Kvantna fikcija #2: knjige i svjetovi u kojima je sve moguće i ništa nije onakvim kakvim se čini

Dragi moji, nadam se da vam se do sada mozak barem malo razvezao iz kvantnog čvora, dovoljno da biste mogli još jednom sa mnom zaroniti u svijet kvantne fikcije – u kojem je sve moguće i ništa nije onakvim kakvim se čini.

Prije čitanja zaviriti u "jedinicu": Kvantna fikcija #1: kompleksna znanost u super uzbudljivom ruhu

Borges i beskonačna knjižnica

Koncept istovremenog postojanja različitih stvarnosti (ili verzija iste stvarnosti), kao i povezanosti stvari bez obzira na udaljenost, bio je iznimno drag velikom Jorgeu Luisu Borgesu, iako bi se njegov pristup prije mogao opisati kao poetski, magično-realistični i metafizički. Jedna od njegovih najpoznatijih pripovijetki je „Babilonska knjižnica“, koju možete pronaći u zbirci Izmišljaji.

U njoj je cijeli svemir sadržan u beskrajnoj knjižnici sastavljenoj od heksagonalnih soba ispunjenih knjigama – a zapravo cijelim svemirima – u beskonačno mnogo verzija. Uključene su „stvarne“, besmislene, groteskne, naizgled identične, a ponekad različite u samo jednom jedinom slovu (multiversi, anyone?). Tu su sve prošlosti, sve budućnosti, sve zamislivo i nezamislivo, i tako ad absurdum.

Knjižnicom se kreću ljudi koji u tom suludom konceptu pokušavaju pronaći smisao, potvrde svojih ideja i vlastitih praznovjerja – što mnoge od njih dovodi do ludila. Borges je 1955. postao ravnatelj Nacionalne biblioteke Argentine, a krajem istog desetljeća gotovo je potpuno izgubio vid. Ironija te podudarnosti nije mu promaknula, ali ga, srećom, nije otjerala u samosažaljenje.

Douglas Adams i multiverzum apsurda

Kultni serijal genijalnog Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere pročitam svakih nekoliko godina. Ovaj put odlučila sam se za audio-knjige koje čitaju Stephen Fry (prvi dio) i Martin Freeman (svi ostali). Njihove interpretacije donijele su jednu sasvim novu dimenziju serijalu koji je i bez toga urnebesno smiješan, i u slušanju sam neizmjerno uživala.

Arthur Dent je običan Englez koji, ni kriv ni dužan, nakon uništenja Zemlje zbog izgradnje intergalaktičke autoceste, sa svojim poznanikom Fordom Prefectom – koji uopće nije Zemljanin – odlazi svemirskim brodom u svemir u kojem Zemlja više ne postoji. Ili ipak postoji? Kako ubrzo otkriva, postoji mnogo verzija svemira, a u mnogima od njih Zemlja je još uvijek tu.

Neću vam prepričavati radnju (nisam sigurna da bih to uopće uspjela), ali ako se dosad još niste upustili u ovu avanturu, sad je pravi trenutak. Ni nakon 45 godina ovaj serijal nije izgubio ništa od svoje genijalnosti i duhovitosti. Apsolutni dragulj.

Dirk Gently i holistički kaos

Nakon Vodiča, bilo je sasvim prirodno nastaviti s Douglasom Adamsom, ovaj put uz knjige o Dirku Gentlyju, koje čita sam autor – glavom i glasom. Dirkov holistički pristup detektivskom poslu labavo je inspiriran kvantnom mehanikom, osobito idejom međusobne povezanosti svih stvari i pretpostavkom da naoko nepovezani događaji ipak mogu imati smisla.

Ne radi se, dakle, o konkretnom korištenju kvantne mehanike kao pogonskog goriva radnje, nego o filozofiji koja kaže da je sve u svemiru povezano i da se slijedeći slučajnost može doći do dubljih istina. Dirk se pouzdaje u liniju manjeg otpora, koju potom tumači kao znak temeljne povezanosti svega što postoji. Njegove metode često su u sukobu sa zdravim razumom – što, u kontekstu kvantne mehanike, ima savršenog smisla, jer je ona sama po sebi duboko kontraintuitivna.

Ako ćete čitati Dirka Gentlyja na hrvatskom, Holističku detektivsku agenciju Dirka Gentlyja preveo je Marko Fančović, a Dugo, mračno poslijepodne duše Milena Benini. Nakon što sam završila (nažalost samo) te dvije knjige, nisam se bila spremna oprostiti od Dirka pa sam krenula u ponovno gledanje Netflixove serije, koja knjige ne adaptira izravno, već se njima samo inspirira.

Lik Dirka Gentlyja je posve drukčiji, radnja također, a zajednički su im tek ime i nasumični, holistički pristup detektivskom poslu. Serija je kaotična, ponekad zbunjujuća, ali iznimno zabavna. Od mene – preporuka.

Postoji i BBC-jeva serija Dirk Gently koja puno vjernije prati knjige, ali ima samo četiri epizode nakon kojih je, nažalost, otkazana.

Kvantna mehanika i zen-budizam

U romanu Priča za vremensko biće Ruth Ozeki povezuje kvantnu mehaniku sa zen-budizmom i piše pametnu, dirljivu priču o povezanosti unatoč prostornoj i vremenskoj razdvojenosti. Jedna od junakinja je i sama autorica, koja o sebi piše u trećem licu, dok je druga japanska tinejdžerica Sadako (u originalu Naoko, skraćeno Nao – Now). Pohvale prevoditeljici Mihaeli Velini na rješenju koje na hrvatskom jeziku ima puno više smisla.

Ruth na plaži među naplavinama pronalazi metalnu kutiju u kojoj se nalazi Sadakin dnevnik koji Ruth čita s odmakom od deset godina te stara pisma napisana na francuskom jeziku. Čitajući dnevnik saznaje mnogo o njezinom životu u Tokiju, maltretiranju kojem je izložena u školi, suicidalnom nezaposlenom ocu i prabaki revolucionarki i zen budističkoj svećenici. Ruth postaje opsjednuta Sadakinom pričom i željom da sazna je li djevojka još uvijek živa.

U priči se pojavljuje i treći glas – Sadakin ujak Haruki, poginuli kamikaza iz Drugog svjetskog rata. Autorica koristi kvantnu isprepletenost kako bi povezala likove koji ne dijele ni vrijeme ni prostor, a superpoziciju kako bi istražila neizvjesnost Sadakine sudbine: za Ruth, ona istovremeno postoji kao živa unutar dnevnika i potencijalno mrtva u stvarnosti. Važan je i moment promatrača – ideja da sam čin promatranja mijenja stvarnost.

Ruth, kao čitateljica, postaje dio priče i potencijalno utječe na njezin ishod. Na kraju romana imate i korisne dodatke u kojima možete pročitati ponešto o kvantnoj mehanici i zen budizmu.

Postmodernizam, Derrida i troposfera

Kraj gospodina T. Ajne britanske autorice Scarlett Thomas neobičan je roman u kojem se, po mom skromnom mišljenju, Derrida spominje apsolutno previše. I to uglavnom bez stvarne potrebe, osim da zaključimo kako je glavna junakinja poprilično pretenciozna. No, dobro, generalno ovdje imamo roman u romanu, krasan postmodernistički trik koji povezuje dvije naizgled nepovezane priče.

Ariel Manto (anagram od I am not real) mlada je, siromašna i intelektualno samouvjerena junakinja koja s mentorom Saulom Burlamom radi na doktoratu o misaonim eksperimentima. Slučajno se dočepa rijetkog primjerka knjige Kraj gospodina T.ajne Thomasa Lumasa, tajanstvenog autora iz 19. stoljeća kojim je već duže vrijeme fascinirana. Knjiga je navodno ukleta i svi koji je pročitaju umru, a jedina osoba osim nje koja je imala prilike pročitati je Saul, koji je nestao bez traga i ostavio Ariel da leluja odsjekom i pravi se da još uvijek ima razloga biti tamo.

U knjizi se nalazi recept za napitak pomoću kojeg se može ući u troposferu, nematerijalnu razinu postojanja u kojoj obitavaju sve svijesti, i u kojoj možemo šetati među tim svijestima. Ariel ga smješa, popije i, naravno, ništa ne postaje nimalo jednostavnije. Troposfera nije neki Disneyland u kojem su tuđe svijesti zabavne vožnje, tamo ima i zlikovaca koji joj žele ući u glavu i od mozga napraviti špagete.

Od ovuda se priča samo komplicira, ali i dalje ćete povremeno imati priliku pročitati što bi Derrida rekao o nekoj od bizarnih situacija koje se tokom njene avanture odigravaju. Kakve to sve uopće ima veze s kvantnom mehanikom, pitate se. Pa, za početak Ariel ima naviku razmišljati i raspravljati o raznim znanstvenim konceptima, pa tako i o Velikom prasku, teoriji relativnosti, kvantnoj mehanici i multiversima. Svi su mi ti koncepti beskrajno fascinantni, ma koliko puta čitala o njima, pa je to svakako za mene plus.

Ima li radnja ove knjige veze s tim konceptima? Nisam sigurna. Autorica očito smatra da ima, a tako i mnogi koji ovaj roman svrstavaju u kvantnu fikciju, pa tko sam ja da to dovodim u pitanje. Kome bih preporučila ovu knjigu? Nisam sigurna. Vjerojatno nikome, jer bi to sadržavalo realnu opasnost da je dobijem nazad, punim šutom u glavu. Ne kažem da se ova knjiga neće nikome svidjeti, daleko od toga, samo nisam sigurna da želim riskirati.

Svevideći svemir

I za kraj, zamislite ovo: što kada bismo iz udobnosti vlastitog doma mogli promatrati bilo koji trenutak u prošlosti ili sadašnjosti, bilo gdje u svemiru? Ne putovati u njega, ne mijenjati ga – samo gledati. Kao Netflix (ili PornHub, ovisi što gledate), ali za cijelu povijest postojanja.

Svjetlost drugih dana, znanstveno-fantastični roman Arthura C. Clarkea i Stephena Baxtera iz 2000. godine, polazi upravo od te ideje. Briljantni i beskrupulozni znanstvenik uspijeva iskoristiti crvotočine kako bi omogućio trenutačan pristup informacijama iz bilo kojeg dijela prostora i vremena. Njegov motiv, naravno, nije altruizam - on je vlasnik medijske korporacije, i želi si osigurati pristup svim najnovijim i najvrućijim vijestima bez potrebe za putovanjem, skupom opremom i izlaganjem opasnostima.

Naravno, on svoj izum ne može zauvijek zadržati za sebe, a uskoro će na najteži način spoznati kako je to naći se s druge strane crvotočine - u svakom trenutku izložen tuđim pogledima. Vrlo brzo privatnost nestaje jednim klikom, nacionalni mitovi padaju, religije se urušavaju, junaci se razotkrivaju kao obični ljudi, iz naftalina se izvlače odavno zaboravljeni sukobi u svjetlu novih informacija koje je teško doživjeti kao povijesne artifakte kad krv šiklja u HD rezoluciji. Svatko s pristupom internetu može izbliza gledati Križarske ratove, Isusovu smrt na Golgoti, nacističke zločine, vlastito rođenje ili intimne trenutke povijesnih ličnosti, slavnih osoba, ali i svojih prijatelja i neprijatelja.

U ovom romanu kvantna mehanika nije apstraktna teorija, nego neugodan cimer koji sve vidi, sve pamti i nikada ne izlazi iz stana. Tehnološki napredak ne mijenja ljudsku prirodu – samo joj daje bolju rasvjetu i visoku rezoluciju.

Svjetlost drugih dana podsjeća nas da problem ponekad nije u tome što ne znamo dovoljno, nego u tome što znamo previše. I da bi, u svijetu u kojem se može vidjeti sve, ultimativni čin slobode možda bio – odlučiti ne gledati.

Knjiga po knjiga i eto nas na kraju, ali kvantna fikcija tu ne staje - materijala ima još, samo je vremena za čitanje, kao i uvijek, premalo. Nastavljamo uskoro. U međuvremenu, slobodno ostanite u superpoziciji po pogledu stanja pročitanosti spomenutih naslova, nitko vas neće osuđivati, bar ne na glas.