Kvantna fikcija #3: Knjige u kojima i Morloci iz budućnosti postaju dobri ljudi i vegetarijanci...

*Pročitajte i nastavak #1 Kvantna fikcija: kompleksna znanost u super uzbudljivom ruhu i nastavak #2 Kvantna fikcija #2: knjige i svjetovi u kojima je sve moguće i ništa nije onakvim kakvim se čini

Započet ću s romanom Vremenski brodovi Stephena Baxtera, jer je on skoro školski primjer prikaza vremena u okviru onoga što bismo mogli nazvati kvantno inspiriranom fikcijom. Priča počinje ondje gdje je H. G. Wells stao u svom Vremenskom stroju — odmah nakon Putnikova povratka iz budućnosti. Kad se probudi i dođe k sebi, počinje ga mučiti krivnja što je prepustio Weenu na milost i nemilost Morlocima pa se odlučuje ponovno vratiti u budućnost i pokušati je spasiti. 

Uskoro shvaća da su stvari znatno kompliciranije, jer budućnost u koju dolazi radikalno je drugačija od one koju je prethodno napustio. On opet nailazi na Morloke, ali u potpuno izmijenjenoj verziji — ne kao divlje mesoždere iz Wellsova romana, nego kao kulturnu, inteligentnu i tehnološki naprednu vegetarijansku vrstu koja je ovladala Sunčevim sustavom. Polako mu postaje jasno da vrijeme nije linearno i da je svojim putovanjem, odnosno samim otkrićem putovanja kroz vrijeme ozbiljno poremetio njegov tok. 

Kad se uspije ponovno dočepati svog stroja, vraća se u 1873. kako bi mlađeg sebe pokušao uvjeriti da odustane od istraživanja. No, kotačići su se već pokrenuli onog trenutka kada je prvi put aktivirao stroj i povratka više nema - sve verzije prošlosti i budućnosti već su kontaminirane njegovim otkrićem. Baxter preuzima Wellsova Putnika kroz vrijeme i njegovu tehnologiju, ali umjesto linearne vremenske crte uvodi suvremeno razumijevanje vremena kao razgranate strukture. 

Središnja ideja Vremenskih brodova jest da povijest ne postoji kao jedinstvena linija u kojoj je moguće nešto promijeniti jer svaki pokušaj promjene prošlosti rezultira nastankom nove vremenske grane, dok prethodne verzije svijeta nastavljaju postojati paralelno, putniku sada nedostupne. On tako nema mogućnost moralnog ispravljanja prošlosti, a ne može se ni vratiti u vlastiti svijet jer je samim činom putovanja već započeo novu vremensku liniju i izgubio pristup „originalnoj“ verziji stvarnosti. Umjesto toga, suočava se s nizom svjetova u kojima su povijesni ishodi podjednako stvarni, koliko god bili distopijski, apsurdni ili nezamislivi. 

Nema poništavanja, nema ispravka — svaki pokušaj „popravljanja“ stvari samo dodatno umnaža stvarnost. U tom smislu, Vremenski brodovi su savršen primjer ideje kvantne mehanike pretočene u narativni oblik: razgranato vrijeme, alternativne evolucije čovječanstva i susreti s radikalno drugačijim verzijama stvarnosti. Baxter je u ovom ambicioznom nastavku Wellsovog klasika uspio  zadržati ton originalnog djela istovremeno u njega uključivši suvremene znanstvene koncepte koji su u Wellsovo vrijeme bili nezamislivi  i sve to funkcionira iznenađujuće dobro. 

Američki autor Ted Chiang majstor je spekulativne fikcije u formi kratke priče, a u njegovoj zbirci Izdisaj zadnja priča s naslovom “Tjeskoba je vrtoglavica slobode” polazi od premise postojanja paralelnih svemira u kojima se granaju sve moguće verzije naših odluka. Ključno pitanje koje se nameće jest što se događa s našim osjećajem odgovornosti, krivnje i slobodne volje kada ne samo da znamo da negdje postoji verzija nas koja je odabrala drukčije, već s njom možemo i razgovarati. 

Ako postoji beskrajno mnogo svjetova u kojima postupamo na najrazličitije načine, koliko je uopće važno bilo što što učinimo? Priča se odvija u nekoj nama relativnoj bliskoj verziji stvarnosti u kojoj se pojavila tehnološka inovacija -  uređaji poznati kao prizme, pomoću kojih ljudi mogu komunicirati s paralelnim svijetom koji nastaje u trenutku aktivacije uređaja. Ti su svjetovi u početku identični, no kako vrijeme prolazi razlike su sve vidljivije, a posljedice pojedinih odluka i postupaka se mogu jasno uspoređivati pod uvjetom da je naša druga verzija postupila nekako drugačije. Ljudi na ovu znanstvenu inovaciju reagiraju različito i koriste je na različite načine, neki postaju prijatelji sa samima sobom, drugi postaju ljubomorni na verziju sebe kojoj bolje ide u životu, treći ne mogu prestati analizirati sve svoje postupke i postaju opsesivni. 

Naslov priče je preuzet od Kierkegaarda čija  rečenica „tjeskoba je vrtoglavica slobode“ polazi od ideje da sloboda nije samo privilegij, nego i izvor duboke nelagode. Za danskog filozofa tjeskoba se ne javlja zato što nemamo izbora, nego baš zato što ih imamo previše. Suočeni s mogućnošću da možemo izabrati drukčije — i da ćemo za taj izbor morati snositi odgovornost — osjećamo se kao netko tko stoji na rubu ponora. 

Paralelni svemiri iz Chiangove priče u kojima se realiziraju sve moguće odluke, materijaliziraju Kierkegaardovu tjeskobu -  više ne moramo zamišljati alternativne verzije sebe, sad ih doslovno susrećemo i razgovaramo s njima. Vrtoglavica nastaje u trenutku kada shvatimo da nijedna odluka ne nestaje — svaka negdje postoji, jednako stvarna i jednako „naša“. U tom kontekstu tjeskoba u priči ne proizlazi samo iz straha da ćemo pogriješiti, nego i iz gubitka iluzije jedinstvenosti izbora. Ako postoji verzija nas koja je učinila „bolje“, ali i ona koja je učinila „gore“, tada moralna sigurnost postaje nestabilna i skoro rezultat slučaja. 

Ako je druga verzija nas počinila zločin, znači da smo mi sami sposobni za to, jer u suprotnom niti jedna naša verzija ne bi bila u stanju za takav čin. Sloboda više ne znači samo mogućnost izbora, nego i trajno suočavanje s posljedicama svih izbora koje smo mogli, ali nismo napravili - barem ne u vlastitoj verziji stvarnosti. 

Izraelski pisac Etgar Keret meni je jako drag autor jer su mu priče obično kratke, pomaknuto duhovite i  samo naizgled jednostavne. Njegova proza često polazi od svakodnevice – ljubavnih odnosa, obiteljskih napetosti, osjećaja neuspjeha i izgubljenosti – da bi se u jednom trenutku, gotovo neprimjetno, pomaknula prema apsurdu, fantastici ili paralelnoj stvarnosti. Keretove priče možda su vam poznate, a da niste toga ni svjesni - možda ste gledali izvrstan film Pizzeria Kamikaze, nastao prema njegovoj priči, koji zadržava autorovu prepoznatljivu mješavinu crnog humora, melankolije i nadrealnosti.  

U svojoj najnovijoj zbirci priča Autokorekcije Keret se u prvoj priči s naslovom “Svijet bez selfie-štapova” bavi idejom paralelnih svjetova, a kvantnoj se fikciji ne približava kroz znanstvenu spekulaciju, nego kroz svakodnevnicu koja nenadano iskoči iz tračnica. Likovi žive u prepoznatljivom, banalnom svijetu – svijetu veza koje pucaju, rutinskih poslova i sitnih frustracija – no taj svijet odjednom postaje samo jedna verzija stvarnosti, a paralelni svjetovi su odmah iza ugla. U “Svijetu bez selfie-štapova” u jednom od paralelnih svjetova postoji reality show u kojem publika prati natjecatelje koji odlaze u paralelne stvarnosti i pokušavaju otkriti što u njihovom svijetu postoji, a u paralelnom ne. 

Jedna od natjecateljica je poslana u ovu našu stvarnost u kojoj postoje selfie štapovi, a ako vas zanima što to kod nas ne postoji, pročitajte priču, stvarno je kratka. Kod Kereta nije važna tehnologija, znanstveni eksperiment ni način da koji smo doprijeli do paralelnih stvarnosti, već unutarnje pukotine u životima likova: žaljenja, propuštene prilike, želja da se istodobno bude i ovdje i negdje drugdje. Kod Kereta paralelni svjetovi nisu neke „bolje“ verzije stvarnosti, oni su samo drukčiji, ponekad zavodljivi, ali jednako krhki i nesavršeni.

Postoje knjige koje pročitamo u dahu i vrlo brzo zaboravimo, a postoje i one druge – koje nas malo živciraju, malo zbunjuju, i kojima se vraćamo iako možda nismo skroz sigurni zašto, a Ovako se gubi vremenski rat je za mene baš takva knjiga. O čemu se tu zapravo radi? Nije to baš tako lako objasniti, ali pokušat ću.  Ukratko, protagonistice su dvije agentice na suprotnim stranama nekog čudnog futurističkog rata koji se ne vodi samo u prostoru već i u vremenu, štoviše u raznim verzijama prošlosti. Crvena i Plava skaču po raznim vremenskim nitima,  mijenjaju ishode, brišu pojedine vremenske linije i stvaraju nove. I negdje usput, počinju komunicirati na skroz neobične i prilično bizarne načine i od suparnica malo pomalo postaju nešto poput kozmičkih ljubavnica, u nedostatku boljeg izraza. Prvi put sam je uzela s nekim očekivanjem jasne priče i uskoro odustala jer je nisam dobila. Drugi put sam već znala da neće biti tako jednostavno, ali sam opet odustala negdje putem, jer mi je sve to bilo previše maglovito, previše poetično, kao da čitam knjigu jako pospana prije spavanja pa mi je ujutro sve u magli i moram se vratiti unatrag da bi shvatila što se događa, samo što u ovom slučaju ni to ne pomaže.

Treći put sam već bila tvrdoglava – sad ću je pročitati pa makar mi to bilo zadnje. Ne mogu reći da je odmah kliknulo, trebalo je vremena, tko bi rekao da te jedna tako mala knjižica od 180 stranica može tako namučiti. Tek kad sam prestala pokušavati razumjeti baš sve stvari su se počele pomalo slagati.  To nije knjiga koja se daje na prvu, ona traži da joj se malo prepustite, kao one slike koje možete vidjeti tek kad malo zaškiljite, i onda kad je jednom vidite nije vam jasno kako je prije niste vidjeli. Iza te poetične i fragmentirane forme zapravo se krije poznata ideja kvantne fikcije: vrijeme kao mreža mogućnosti u kojoj se različite verzije stvarnosti neprestano isprepliću i utječu jedna na drugu. 

Meni je na kraju ostao osjećaj da sam pročitala nešto posebno, ali i dalje neuhvatljivo. Još uvijek nisam sigurna je li mi se svidjela ili nije, da budem posve iskrena, ali ipak mi je drago da sam je pročitala. U svakom slučaju, ako je uzmete i ne sjedne vam odmah – niste jedini. Pokušajte joj dati još jednu šansu. Ili dvije, jer nekad treba malo više vremena za izgubiti se u vremenskom ratu. Možda je zanimljivo spomenuti je da je roman rezultat suradnje dvaju autora - Amal El-Mohtar i Maxa Gladstonea -  koji su  pisali na način da je Amal pisala Plavu, a Max Crvenu.

Roman Sva naša pogrešna sutra Elana Mastaija napisan je u obliku memoara čovjeka pod imenom Tom Barren koji tvrdi da je došao iz paralelnog svijeta koji je u svemu superioran našemu. Zahvaljujući znanstvenom otkriću iz šezdesetih godina, stroju koji iz Zemljine rotacije generira neograničene količine energije, čovječanstvo je u njegovom svijetu izbjeglo niz povijesnih katastrofa koje nas nisu zaobišle: nema ekološkog kolapsa, tehnološki napredak je stabilan, a budućnost djeluje – ako ne savršeno, onda barem razumno uređeno. Naš je pripovjedač odrastao okružen letećim automobilima, kućnim sintetizatorima hrane i odjeće, robotima i uređajima za teleportaciju, uvjeren da živi u najboljoj mogućoj verziji stvarnosti pa makar njegov privatni život i bio daleko od savršenog. 

Život u sjeni vlastitog genijalnog oca koji je izumio vremenski stroj omogućio mu je sudjelovanje u prvoj misiji putovanja kroz vrijeme, u trenutak pokretanja Goettreiderovog stroja. No, Tom i ovaj put uspijeva katastrofalno zaribati stvar i zahvaljujući njegovoj intervenciji stroj se ne pokrene, a  on se budi u svijetu koji mi, čitatelji prepoznajemo kao vlastiti. Tomu, naravno, sve  djeluje kao nekakva  distopija u kojoj je sve pošlo strašno krivo  ali,  za razliku od njegovog stvarnog života, u ovom distopijskom svijetu njegov privatni, obiteljski i profesionalni život su mnogo sretniji i uspješniji. Ovdje se zove John, uspješan je arhitekt kojem sve ide od ruke, no ubrzo postaje jasno da ta verzija njega unatoč uspjehu  moralno vrlo problematična. Još je veći problem što  ne nestaje bez otpora pa povremeno ponovno preuzima kontrolu nad svojim tijelom. 

Tu postaje jasno da se prelaskom u paralelnu verziju stvarnosti ne mijenja samo vanjski svijet, nego i sam identitet pripovjedača: Tom i John nisu dvije odvojene osobe koje postoje paralelno, nego dvije varijante iste svijesti koje se izmjenjuju unutar istog tijela, bez jasne granice i stabilne dominacije. Promjena prošlosti tako ne otvara paralelne svjetove, nego prepisuje jednu stvarnost preko druge — uključujući i one koji je nastanjuju. Tom obitava u drugoj verziji sebe samoga, ali zadržava sva svoja sjećanja, dok su mu Johnova nedostupna, njihove se svijesti ne preklapaju već bore za dominaciju. Ako vas zanima kako će se sve to rasplesti, pročitajte knjigu, prilično je zabavna.

I eto nas, knjigu po knjigu, na kraju ove moje kvantne sage. Nadam se da vam je bilo bar donekle zanimljivo, čitamo se uskoro s nekom novom temom i novim, zanimljivim naslovima. A sad me ispričajte, čeka me oveća hrpetina knjiga za pročitati - barem u ovoj verziji stvarnosti.