Lara Mitraković: Pisati o ljubavi uvijek je hod po rubu kiča

Lara Mitraković je pjesnikinja i kulturna radnica, aktivna na hrvatskoj književnoj sceni. Objavljivala je u književnim časopisima kao što su Tema, Poezija i Artikulacije, zbornicima poput Hrvatske mlade lirike 2, Rukopisa 41 i Ekofeminizma: Između zelenih i ženskih studija, te na portalima Zarez, Kritična masa, Strane i Astronaut.ba. Njezine pjesme prevedene su na rumunjski, slovenski, slovački, grčki, češki, francuski i engleski jezik. Za Dan žena 2021. objavljena je u aktivističkoj audio-zbirci Bez zastoja i bez straha, koju su realizirali Platforma za reproduktivnu pravdu i platforma book&zvook.

Objavila je tri knjige: zbirku poezije Brojanje pogrešaka (Matica hrvatska Karlovac, 2016), koja je osvojila nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak, zatim zbornik Netko podvikne, djeca odrastu (Fraktura, 2018) u sklopu književne grupe 90+, te zbirku pjesama Dva puta za jug (Fraktura, 2019). Upravo dovršava rukopis zbirke poezije znam jednog dečka koji trči.

Sudjelovala je na književnim rezidencijama i festivalima, uključujući program Ulysses' Shelter (2019), gdje je boravila na Mljetu, u Ljubljani i Larissi. Nastupala je na Međunarodnom festivalu književnosti u Temišvaru (2018), Thessaloniki Book Fairu (2019), Slovenskom sajmu knjiga u Ljubljani (2019), Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu (2020), Panthessalian Poetry Festivalu (2023) u nekoliko gradova u Grčkoj te na događanjima poput Feminizam je za sve u Zagrebu (2020).

Trenutno radi kao stručna suradnica za kazališnu, književnu i likovnu kulturu u Hrvatskom saboru kulture. Prije toga, bila je koordinatorica programa u Udruzi Kulturtreger – Klub Booksa te asistentica glavnog urednika u izdavačkoj kući Fraktura . Radila je i kao asistentica u marketingu u Egmont Publishing Hrvatska.

Zajedno s Ivanom Dražić uredila je antologiju Queer Balkan (Kulturtreger, 2024.), a 2023. godine pokrenula je pjesničku tribinu Poetomat u klubu Booksa, fokusiranu na mlade autore koju i dalje vodi. Na proljeće 2025. pokreće čitateljski klub Ukleti klub zajedno s Helenom Smolčić. Također, povremeno piše tekstove za portale VoxFeminae, Bilten i Booksa.hr.

U jednom intervjuu si istaknula da bi puno toga napravila drugačije kada je riječ o 2016., nagradi „Zdravko Pucak“ i objavljivanju prve zbirke, „Brojanje pogrešaka“. Kada je otpočela, barem službeno, cijela tvoja književnička priča, što si sve pretpostavljala o svijetu u koji ulaziš, a što si znala? Koliko su tvoja očekivanja bila visoka ili barem drugačija? Konačno, što bi danas poručila toj Lari da, ipak, napravi drugačije? I bi li te ona poslušala?

Rekla bih da je moja “službena” književna priča počela na faksu, nekako paralelno s pokretanjem Književne grupe 90+ koje sam bila članica. Pisala sam i dotad, ali se nisam ozbiljno posvećivala radu na tekstu, pisala sam jako rijetko i nisam posvećivala vrijeme pisanju ni naknadnom čitanju i uređivanju svojih tekstova. Bila je to samo nakupina nečega s čime nisam znala što bih, nego bih povremeno objavljivala tekstove na društvenim mrežama. Iako su i neki od tih pred-90+ radova uključeni u moju prvu knjigu "Brojanje pogrešaka”, svejedno mislim da je 90+ bio presudni trenutak za mene jer sam imala ljude oko sebe koje sam viđala jednom tjedno ili jednom u dva tjedna koji su me motivirali da pišem više i bolje i davali komentare na nove pjesme. Mislim da u tome trenutku nismo ni znali kolika smo si podrška bili.

U tom periodu (oko 2015.) krenuli su i prvi javni nastupi po Zagrebu, a kasnije i regiji, i to je bio moj stvarni ulazak u književni svijet. Iskreno, nisam imala očekivanja. Bila sam previše uzbuđena i naivna da bih ih imala. Samo sam znala da sam našla svijet kojem želim pripadati i bila sam sretna što se taj svijet počeo otvarati preda mnom. Danas mislim da, kao i svaki drugi, i književni svijet ima svoje vrline i mane. Što se mene tiče, ništa ne bih mijenjala — sve se događalo nekim prirodnim putem i tako se i dalje događa. Mala Lara ne bi dobila nikakve posebne upute; intuitivno sam birala svoj put i nisam požalila. Taman sam dovoljno blizu i dovoljno daleko od svega da budem zadovoljna.

Jednom si napisala kako si izgubila na hrabrosti u svojim pjesmama, osobini koju si imala na svojim početcima. Audre Lorde zapisat će kako se „we fear the visibility without which we cannot truly live.“ (radije bih prenio u originalu) Najšire pitanje bilo bi - što je uopće hrabrost u književnosti danas? Ako bismo suzili, pitao bih te da – kada pogledaš u prošlost – ako se možeš sjetiti kakav je bio osjećaj pri objavljivanju svake knjige? Kada gledaš objavljene pjesme, kako je izgledao radni proces koji je za cilj imao, tvojim stihovima, da čitatelju pruži jedan uvid u „orkestar u sastavu mene“?

Kad razmišljam o hrabrosti u književnosti danas, rekla bih da je to prije svega ne prepuštati se trenutnim trendovima. Hrabrost je slušati sebe, svoj unutarnji nagon, teme koje te zanimaju, brusiti svoj stil i vjerovati tom glasu, čak i kad se ne uklapa. To ne znači biti tvrdoglav kao konj i ne slušati ičije savjete, ali mislim da je najvažnije ostati svoj i ne utopiti se u moru istih.

Rad na prvoj knjizi nisam ni doživljavala kao pravi “rad”. To su bile pjesme koje su nastajale godinama, od srednje škole do druge ili treće godine faksa. Na kraju sam odabrala svoje “best of the best” i pokušala ih posložiti u neku smislenu cjelinu – u čemu mi je tada pomagao tadašnji dečko. Mislim da smo napravili najbolje što smo tada znali, i kad danas pogledam unatrag, ne sramim se te knjige. Ima svoju emociju, zaokruženost i neki šarm početaka. Jedino što nije imala je urednika.

Sjećam se trenutka kad su mi javili da sam osvojila nagradu i da će mi tiskati prvu knjigu, plakala sam na stepenicama Filozofskog. Bila sam preplavljena srećom i nevjericom. Kad je izlazila druga knjiga, osjećaj je bio sličan, ali možda i dublji: i dalje taj neki nerealni dojam da će moje riječi stvarno biti otisnute, da će ih ljudi moći čitati, da ću imati promociju, da to nekome nešto znači. Posebno mi je bilo drago kad sam saznala da je knjiga završila i po knjižnicama, da je mogu posuditi ljudi diljem Hrvatske. To mi se i danas čini kao velika stvar.

Što se tiče samog pisanja, proces mi je uvijek sličan. Najčešće me prvo “prati” neki fragment, stih, rečenica, osjećaj. Onda oko njega gradim pjesmu. Zapisujem, čitam naglas, križam, bacam ili ostavljam. Tako polako nastaje šira cjelina, a s vremenom i nova knjiga – “orkestar u sastavu mene”, kako si me citirao. :)

Znam kako si jednom istaknula da se nadaš da nećeš pisati književne preglede, ali iz današnje perspektive razdoblje između 2016. i 2020. usmjerile je hrvatsko pjesništvo u jednom drugom smjeru. Posebice je zanimljiva 2018. kada u istoj godini izlaze „Početne koordinate“ Monike Herceg, „Mehanika peluda“ Martine Vidaić, „Etika kruha i konja“ Marije Dejanović… Svoje glasove nastavili su definirati Franjo Nagulov, Andrijana Kos-Lajtman, Davor Ivankovac, Goran Čolakhodžić, sve autori koji će u narednim godinama igrati važnu ulogu u opisivanju novih trendova. Ako nije tada, danas vidimo kako se dogodila određena smjena generacija, dopuštajući napokon i novim glasovima da zadrže glavu iznad vode. U svemu tome našao se i zbornik „Netko podvikne, djeca odrastu“ Književne grupe 90+. Iz današnje perspektive, kako danas gledaš na te godine razvitka i općenito djelovanja unutar jedne književne grupe? 

Period između 2016. i 2020. bio je izuzetno plodan. Drago mi je što su novi, iznimno snažni autorski glasovi – od Monike Herceg i Martine Vidaić do Marije Dejanović, ali i kontinuirani rad Franje Nagulova, Davora Ivankovca i drugih napokon dosegli vidljivost koju su zasluživali. Iako je prisutnost novih autora i dalje nedovoljna, primjećuje se napredak kroz ciljane tribine i natječaje koji nastoje osvijetliti nevidljive. 

Što se tiče Književne grupe 90+, s odmakom vidim neprocjenjivu vrijednost tog djelovanja. Našu najveću vidljivost stekli smo zbornikom objavljenim u Frakturi, ali smo je izgradili i sami, kroz godine intenzivnog rada: javnim nastupima koji su bili redovito puni, poticanjem jedni drugih i zajedničkim čitanjem i korigiranjem tekstova na sastancima grupe. Bilo je to ne samo neophodno za naš budući književni rad i definiciju, već je bilo i izuzetno zabavno.

Ipak, imam osjećaj da zadnjih mjeseci/godina se mlađi autori, barem u Hrvatskoj, redaju novim naslovima, ali i vrlo brzo gube zbog sijaseta razloga. Kakav je život mlađih ili jednostavno neafirmiranih autora na sceni?

Iskreno, ne znam koliko sam mjerodavna za procjene o mladim autorima jer, iako nisam stara, više ne pripadam toj najmlađoj generaciji. S mladim autorima najviše dolazim u kontakt kroz tribinu Poetomat, koju vodim u klubu Booksa u Zagrebu, a posvećena je pjesnikinjama i pjesnicima koji su na svojim počecima ili koji dugo nisu ništa objavili.

Čini mi se da je danas svima puno jednostavnije biti prisutan – posebno zahvaljujući društvenim mrežama, ali da je upravo zbog toga i lakše ne biti primijećen. U moru sadržaja rijetko tko zastane nad nečijim tekstom, pogotovo ako je duži. A ako se pojavi nekoliko pjesama zaredom, šanse da ih netko pročita do kraja još su manje.

Zato mi se čini da je Poetomat dobar način da se mladi autori predstave publici – uživo, bez filtera, u kontaktu s ljudima. Da ih se može vidjeti, čuti kako dišu, što ih loži, kamo idu i što rade, a ne samo da se čita njihova poezija u prolazu. Mislim da je ta vrsta stvarnog susreta i razgovora važna koliko i sama poezija.

Od FAK-a se još uvijek nije uokvirila nova generacijska književna grupa, iako su to pokušavali i Eventualisti, Mlada hrvatska lirika 2 te i Književna grupa 90+ kojom su bila dijelom. Iako nam možda nedostaje termina kojima bismo obuhvatili našu generaciju, stojiš iza toga da „postoji neka nevidljiva poveznica među nama“, autorima autofikcije koja dominira tržištem/društvom. Jesi li uspjela u međuvremenu pronaći termin kojim bi podcrtala aktualnu generaciju pisaca? Jesi li primijetila i druge struje, osim autofikcije? Ako želimo gledati šire, u okvirima istinski svjetske književnosti, u kojim se glasovima vani pronalaziš?

Sigurno postoji poveznica među autorima iste generacije jednostavno zato što smo okruženi istim društvenim i političkim okolnostima, istom pop kulturom, istim svijetom koji se mijenja oko nas. Neizbježno je da će slične stvari utjecati na naše pisanje, samo što svatko od nas na njih reagira na svoj način, kroz vlastitu poetiku i ideološki okvir. Naravno, tu su i trenutačni književni trendovi koji neminovno utječu na autore, jer se međusobno čitamo, razgovaramo, pa i nesvjesno ulazimo jedni drugima u tekstove. I sama sam “žrtva” toga.

Nisam pronašla nikakav novi termin za generaciju, niti ga zapravo tražim, to polje rado prepuštam drugima. Meni je zanimljivije pisati nego smišljati etikete za ono što tek nastaje.

Što se tiče svjetske književnosti, ne mogu reći da imam neki glas s kojim se posebno poistovjećujem. Ne bavim se time sustavno. Ponekad se prepoznam u nekom tekstu, ali to ne pamtim, samo uživam u čitanju.

„Poezija o dalekom otoku i ljubavnim pokušajima“, stoji tvoja književnosti sročena u jednoj rečenici. Prvo bih o ljubavnim pokušajima; U jednoj pjesmi iz novog rukopisa pišeš: „želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem“. Kako pristupati danas raspisivanju ljubavi o kojoj je, prema Srećku Horvatu, nužno govoriti ako želimo jednom promijeniti svijet?  Koliko je teško ne skliznuti u kič?

Mislim da je pisati o ljubavi uvijek hod po rubu kiča, rubu patetike, rubu samoironije. Ali možda je baš to zanimljivo. Ljubav je i dalje jedna od rijetkih stvari o kojima stalno govorimo, a zapravo o njoj znamo najmanje. Meni su ti “ljubavni pokušaji” u pjesmama više načini da uhvatim neku sitnicu, neki trenutak prije, za vrijeme ili poslije ljubavi s kojim se čitatelji mogu i ne moraju poistovjetiti. Bitna je emocija koju mogu dobiti iz slike, a ne da sam ispričala točno ono što se je njima dogodilo. Više volim očuđujuće slike od onih klišeiziranih, ali moj mozak jednostavno tako funkcionira. Ne bih zbog toga čitateljima uskraćivala užitak u različitim oblicima ljubavi i kiča, svatko ima svoje radosti.

Ne razmišljam puno o tome kako izbjeći kič, mislim da osjetim kad pretjeram i jednostavno ne idem s tom pjesmom u javnost. Zato je dobro da pjesme ipak malo odstoje, čekaju drugo, treće, ponekad i deseto čitanje.  Mislim da se kič najčešće pojavi kad pokušavamo biti jako duboki i veliki pa zato pokušavam ostati što jednostavnija. Ako je osjećaj iskren, on će se već nekako sam obraniti od kiča.

Bližiš se desetoj godišnjici osvajanja nagrade za zbirku „Brojanje pogrešaka.“ Kako se osjećaš sa svojim pjesničkim glasom?

Sa svojim pjesničkim glasom se osjećam ugodno. Vidim kako raste, razvija se i mijenja. Zabavno je primijetiti koliko sam ga sve jasnije svjesna s godinama. Vidim svoje mane, neke izbacujem, a neke zadržavam jer mislim da mu daju karakter i ne želim izgubiti ono što ga čini mojim. Teme kojima se bavim polako se pomiču, iako sam u osnovi ostala na istom mjestu; možda se samo mijenja kut iz kojeg ih promatram i zapisujem. 

S pjesničkim glasom sam na svom terenu, osjećam se dobro i opušteno. Trenutno me više zanima prozni glas, pokušaj da ga pronađem i oblikujem. Teško je, ne znam što mogu očekivati i koliko će me ovoga put držati. Do sada, iskreno, nije bilo naročito uspješno, ali upravo to me i veseli u istraživanju.

Anksioznost i umor predstavljaju nam se kao dvije temeljne osobine suvremenog društva. Koji se alati nalaze pred tobom, a onda i drugima, u nastojanju da se suprotstave tim karakteristikama. Pritom je pitanje umora intrigantno jer naoko se čini kako je riječ o otetom pojmu. S druge strane, anksioznost odaje osjećaj neminovnosti. Kako gledaš na te osobine?

Anksioznost i umor smatram simptomima ubrzanog kapitalističkog društva, a ne inherentnim stanjima. Umor je intrigantan jer više nije samo fizički, već kumulativna posljedica ekonomskih pritisaka, stalnog imperativa produktivnosti i prekarizacije rada, što često zahtijeva višestruke angažmane. Anksioznost je, s druge strane, odraz neminovnosti koja proizlazi iz stalnog suočavanja s neizvjesnošću i nedostatkom stabilnosti. Na osobnoj razini, suprotstavljam se ovim stanjima fokusiranjem na tijelo: protiv umora spavanjem, a protiv anksioznosti dugim šetnjama (idealno u prirodi) koje služe kao mehanizam uzemljenja. Nemam rješenje za druge ljude, mislim da su rješenja pojedinačna i da svatko mora istom problemu pristupiti na svoj način i pronaći drugo rješenje za opuštanje tijela i glave. Unatoč naučenoj ekstrovertnosti, borim se sa socijalnom anksioznošću, a priznavanje te ranjivosti u komunikaciji najefikasniji je način da se smanji unutrašnji pritisak. Ipak, ti alati su tek flaster. Istinski odgovor leži u usporavanju ritma društva i postavljanju stabilnijih ekonomskih uvjeta. Za mene je anksioznost i esencijalna tema mog književnog rada, a ova rezidencija pruža mi posvećen prostor za transformaciju tog kolektivnog simptoma u prozni tekst na kojem radim.

Kako izgleda tvoj radni proces u rezidenciji? Koji su plusevi i misu rada u književnim rezidencijama?

Rad u rezidenciji započeo je ključnom fazom prilagodbe. Trebalo mi je prva tri, četiri dana da resetiram ritam, zaboravim na sve druge obaveze i posao, te počnem razmišljati isključivo o tekstu. Taj luksuz fokusiranog vremena, koji dugo nisam imala, najviše utječe na učestalost pisanja i razvijanje ideja, zbog čega izuzetno cijenim ovu priliku Gradske knjižnice Rijeka. Glavni su plusevi upravo to: izdvojeno vrijeme, vlastita soba i financijska sigurnost koja omogućava da se samo piše i razmišlja. Moj dnevni raspored sastojao se od hvatanja sunca, šetnji i čitanja po danu, dok sam kasno popodne i večer koristila za pisanje i obradu prikupljenih utisaka. Što se minusa tiče, teško ih je definirati, iako bi mi možda dobro došla razmjena ideja s drugim umjetnicima, potpuna izolacija omogućila je maksimalnu koncentraciju. Dva tjedna razdvojenosti od bližnjih brzo prolete, a takav odmak često pomaže da se stvari sagledaju bistrije.

Za kraj – što nam spremaš u budućnosti?

Konkretno, sljedeće godine izlazi moja treća zbirka poezije naslovljena "znam jednog dečka koji trči" kojoj se jako jako veselim. Paralelno s time, intenzivno ću nastaviti raditi na tekstu koji je započeo ovdje, tijekom rezidencije. Iako je krenulo s idejom kratkih priča, ovo vrijeme rada na tekstu potaknulo me na razmišljanje i stvaranje s novom energijom pa se početna ideja možda razvije u duži prozni tekst. Zapravo, taj period fokusa možda je rezultirao s dva potencijalna projekta kojima se mogu igrati u bliskoj budućnosti.

Foto: Lara Čakarić

Program se odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH kroz program javnih potreba u kulturi.