Kako me Murasaki poučila životu

Lješnjaci i grožđice u čokoladi ponuđeni su na stolu. Okus se razlijeva kao melem, a slatki svileni ostaci na toplim prstima izvlače dijete iz mene. Savršena kulisa obećavajućeg popodneva. Neobavezan opušten razgovor, ljudi koje volim, usputno spomenut roman i osjećaj stezanja u želucu. Odavno nisam pomislila na Murasaki Shikibu.

Sjedio je preko puta zaokupljen riječima koje se roje u glavi i bore za prevlast, misli koje sjaje poput krijesnica, poput malenih zvijezda. Sve te rečenice, zarezi i točke koji se rađaju, prelijevaju, izviru i niču uvijek novi, uvijek svježi. Ne mogu se izbrojati ni sažeti, pregusti da ih se rastavi i izabere na više i manje vrijedne, na sporedne i glavne igrače. Svi žele van, u svijet, u savršenom plesu glasa, pokreta, smijeha i nervoze. Smiješno je kako nas tuđe riječi pogode i gurnu na čistinu, pod svjetlost iako nam nisu upućene. Zašto se osjetimo prozvanima? Zašto im pustimo da se zalijepe za srce i dušu? Dozvolimo im da pokriju naše ožiljke. Otvore rane. Pale i bičuju. Prevrću nutarnje kalendare unatrag. Odavno nisam igrala go, vidjela onaj badem u cvatu i pila čaj s pupoljcima ruže.

Vrtio je knjige u rukama i pričao o književnosti. Sjetio me na nelogično razdoblje mog života. Meni ne karakterno. Prepuno fraktala i nejasnih algoritama, savršenih spirala i nerješivih teorema. Pogrešna odluka i pad pred iskušenjem. Vrijeme pripadanja i propuštenih stajališta. Vrijeme loših izbora. 

Sjećam se trenutka kad sam naučila da sve na ovom svijetu ima svoj rok trajanja. Čak i ljubav. Posebno ljubav. Bilo je to onog dana kada smo zajedno hodali uskom, mračnom uličicom rano, rano ujutro dok su ptice još spavale a zrak je bio miran i statičan. Hladnoća mi je lizala vrat, uvlačila se ispod tanke suknje i stezala mi bedra ledenim prstima. Jutro suviše hladno za sredinu rujna. Moj dlan, bespomoćni utopljenik u tvojem. Potmulo i tupo odzvanjanje koraka na kamenim pločama, jednolično i odmjereno trebalo je valjda odati početak naše smrti. Koračnica za umirući par. Vjetar se igrao u najvišim krošnjama starog parka. Čula sam ga kako prepliće mladim listovima i šuška sebi u bradu. Iza visokih stabala sunce je istezalo prve zrake. Netko nepoznat nam je išao u susret, a ja sam instinktivno izmaknula svoju ruku iz tvoje. Ne znam zašto sam to učinila. Možda mi je naprosto konačno dojadilo biti druga.

Iznenadila sam te, znam. Povrijedila te ta nehotična, mala gesta. Poremetila ti je korak i disanje, ljubavi je odjednom istekao rok. Kao da je netko isključio sklopku. Ponekad mi se čini da putujem kroz vrijeme i svijet kao skup nepovezanih čestica koje se sudaraju, sastavljaju i rastavljaju kako ih već sudbina razbacuje. Ne mogu se uhvatiti za ništa i nikoga, sve mi izmiče, kroz sve sipim i sve sipi kroz mene. Pješčani sam sat razbijene kuće.

Sjećam se gacanja po snijegu, grudanja u sumrak i sipke bjeline koja je nalazila put do gole kože. Vrganji na žaru i šetnje oko jezera. Drvena ploča na podu i stotine crnih i bijelih kamenčića što se sudaraju na raskršćima vlastitih života. Rasuti su mi u krilu, predivni, obli, savršeno hladni mali crni kamenčići. Slažem ih pozorno na križanja, zbrajam i oduzimam, smišljam strategiju pobožno kao redovnik. Igramo go. Brojimo uspjehe. Okružujemo, gradimo i padamo na iscrtanom rasteru. Moj gubitak ti razvlači osmijeh na usne, jer svi smo ipak krvavi ispod kože. Za mene su rezervirani loši brojevi. Pupoljak ruže pluta u šalici čaja. Iza prozora sjaji svijet čist, prekrivenih nesavršenosti i prljavštine. Uvijek smo umjeli dobro se sakriti od poznatog svijeta. Od tuđeg oka i glasa. Moj potiljak, savršena mjera tvog dlana.

Sjećam se jednog malog unajmljenog stana u potkrovlju, kauča boje senfa i bijele deke koju si mi volio navući preko ramena dok smo slušali stare radio drame, a ja sam drijemala na tvojim prsima brojeći otkucaje tvog srca. Tvoja tajna savršeno sklupčana pod rukom. Moj struk savršeno odmorište tvoje podlaktice. Voljela sam te iskreno, nadam se da znaš. Bila sam podatna i tvoja, mogao si tražiti što si htio. Nikome se ne dam pokoriti, nitko me ne može zauzdati. Ali zbog tebe sam zamalo izdala svoja uvjerenja. Moje uši, savršena mjera tvojih laži. 

Pamtim godinu koja je prošla kao tren, pamtim čežnju koju nisam željela, ljubomoru koju nisam osjećala, drugost koju sam živjela. Ljubav katkad dolazi sakrivena iza kukuljice, tajanstvena poput smrti. Slijedi svoj plijen tiha i proračunata, svoje stope s vremenom utapa u tvoje otiske. Dok te ne sustigne. Dok ne postanete jedno. Dok te ne uvjeri da je tu da te snaži i nosi. Laže ti da si nađena i neprocjenjiva. Nedodirljiva u njenom naručju. Dok te ne prevari i proglasi vlasništvom. Sirovost i putenost otkrivena poput bačenih novina. Moje zapešće, savršena mjera tvojih okova.

Pamtim rasute jabuke na podu stana, tvoje vikanje i pružene ruke. Pamtim kako me gledaju zelene oči, hladne i vlažne od nemoći i nevjerice. U tvojim riječima stotine zmija, u mojima mrak. One ujedaju sigurno i meko, sitni zubi prodiru bez zadrške u toplo, sočno meso. Ulaze duboko. Peku i žare poput vrućice i nespretno iščašenog zgloba. Pamtim kišu koja je stala taman da me pusti da prođem neokrznuta ispod neba. Da konačno odem. Jedan ključ ostavljen na stolu. Jedan zbogom na koji nisi odgovorio. I jedna žena koja te čekala ništa ne sluteći. Moje oči, savršena mjera tvojih predstava. Prerano je procvao badem, uveli snijeg još mu grli deblo. Pomislih, večer je tako jezgrovit dio dana, savršeno sažeta lekcija za lakše sutra. 

Ostala je knjiga. Darovao si mi je tamo negdje na početku u Skipperu, u stražnjem separeu. Osvanula je tek tako na malenom stolu među nama dok je tvoj dlan mirovao na mom bedru a moja se noga klatila prebačena preko tvog koljena. Prvi roman svijeta. Bio je to čudan poklon jer ti nisi bio netko tko je poklanjao knjige. Čitala sam je ispružena na tuđem pramcu, nosila je u torbi uz buket svježe ubranog smilja, upila je moje čuđenje i smijeh, upila je tvoj miris i boju tvoga glasa. U to vrijeme, priznajem, nisam je razumjela, ne znam jesam li se uopće trudila. Čitala sam je s prevelikim pauzama, zaboravljala tijek i gubila se u prizorima koji su mi tada tako malo značili. Slova su samo prolazila kroz mene. Nisu se lijepila. Pustila me, jer nisam bila spremna. Dočekala je svoje vrijeme, knjigama se nikad nigdje ne žuri. 

Priča o Genjiju je ostala u sjeni naših povijesti, ostavljena poput neželjenog svata. Vratila sam joj se povučena drugim romanom. Jedna su do druge na polici. Priča o Genjiju i Pripovijest o Murasaki snivaju stisnuti i pritješnjeni gomilom slova s jedne i druge strane, čekaju nekoga tko će doći i podsjetiti me na njihovo postojanje. 

Kolega, hvala ti na preporuci. Na prisjećanju na korisne lekcije. Bez obzira na sve, volim taj roman. Diše nekom tugom, nesavršenošću života i traganjem koje istovremeno plaši i goni. Prolaznost i nestalnost se isprepliću, pogrešni potezi i loše odluke opominju. Čuvaj se nepromišljenih koraka. Jednostavan, bogat, opsežan kao more i čist kao planinski zrak. Zahtjevan, traži sve, svaki komadić uma i samokontrole. Drevan, nemjerljiv, vječan. Kao život. Življen jednom davno, uz šalicu čaja s pupoljcima ruža i drvenom pločom za go, dok je ispred prozora cvjetao stari badem kojem je snijeg grlio deblo.