Tea Perinčić: Trudila sam se prevesti Mićiga Princa onako kako bi ga prepričala moja baka

Tozina ideja i Teina energija rezultirali su izdanjem Mići Princ koje je promovirano na grobničkom aerodromu u tjednu kada se obilježava rođendan Antoinea de Saint-Exupéryja.

Govor je izvor svih nesporazuma, kaže Exupéry u Malom Princu, a sad si ga ti još i više "zakomplicirala" prijevodom na čakavski dijalekt. :-) Kakav je bio put čakavskog Malog Princa od ideje do realizacije?

Vjerujem da je govor samo vanjska ili zvučna manifestacija prijenosa naših osjećaja i stvaranja atmosfere između onoga tko govori i onoga tko sluša, u ovom slučaju onoga tko piše i onoga tko čita. Govoreći u štokavskom hrvatskom ili standardu ne stvaram istu atmosferu kao što je stvaram govoreći u svom "intimnom" čakavskom govoru.

Mali Princ je relativno kasno ušao u moj život, u mojim srednjoškolskim danima kad smo ga "secirali" na satu marksizma. Začudo, autor udžbenika poslužio se ovim književnim djelom za oblikovanje "filozofske svijesti" naših mladih mozgova. Tada sam se zaljubila u to štivo i uvijek mu se vraćala. Dopustit ću sebi aroganciju da smatram kako sam dotakla djelić one atmosfere koju nam je Saint-Exupéry htio prenijeti. No, prenijeti tu atmosferu u relativno siromašan i izuzetno "praktičan" govor kao što je moj čakavski dijalekt nije bilo jednostavno.

Za moj govor Studene ne postoji rječnik, ne postoji gramatika, nema pisanih pravila. Sa svime time sam se u prevođenju borila. Osim toga, previše je "drugih" inačica čakavštine u mojoj glavi iako sam se jako trudila u sjećanje prizvati glas moje stare mame (bake po ocu s kojom sam odrasla) i prevesti Mićiga Princa onako kako bi ga ona možda prepričala.

Moji roditelji bili su mi od velike pomoći u rekonstrukciji nekih izričaja, ali je moje pitanje "kako se nešto kaže" često i među njima izazivalo polemike. Stoga moram reći da je prijevod Mićiga Princa zapravo moje intimno tumačenje predloška - izdanja ovog djela u biblioteci Vjeverica iz 70tih godina prošlog stoljeća. Puno su mi pomogle i konzultacije s ljudima koji su već nešto objavljivali na "našem" dijalektu pogotovu u onim dijelovima gdje riječi iz standarda ne postoje. Dobar savjet je bio prevesti to opisno, ali i uz prilagodbu našem "podneblju" i "kulturi".

Po komentarima na ovo izdanje da se zaključiti kako ljudi koji i sami govore neki od čakavskih dijalekata nisu svjesni širine i dometa čakavskog narječja. Zapela mi je za oko nečija primjedba kako se ruža na čakavskom kaže roža, a ne šipak kako je prevedeno. Hajdemo malo razbistriti čakavska narječja, ima ih podosta i zaslužuju to.

U slučaju konkretnog primjera, ruža u čakavskom je šipak. Roža je cvijet. Jedinu iznimku na koju sam naišla bilo je u dijalektu Klane gdje se za ružu kaže gartoža. Ruža je pak trs, tj. biljka vinove loze. Ono što je ponovno izazovno u ovom prijevodu je to da je ruža - imenica ženskoga roda, a u prijevodu postaje šipak - imenica muškoga roda.

Ja sam odlučila da ću u dijalozima između Mićiga Princa i njegove ruže - šipka ostaviti tu situaciju da se o njemu u trećem licu govori u muškom rodu, a kad "šipak" govor o sebi, da govori u ženskom rodu. Tako je naša ruža odnosno šipak postao/la transrodna. Zašto ne?

Smatram da su varijacije u našem čakavskom dijalektu odraz povijesnih zbivanja. Ikavske i ekavske varijante ukazuju na pravce imigracije na ovo područje. Da sad ne dužim, ikavski su se oblici pojavili s doseljenicima - bila bih slobodna zaključiti onim prvim prebjezima pred osmanskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća. U svakom slučaju, radi se o jednom obliku starohrvatskog jezika. S druge strane, granice koje su postojale ne tako davno između teritorija koje je okupirala Kraljevina Italija poslije Prvog svjetskog rata i onih dijelova koji su zajedno s ostatkom hrvatskih teritorija pridruženi Kraljevini SHS vidljiva je danas u prisutnosti riječi koje su varijacije talijanskih imenica. Iako takvih riječi ima podosta u našem dijalektu, a dugotrajna Habsburška uprava ostavila je traga kroz germanizme kojih još uvijek ima.

Kompleksna je ova tema i doista bi zaslužila jednu lijepu interdisciplinarnu studiju. Kad se bavite prijevodom na nestandardni jezik, zateku vas i ovakva promišljanja. Ja sam u ovom prijevodu uvijek tragala za što izvornijim izrazom. Zbog toga se moj prijevod na dijelovima čini vrlo arhaičan.

No, to je, smatram, moje diskrecijsko pravo kao prevoditelja. Možda je prijevod pri tom izgubio na razumljivosti, ali sam bila mišljenja da je ovo meni jedina prilika da to zapišem onako kako bi to rekla moja stara mati.

Iako se ovaj prijevod oslanja na čakavski dijalekt Hrvatskog primorja, zanimljivo je da se nisi držala jednog narječja. Svaka osoba koju Mići Princ u priči susreće, govori drugačijim čakavskim dijalektom. Sjajna ideja. Kako ste je realizirali?

Upravo zbog ovog o čemu sam prethodno govorila, zbog tog bogatstva varijacija, bila mi je zanimljiva ideja da svaki lik kojeg Mići Princ susreće govori svojom inačicom naše čakavštine. Tozo i ja smo nakon kraćeg razgovora odmah shvatili da nam tu treba cijela ekipa da što bolje pokrijemo naš kraj. Zamislili samo Mićiga Princa kako putuje od Grobnika, preko Krka, Raba, Cresa, Lovrana, Kastavštine, Klane i Kraljevice i tu sreće razne likove. On govori mojim studenjskim jer ja ne znam drugu inačicu, a i nas je tako malo u toj mojoj Studeni koji govorimo tim dijalektom da mi se činilo primjerenim da Mići Princ koji je tako "drugačiji" bude i jezikom drugačiji.

Zamolili smo ljude za koje znamo da njeguju svoj dijalekt da se pridruže ovom projektu i svi su doista zdušno prihvatili; Vlasta Juretić s Grobnika, Irena Grdinić s krčkog Krasa, Glorija Fabijanić Jelović s Omišlja, Tea Rosić i njezina nona Anica iz Kraljevice, Davina Ivašić s creskim dijalektom Dragozetića, Marin Miš i Josip Fafanđel s rapskim dijalektom, Ivana Marinčić iz Klane, Dino Marković iz Lovrana, Vava Simcich s njegovim kastavskim iz Srdoči, Ilinka Babić s Praputnjaka.

Zanimljivo je koliko je čakavština zavodljiva. Ne znam jesi li primijetila, ako se društvu koje razgovara na standardu priključi čakavac, barem jedna osoba će prihvatiti čakavicu iako je nužno ne govori. :-)

Ja sam baš stekla suprotni dojam. Tko god da se doseli u Zagreb počne kajkati. Dalmatinci nikad, ama baš nikad ne napuštaju ni svoj naglasak, ni svoju ikavicu. Samo mi nekako sramežljivo i potiho, uglavnom međusobno govorimo svoj "zajik" i vrlo brzo prihvaćamo "standardni" štokavski.

Znam tek nekoliko ljudi koji su se doselili u naš kraj i naučili čakavski dijalekt. Uglavnom pratim, na žalost obrnuti proces. Djeca u mojem selu sve manje govore dijalekt jer roditelji smatraju da će imati problema u školi. Ne znam samo kako svi mi iz moje generacije koji smo u Rijeku dolazili na školovanje iz okolnih sela nismo baš nikad imali problema zbog dijalekta kojeg smo svakodnevno govorili u okviru obitelji i s prijateljima. Bilo bi mi drago da se varam u ovim svojim opažanjima. Ja se primjerice uvijek prebacim na standard ako bar jedna osoba u društvu ne priča čakavski. Poželi li netko, rado ću ga naučiti čakavski. Ipak bi to trebao biti dio našeg identiteta.

Zanimljiv ste homage napravili promocijom knjige. Održali ste je na grobničkom aerodromu u tjednu kada se obilježava rođendan Antoinea de Saint-Exupéryja koji je bio pilot francuskog zrakoplovstva i koji je na žalost u avionu i skončao.

Ideja i organizacija promocije bila je Tozina. Mi tako funkcioniramo. On ima ideju, ja je posložim, on radi logistiku a ja budem "lijepa i pametna"

Postoje li neki novi planovi na krilima dobe energije ovog izdanja?

Za sada projekt Mići Princ još uvijek nije gotov. Prijevod će imati pravu vrijednost tek kad se zvučno snimi jer osim što govorimo u različitim inačicama čakavskog dijalekta, mi riječi isto tako drugačije naglašavamo i ti zvukovi također predstavljaju bogatstvo. Potom, nadam se sljedeće godine, krećemo u pravu promociju Mićiga Princa kroz jednu malu izložbu. No, vjerujem da ćemo usputno razviti još pokoju dovoljno zahtjevnu ideju.