Kvantna fikcija: kompleksna znanost u super uzbudljivom ruhu

Od sićušnih područja subatomskih čestica do golemih prostranstava multiverzuma, kvantna fikcija propituje naše razumijevanje svemira i našeg mjesta u njemu.  

Korijeni kvantne fikcije sežu do kraja prošlog stoljeća, kada su autori počeli uključivati ​​principe kvantne fizike u svoja književna djela, potičući interakciju između znanstvene teorije i narativne strukture, nudeći čitateljima novi pogled i na svemir i na ljudsko postojanje, a pojam je prva  upotrijebila američka spisateljica Vanna Bonta u svom romanu Flight: A Quantum Fiction Novel  iz 1996. godine. Tijekom godina, utjecaj kvantne fikcije na književnost i popularnu kulturu prevazišao je granice pisane riječi, utjecao na druge žanrove i preoblikovao našu percepciju znanosti. 

Od filmova do videoigara, raznorazne 'medijske adaptacije' žanra proširile su njegov doseg i povećale njegovu dostupnost. Prije su kompleksne znanstvene teorije često bile ograničene na akademske krugove i smatrane previše ezoteričnim za širu javnost, no kvantna fikcija je pokazala da se znanost može učiniti pristupačnom i zanimljivom kroz kreativno pripovijedanje.

Jedan od najfascinantnijih koncepata u kvantnoj fikciji jest kvantna isprepletenost. Ovaj bizaran fenomen omogućuje da se dvije čestice trenutno povežu, bez obzira na njihovu udaljenost, koncept koji mnoga djela kvantne fikcije koriste za tkanje zamršenih priča o međusobno povezanim životima i događajima. U superpoziciji, još jednom značajnom konceptu u ovom književnom žanru, čestice postoje u više stanja istovremeno sve dok se ne promatraju ili ne mjere. 

Ovaj koncept omogućuje likovima i događajima  da postoje u više stanja ili stvarnosti odjednom, a smiruju se u jednom stanju tek kada se promatraju ili su s njima u  interakciji. Razvijajući ovu ideju, mnoga djela kvantne fikcije istražuju koncept paralelnih svemira. Na temelju teorije multiverzuma, ona sugerira da uz naš postoji beskonačan broj svemira, svaki sa svojom verzijom stvarnosti pa u kvantnoj fikciji likovi često doživljavaju različite živote i ishode u tim alternativnim stvarnostima.

Ako, kao ni ja, niste baš atomski fizičari i niste posve sigurni što podrazumijeva ideja kvantne mehanike, a niste baš ni ludi za iščitavanjem stručnih knjiga punih nerazumljivih definicija i formula, preporučujem da za početak pročitate knjigu Kada više ne razumijemo svijet Čileanca Benjamina Labatuta. Nije to baš knjiga o fizici niti o kvantnoj mehanici, ne bavi se baš detaljno tim nekim bitnim pojmovima, ali će vam osvijestiti revolucionarnost kvantnog pogleda na svijet i genijalnost umova koji su do njega došli, kao i mračnu stranu znanstvenog napretka i ludilo koje je često neodvojivo od genija. Ovaj roman-esej koji je 2021. bio nominiran za Bookerovu nagradu nudi strašno puno zanimljivih informacija o poznatim znanstvenicima i znanosti općenito i začudnih poveznica među njima na samo 176 stranica. 

Moram priznati da me je potaknuo da počnem u rokovničić zapisivati neke od tih zanimljivosti, kao i da usred čitanja neprestano guglam o svemu što sam pročitala, pa je čitanje tih 176 stranica potrajalo duže nego što bi se moglo očekivati. Kako su povezani prusko plavi pigment, cijankalij, Napoleon, ciklon B, Alan Turing, Mary Shelley, bojni otrovi i nagli porast stanovništva u 20.stoljeću? Sve ćete to saznati samo u prvom poglavlju ove knjige, a nakon njega slijedi posvećenost velikim fizičarima i matematičarima, razvoju teorije relativnosti i napokon, kvantnoj mehanici. Mnoštvo je tu biografskih detalja o tim genijalcima, no budite na oprezu. 

Postoji razlog zašto ćete ovu knjigu naći na odjelu književnosti, a ne na odjelu stručne knjige: autor si je ipak dao mašti na volju i sve što pročitate trebate uzeti sa zrnom soli. U nekom trenutku u ovoj knjizi prestaje fakcija i počinje fikcija, a koji je to točno trenutak ponekad je teško reći.

Dolaze kvantne mačke je jedan od klasika spekulativne fikcije autora Frederika Pohla iz 1986. godine. Ako ste dohvatili ovu knjigu zbog mačaka u naslovu mogli biste se razočarati jer u ovoj knjizi se ne pojavljuje niti jedna jedina mačka. Ako vas je pak privuklo ono “kvantne” onda ste već na dobrom putu! Što se događa kad znanstvenici otkriju način da probiju granice između paralelnih svjetova? To će na svoj užas otkriti Dominic DeSoto koji živi u nekoj pomaknutoj verziji Amerike u kojoj je predsjednica Nancy Reagan i zbog vrlo bliskih odnosa s Arapima na snazi su ćudoredni zakoni zbog kojeg možete završiti u zatvoru ako se na bazenu kupate bez gornjeg dijela (da, muškarci isto), ili ostati bez palčeva zbog krađe. 

On će uskoro imati priliku upoznati neke druge verzije sebe koji su, ovisno o tome u kakvoj verziji svijeta žive ostvarili neke posve drugačije životne puteve. Jedan je znanstvenik, jedan senator, jedan poručnik u vojsci. Ima ih još beskrajno mnogo no ovo su oni koji su najvažniji za radnju koja se odvija kroz nekoliko paralelnih svjetova od kojih niti jedan nije baš onaj naš. U tim je svjetovima sve malo pomaknuto, u jednom J. F. Kennedy nikada nije postao predsjednik, pa slijedom toga nije niti ubijen, u drugom se Ronald Reagan nikada nije razveo od svoje prve žene Janey i nakon propale glumačke karijere nije postao predsjednik. 

U nekim verzijama svijet je uništen u biološkom ratu, u nekim verzijama je dosegao nama nezamisliva tehnološka otkrića. Kada se granice između tih svjetova probiju, nastaje kaos koji je gospodin Pohl učinio iznimno zabavnim za čitanje.

Matt Haig u svom romanu Ponoćna knjižnica koristi kvantnu mehaniku da bi svojoj junakinji Nori koja je puna kajanja nad propuštenim životnim prilikama pokazao kako izgledaju njeni paralelni životi, oni u kojima je donijela neke druge odluke koji su te živote odveli u nekom drugom smjeru. 

Sve počinje Norinim zaključkom da njen život nema smisla, da se brojnim pogrešnim potezima dovela u bezizlaznu situaciju u kojoj je najsmislenije rješenje samoubojstvo. Nakon što popije hrpu tableta za spavanje budi se u Ponoćnoj knjižnici, međuprostoru između života i smrti, gdje je  u ulozi vodiča čeka njena školska knjižničarka, osoba koja joj je pružila podršku u teškom životnom trenutku nakon očeve smrti. 

Sve knjige koje se nalaze na policama zapravo su razne verzije njenog života koje se odvijaju u paralelnim svemirima, a kad otvori neku od njih i počne čitati uranja izravno u jedan od tih života. Nora će isprobati mnoštvo verzija svog života, a na svom će putu sresti još jednog putnika-isprobavatelja. Kroz razgovor s njim spoznat će da je Ponoćna knjižnica njen vlastiti mentalni konstrukt, to jest način na koji se njezin um nosi s nevjerojatnošću multiversa i mogućnošću skakanja između njih. 

Skačući između najrazličitijih verzija svog života spoznat će da niti jedan od njih nije toliko bajan koliko je ona očekivala da će biti te da svaki od njih nosi svoj set problema. Ne bojte se, ovo nije roman koji će vas utlačiti znanošću i teško shvatljivim konceptima, ovdje kvantna mehanika služi samo kao alat uz pomoć kojeg autor svojoj junakinji pomaže spoznati da je sretnom ne mogu učiniti ni drugi kontinent ni druga karijera ni brak, već da sreća dolazi iznutra, pomirenjem sa samom sobom.

Za razliku od Haiga čiji roman se ne bavi konkretno načinima na koje funkcionira mnogostrukost svjetova u kontekstu kvantne mehanike, Michael Crichton u romanu Niz vrijeme polazi izravno od znanstvenog okvira i koristi ga da čitatelju priušti pravu pustolovinu. Na prvi pogled riječ je o klasičnoj priči o putovanju kroz vrijeme – skupina znanstvenika odlazi u srednji vijek i tamo kao slonovi u staklarni pokušavaju što je moguće manje utjecati na svijet oko sebe – no Crichton uvodi zanimljiv obrat. 

Njegovi junaci ne koriste vremeplov u tradicionalnom smislu, nego zahvaljujući primjeni kvantne teorije prelaze u paralelni svijet, onaj u kojem je 1357. godina i dalje stvarnost. Tehnologija je predstavljena kao sredstvo putovanja u paralelni svemir gdje postoji ranija verzija naše vremenske linije, proces opisan kao manipuliranje "ortogonalnom promjenom koordinata multiverzuma" i korištenje fraktalne kompresije za slanje informacija, uključujući i ljudski oblik. 

U srednjovjekovnoj Francuskoj suočavaju se sa svim onim što biste od tog okruženja mogli i očekivati - dvobojima, bitkama i intriga­ma, ali ispod površine krije se dublja ideja. Crichton se oslanja na teoriju multiversa, prema kojoj svaki događaj stvara novu granu stvarnosti. Tako povijest nije čvrsta ni konačna, nego postoji u bezbroj inačica. Junaci romana doslovno zakorače u jednu od tih grana, a čitatelj se pita koliko je „naša“ povijest zapravo stabilna i jedinstvena. „Niz vrijeme“ tako uspijeva spojiti akcijski roman u srednjovjekovnom okruženju s pitanjima koja dolaze iz kvantne fizike. Iza mačevanja, opsada i pustolovina stoji misao da je svijet možda mnogo složeniji nego što mislimo i da se iza svakog izbora skriva još jedan mogući svemir. 

Upravo ta kombinacija znanosti i fikcije, napetosti i ideje, čini roman privlačnim i za ljubitelje povijesnih priča i za one koji vole znanstvenu fantastiku.

Roman Čovjek u visokom dvorcu Philipa K. Dicka pročitala sam nekoliko puta jer pod a) volim čitati Philipa K. Dicka i b) svaki put mi se činilo da sam nešto propustila i da bih ga trebala pročitati opet. To je klasični Dick, intrigantan ali zakukuljen, balansira između filozofije i pulp književnosti, često uranja u introspekciju pa ponekad izgleda kao da piše sam za sebe bez ikakve ambicije da to što piše ikad ugleda svjetlo dana (najbolji primjer toga je njegov roman  Valis koji nema ni glavu ni rep, a sve ono između nalikuje na neki loš trip). 

Za razliku od Valisa, Čovjek u visokom dvorcu ipak ima i glavu i rep, samo ono između ponekad može biti malo zbunjujuće, a može se čitati iz perspektive kvantne mehanike jer otvara prostor za razmišljanje o prirodi stvarnosti, paralelnim svjetovima i samoj granici između objektivnog i subjektivnog. 

U središtu romana stoji alternativna povijest u kojoj su nacisti i Japanci pobijedili u Drugom svjetskom ratu, no ta „stvarnost“ u sebi već skriva pukotine: unutar nje cirkulira kontroverzni roman „Skakavac teško leži“, fikcionalno djelo koje opisuje drukčiju povijest – onu u kojoj Saveznici pobjeđuju. Kao što kvantna mehanika sugerira da promatrač ima ulogu u oblikovanju ishoda – dok se ne izvrši opažanje, sustav ostaje u superpoziciji,  Čovjek u visokom dvorcu sugerira da stvarnost nije fiksna, već ovisi o interpretaciji, vjerovanju i perspektivi onih koji u njoj sudjeluju. Likovi u romanu stalno preispituju vlastiti svijet i gube sigurnost u njegovu „čvrstinu“, što je književni pandan Heisenbergovu načelu neodređenosti. 

Na kraju, „Čovjek u visokom dvorcu“ funkcionira kao književni kvantni eksperiment - postavlja pitanje postoji li samo jedan tijek povijesti ili se istodobno ostvaruje mnoštvo verzija, te koji je od tih svjetova “pravi”, ako takvo nešto uopće postoji. 2015. godine krenula je prva sezone istoimene serije  koja Dickovo filozofsko istraživanje svijeta u kojem su Sile Osovine pobijedile u Drugom svjetskom ratu proširuje u akcijsko-avanturističku priču o pokretu otpora i putovanju između alternativnih stvarnosti kroz četiri sezone.

Roman Dark Matter autora Blakea Croucha nažalost još uvijek nije preveden na hrvatski jezik, ali na našim ga policama možete naći na engleskom. Pošto obožavam sve oblike fikcije koja se bavi multiversom, ovaj naslov nikako nisam mogla preskočiti jer je baš školski primjer tog žanra.  Radi se izvrsnom spoju znanstvene fantastike, trilera i filozofske drame koji istražuje ideju postojanja beskonačnog broja paralelnih stvarnosti kao i pitanje identiteta - jesmo li mi ista osoba kao i naša verzija koja postoji u nekoj od paralelnih stvarnosti, a donijela je potpuno druge odluke i vodi život posve različit od našeg. Glavni junak i pripovjedač Jason Dessen obiteljski je čovjek i profesor fizike koji živi mirnim životom u Chicagu sa suprugom Danielom i sinom Charlijem. 

Jedne večeri, na putu kući, otme ga tajanstveni neznanac koji zna uznemirujuće puno detalja o njemu i njegovom životu, a rezultat tog nesretnog susreta je da se ubrzo budi u svijetu koji nalikuje njegovom, ali to ipak nije — svijetu u kojem nikada nije oženio Danielu i s njom dobio Charlieja, ali je ostvario briljantnu znanstvenu karijeru i u profesionalnom  smislu postigao sve ono o čemu je nekoć sanjao. Njegovo najvažnije postignuće je otkriće načina kako osobu staviti u superpoziciju, to jest u stanje Schrödingerove mačke - stanje u kojem niti jedna odluka nije donesena i sve paralelne stvarnosti su jednako realne. Jason ubrzo shvaća da je njegov otmičar zapravo on sam, to jest jedna od verzija njega samog, koji je odlučio preuzeti njegov život. 

Zarobljen u paralelnom svemiru on očajnički pokušava pronaći način da se vrati „kući“ svojoj obitelji kroz beskonačan niz verzija stvarnosti. U nekima od njih je mrtav, u nekima se nikada nije rodio, neke su postapokaliptični pakao, neke futuristička utopija, ali niti jedna od njih nije njegova, a broj pokušaja je ograničen. Od mene velika preporuka - nije kandidat za Nobela ali je pametan, zabavan i napet stranicookretač* koji će vam svezati mozak u čvor.

Naravno da ovo nisu svi primjeri kvantne fikcije o kojima vam želim pisati, ali za sada će morati biti dovoljno, mozak se može svezati u čvor samo nekoliko puta prije nego mu zatreba odmor.  Stay tuned za novu epizodu!

* Jel se tako kaže? Ako ne, trebalo bi.