noćne sate naletjela sam na film koji je taman počinjao. Inače, ne volim drame, vrlo vrlo rijetko ih gledam. Znam, reći ćete da je to vrlo površan stav, ali ne gledam filmove s tužnim završetkom. Ili, da budem iskrenija, izbjegavam ih što više mogu i pogledam stvarno rijetko. Film je snimljen po romanu Michelle Wildgen. Pa pokušajmo, rekoh.

Ti nisi ti pokazao se predivnim, toplim, bolno životnim. Danima sam ga nosila na duši, razmišljala o tome kako zdravo za gotovo uzimamo vlastiti život i kako previše čeznemo i očajavamo oko svih onih predivnih stvari koje nemamo a želimo, izgubljeni i slijepi za ljepotu koju imamo. Čovjek je tako nezasitno biće. Hilary Swank glumi pijanisticu koja u životu ima sve, karijeru, ljubav, prijatelje i ALS - neizlječivu progresivnu bolest motornih neurona koja joj svakog dana malo po malo oduzima vlastito tijelo. Naravno, film me podsjetio na knjigu koju sam čitala pred nekoliko godina, Čitanje na odlasku. Pred nekoliko dana sam joj se vratila. Još je čitam, tek sam prešla polovicu. Ali kako je ovo drugo čitanje, znam što me čeka na stranicama koje tek trebam otvoriti. 

Pieter Steinz, nizozemski književni kritičar, novinar i publicist, ravnatelj Nizozemske zaklade za književnost, ljubitelj maratona i putovanja suočen je s dijagnozom ALS-a. Umjesto apatije i beznađa, njemu književnost postaje polazna točka za razmišljanje o vlastitoj nemoći koju bolest nosi, ali i začudnim životnim radostima koje i na pragu vlastite smrti mogu život učiniti predivnim i smislenim. Ova me knjiga naučila da nas knjige svakako uče kako živjeti, ali nas uče i kako smisleno umrijeti. Oduvijek sam vjerovala da su knjige tu da nas oblikuju, da nas mijenjaju, da nas preobražavaju i usmjeruju. I sigurna sam da nam niti jedna ne dođe tek tako, pukim slučajem. I one čiji sadržaj ili naslov zaboravimo ostanu negdje, poput klice koja čeka najpovoljnije vrijeme za rast. Pieter piše o knjigama koje je čitao, povezuje ih sa trenutnim stanjem, one prate njegovo propadanje i polagano nestajanje, donose mu utjehu i snagu, daruju razumijevanje, daju mu priliku za razgovor s autorima i likovima, oslikavaju put onaj prijeđeni i onaj kratki koji predstoji. 

Pieter Steinz piše otvoreno sa zavidnom dozom humora i iskrenosti, tek s natruhom žaljenja i nekako mi se čini da nam pokušava dozvati u svijest jednu zaboravljenu istinu – knjige nam mogu donijeti jasnoću i razumijevanje vlastitog života i nikad nisu samo prevaljeni broj korica koje smo uspješno zaklopili. Broj koji raste tijekom godina i kojim se ponosimo. 

Pred koju godinu pogodio me život, prolazila sam kroz teško razdoblje i sve mi je nekako bilo sivo, moji dani, moje misli, moja budućnost, moje riječi. Prijateljica mi je preporučila da čitam. Bilo što, da čitam što više mogu, što raznolikije, što šarenije, što god mi dođe pod ruku. Poslala mi je popis preporuka. Bilo je tu svega, niskokaloričnih romana i zamamnih slatkiša, svježih, rafiniranih, velikih, malih, priča i slikovnica, poezije, zahtjevnih, mračnih, iskričavih romana, britkih i bljutavih, aromatičnih i gorkih, toplih i utješnih... Beznadna kakva sam bila, poslušala sam je. I upalilo je. 

Književnost je životna potreba kaže Pieter. Mogu se samo s njime složiti.