Najlakše je kuhati s kapulom

Ja ne volim jesti kuhanu kapulu i češnjak. Otkad sam bio klinac, nisam volio umake koji u sebi imaju kapulu i češnjak — ne volim ih ni sad niti ću ih ikad voljeti. Jednostavno mi to ne paše i od samih mirisa takvih jela bude mi loše. S time se „borim“ cijeli svoj život i pred svima — apsolutno svima — kojima to kažem u prvom trenutku ispadnem čudan. Mnogi su me pokušali postaviti na „pravi put“, nudili mi jela s kapulom i češnjakom ili mi ih pokušali podvaliti poskrivećki, ali to nije uspjelo ništa promijeniti. Jednostavno je takav moj ukus i to je to.

To, kao i brojni ostali primjeri društvene neprihvaćenosti koje sam doživljavao, omogućili su mi da bolje razumijem probleme homoseksualnih i transrodnih osoba, jer u neku ruku znam kako im je. Možda zvuči smiješno što ovu svoju gastronomsku „mušicu“ uspoređujem s ozbiljnim problemima s kojima se oni susreću, ali na nekoj konceptualnoj razini je to zapravo ista stvar — neprihvaćanje od strane društva samo zato što si drukčiji i što ne radiš isto što i većina „normalnih“.

U mnogim sam slučajevima diskriminaciju na temelju rodnih uloga i sam osjetio na svojoj koži. Ne vozim auto, ne pratim nogomet ni većinu sportova, ne zanima me ići van „loviti p....“, a volim kuhati, plesti s vunom, pisati pjesme i sviđaju mi se Roxette, Abba i Alanis Morissette. Mnogima zbog toga ispadam čudan ili me ne shvaćaju kao „pravo muško“. Naravno, sve to se ne može mjeriti s problemima s kojima se susreću homoseksualne i transrodne osobe i nije mi namjera umanjivati njihove probleme, već želim pojasniti da je moje razmišljanje o ovoj tematici formirano i na temelju toga što slične „diskriminacije“ doživljavam i sam u raznim društvenim situacijama.

O. K., načeli smo temu, a sad ću pokušati skrenuti pozornost na to da su problemi homoseksualne i transrodne diskriminacije puno širi, tiču se cijelog društva i u rješavanju tog problema trebali bismo puno aktivnije sudjelovati i mi „straighteri“.

Osobe koje homoseksualnost, transrodnost i međurodnost* smatraju bolešću, perverzijom, devijacijom ili nečim neprirodnim vjerojatno nisu prava publika za ovaj tekst (iako ih pozivam da ga pročitaju i probaju malo dublje promisliti), jer zapravo se želim obratiti onima kojima je ta različitost O. K., ali ne sudjeluju aktivno u rješavanju problema. Možda vam se čini da to nije vaš problem, ali ako malo bolje promislite, radi se o problemu koji vas se itekako tiče.

Jer to što ste hetero ne znači da vas se ovi problemi ne tiču: homoseksualan može biti vaš prijatelj, brat, sestra, roditelj (da, čak i roditelj), a može se dogoditi i da se homofobija odrazi direktno na vas (čitajte dalje pa ćete vidjeti kako). Na kraju krajeva, jednog dana i vaše dijete može biti gay. Stoga ako sad ne prihvatite ovu tematiku kao problem koji se tiče svih članova našeg društva i ne izborite se za jednakost (i pravnu i društvenu) svih osoba bez obzira na seksualnu ili rodnu orijentaciju, jednog ćete se dana možda s tim problemom morati boriti sami.

Razlog zašto sam se uopće odlučio napisati nešto o ovoj tematici jest to što sam u brojnim razgovorima otkrio da negdje iza svega toga postoji jedan puno dublji problem, a to je problem inercije. Mnogi će od vas na referendumu glasati u korist homoseksualnih osoba, ali tu vaš trud prestaje. O. K., niste ni obvezni truditi se više od toga, ali razmislite malo je li takav stav društveno inteligentan? Jer svatko od vas ima nešto po čemu „nije kao i ostali“ i jednog se dana može dogoditi da se pojavi neka društvena problematika koja se tiče baš vas i ozbiljno vam narušava pravo na normalan život. Pa biste li tada više voljeli boriti se sami ili imati aktivnu podršku i onih članova društva koje taj vaš problem u tom trenutku ne dira?

O. K., sad već imate i nešto za razmišljati, a dalje ću pomoću nekoliko primjera pokušati približiti isti uvid u tematiku koji sam ja imao prilike dobiti.

Prvi primjer, koji sam iskusio na vlastitoj koži, savršeno ilustrira da se problem homoseksualne diskriminacije tiče i heteroseksualnih osoba. Moj cimer i ja živimo u stanu u Rijeci. Nismo gay, nego smo dobri prijatelji i životno-financijska situacija dovela nas je do toga da živimo skupa. Kad smo tražili stan, mnogi razgovori s agentima išli su otprilike ovako:

— Dobar dan, javljam se na oglas za taj i taj stan, je li još slobodan?

— Čekajte da provjerim… … ...da, slobodan je. A za koliko osoba?

— Za mene i cimera.

— Aha, šta ste studenti?

— Ne, radimo.

— Aha, O. K... Čut ću se s vlasnikom pa vam se javim sutra...

Većina tih upita zavšila je tako da nam se agent nije javio, a kad bismo ga drugi dan nazvali, rekao bi da je stan već iznajmljen. U prvih par slučajeva nismo tome pridavali važnost, no nakon što se počelo ponavljati malo smo se zamislili i došli do zaključka, pa jebote, oni nas odjebavaju jer misle da smo gay!

Isto tako i svatko od vas može doživjeti homoseksualnu diskriminaciju, bez obzira je li gay ili ne. Kad tražite stan, na razgovoru za posao, u uredu među kolegama, kod učlanjenja u neku organizaciju ili klub, pri sklapanju poslovnih ugovora… Dovoljno je da osoba koja ima moć odlučivanja (a pritom je i homofobna) iz nekog razloga zabrije da ste gay, i sva su vam vrata odmah zaključana.

Drugi primjer: jedna je moja prijateljica/poznanica lezbijka i ima curu. To nije poznata stvar (pretpostavljam da bi imale problema kad bi se saznalo), no njih se dvije intenzivno druže vani i često dolaze u društvo zajedno. Kad su u javnosti ili u društvu poznanika, o svom odnosu ne pričaju s drugima i međusobno ne izražavaju osjećaje. Većina ih ljudi percipira kao samo dobre prijateljice. Nakon mnogih druženja s njima odjednom mi je došlo do glave: „Pa fak, koliko je njima zapravo teško tako živjeti?“ Kako bi meni bilo da imam curu i da se s njom u javnosti ne mogu zagrliti, poljubiti, reći nešto romantično ili na bilo koji drugi način izraziti svoje osjećaje? Pa grozno! Iskreno, ne znam bih li ja tako nešto izdržao.

Zašto to uopće spominjem? Zato što se u zadnje vrijeme jako puno priča o pravnoj strani ovog problema, a malo se ljudi bavi njegovim društvenim aspektom. Jako malo ljudi uopće pokušava shvatiti tu neku dublju problematiku, a iskreno, nisam ju ni ja shvaćao dok se nisam susreo s primjerima uživo.

Oba primjera koja sam naveo pokazuju i da nije dovoljno postići pravnu jednakost, već da je vrlo bitan element u cijeloj priči i društvena jednakost. Jer zakoni ne rješavaju sve. Bilo koji zakon koji zabranjuje diskriminaciju ili potiče pozitivnu diskriminaciju neće dovesti do stvarnih promjena niti popraviti probleme. Svako društvo ima svoje nepisane norme i pravila i, dok se taj aspekt ne promijeni, nikakav zakon ne može problem riješiti do kraja.

Stoga treba mijenjati svijest i razmišljanje, a ne samo zakone. Kad u nama kao društvu nastane pozitivna promjena, legislativa će sjesti na mjesto sama od sebe, po prirodi stvari.

No postavlja se pitanje koliko će nam još trebati da dođemo do toga? Nedavno sam u razgovoru s jednom mlađom djevojkom došao na temu homoseksualnih brakova i začudio sam se kad je rekla da je ona protiv toga da se homoseksualci žene jer homoseksualnost smatra neprirodnom. Do tog trenutka meni je bilo nepojmljivo da danas osoba od 20 godina može tako razmišljati. Smatrao sam da je naše društvo puno naprednije i da takva razmišljanja imaju eventualno starije osobe kojima je to usađeno zbog tradicionalnog odgoja.

Nakon daljnjeg razgovora s tom djevojkom i nakon što sam ju suočio s pitanjem: „Što je zapravo prirodno?“, zaključila je i ona da homoseksualnost zapravo nije neprirodna i malo se zamislila nad svojim razmišljanjem (nadam se da ga je kasnije i promijenila na pozitivno). A ja sam u tom razgovoru došao do spoznaje da je ovo naše društvo puno zadrtije nego što sam mislio. U nekoj daljnjoj budućnosti, kad ljudsko društvo dovoljno evoluira, nad ovim našim današnjim društvom ljudi će se zgražati isto kao što se mi sad zgražamo nad nekadašnjim robovlasničkim sistemom.

Da vidimo, jesam li rekao sve šta sam mislio reći? Jesam. Ajmo na zaključak.

Krajnji cilj borbe koje homoseksualne i transrodne osobe vode (a mi bismo im u tome trebali aktivno pomoći) treba biti da njihovo opredjeljenje postane normalna stvar kao „dobro jutro“ i da se o toj temi jednog dana priča isto kao i o odlasku frizeru. Radi se o problemu koji se tiče svih nas, jer time gradimo naše društvo, a ono što izgradimo ostavljamo svojoj djeci i svim svojim potomcima. I zbog toga se svi trebamo početi aktivnije baviti njegovim rješavanjem.

Moram priznati da ni ja dugo vremena nisam sudjelovao aktivno u rješavanju ove društvene problematike, eventualno sam tu i tamo malo pridonio promjeni svijesti tijekom razgovora prilikom druženja s prijateljima. Ali eto, barem sam sad objavio ovaj tekst. A vi koji ste izdržali čitati do kraja zapitajte se što ste vi učinili i možete li učiniti više.

*Izraz koji je skovao autor ovog teksta, a odnosi se na osobe koje imaju društvene uloge obaju spola (npr. muškarci koji više vole plesti nego gledati nogomet).