Predstavljanje predstave "Ovo bi mogao biti moj razred" Jana Sameka u režiji Anice Tomić

U ponedjeljak, 4. svibnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici Rijeka održat će se predstavljanje predstave "Ovo bi mogao biti moj razred" Jana Sameka u režiji Anice Tomić. Na predstavljanju će sudjelovati dramaturginja Jelena Kovačić te glumci Ana Marija Brđanović i Damir Orlić. Moderatorica će biti Katarina Mažuran, voditeljica razvoja publike u HNK-u Ivana pl. Zajca.

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, u suradnji s mladim dramaturgom i piscem Janom Samekom, nastavljaju svoje dugogodišnje kazališno istraživanje teme nasilja i njegovih različitih pojavnih oblika. Njihova se poetika dosljedno razvija kroz predstave koje istražuju rodno uvjetovano nasilje, obiteljske pukotine, prešućene rane i transgeneracijske obrasce prijenosa agresije, što potvrđuju projekti poput Sigurne kuće, Hotela Zagorje i niz drugih radova u kojima je nasilje prikazano ne kao iznimka, nego kao simptom dublje društvene strukture. Posebno mjesto u tom kontinuitetu zauzima predstava ''Ovo bi mogla biti moja ulica'' (2010.), inspirirana tragičnom smrću Luka Ritza, jedan od prvih kazališnih radova u Hrvatskoj koji je otvoreno progovorio o vršnjačkom nasilju kao društvenom problemu, razotkrivajući raspršenu odgovornost, šutnju institucija i neprepoznate pukotine zajednice.

Nova predstava radnog naslova ''Ovo bih mogao bit ja'' oslanja se na tu metodološku i tematsku podlogu, ali je istovremeno proširuje na današnje društvene okolnosti u kojima se nasilje među mladima pojavljuje u sve složenijim oblicima. Prema podacima MUP-a, u razdoblju od rujna 2024. do travnja 2025. u Hrvatskoj je evidentirano preko tisuću kaznenih djela povezanih s vršnjačkim nasiljem — prosječno gotovo pet dnevno. Nacionalna istraživanja pokazuju da oko trećine djece redovito doživljava fizičko ili verbalno nasilje, dok cyberbullying pogađa jedno od šestero mladih. Većina djece ta iskustva ne prijavljuje, najčešće zbog nepovjerenja u institucije, straha od stigmatizacije ili uvjerenja da odrasli neće intervenirati.

Projekt stoga pristupa vršnjačkom nasilju ne kao izdvojenoj pojavi, već kao dijelu širega društvenog mehanizma, u kojem se obrasci nasilja, šutnje i nekažnjivosti prenose transgeneracijski — iz obiteljskog okruženja u školu, iz škole u društvo, iz offline svijeta u digitalne prostore. Upravo u tom prostoru kontinuiteta i puknuća nastavlja se autorski rad: u istraživanju kako se trauma reproducira, gdje se gubi međugeneracijska odgovornost i zašto preventivni mehanizmi ne uspijevaju dugoročno.