ABBA: Od lakih nota do teških riječi u dvije biografije

Pola stoljeća nakon pobjede „Waterlooa“ na Eurosongu gdje su nastupili odmah iza Zlatka Pejakovića koji je s Korni grupom tulio o njegovoj generaciji iz '42., ABBA više nema problem s ugledom koji se desetljećima tumbao između podsmijeha, trasha i karaoka te kraljevskih priznanja, akademskih titula i glazbene besmrtnosti.

Nekada je bilo potrebno objašnjavati zbog čega bi četvero Šveđana u satenu, srebru i platformama trebalo shvaćati ozbiljno, osobito publici odgojenoj na uvjerenju da vjerodostojnost popularne glazbe raste razmjerno količini gitarske distorzije i mrštenja na fotografijama. Danas je situacija gotovo obrnuta. „Dancing Queen“, „SOS“, „Knowing Me, Knowing You“ ili „The Winner Takes It All“ odavno su standardi pop-pjesme, a nekadašnja podjela na ozbiljni rock i trivijalni pop djeluje zastarjelo kao i davež o partizansko-ustaškim pravovjernostima iz razdoblja o kojem je pjevala Korni grupa.

U međuvremenu je ABBA nadživjela vlastiti prestanak rada, devedesete, jednu od najprodavanijih kompilacija svih vremena ABBA Gold, mjuzikl i filmove Mamma Mia!, nekoliko generacija novih obožavatelja, povratnički album Voyage te naposljetku i vlastitu fizičku odsutnost sa svojih koncerata, a uglavnom i iz medija. 

U Londonu danas umjesto njih nastupaju njihove digitalne verzije, abbatari, dok pravi Benny Andersson, Björn Ulvaeus, Agnetha Fältskog (u jednoj biografiji doznajemo da joj je pravo ime Agneta, ali dodala je jedno "h" zbog međunarodnog izgovora) i Anni-Frid Lyngstad mogu mirno ostati u svojim vilama. Teško je zamisliti prikladniji obrat u karijeri sastava koji je oduvijek vjerovao da se u studiju stvarnost smije popravljati dok ne zazvuči bolje od stvarnosti.

Zato su se hrvatska izdanja dviju knjiga o ABBA-i pojavila u dobrom trenutku. Rockmark je krajem 2024. objavio Blještavilo i sjene grupe ABBA – Potpunu biografiju Carla Magnusa Palma u prijevodu Marije Marčetić, a V.B.Z. ove godine ABBA – Prikrivenu melankoliju, s podnaslovom Ultimativna biografija najvećeg pop-benda svih vremena Jana Gradvalla, koju je prevela Tatjana Radmilo. 

Palmova knjiga ima 575 stranica i iza sebe desetljeća autorova kopanja po povijesti benda. Gradvallova je gotovo upola kraća i nastala je iz drukčije vremenske perspektive, uz dugogodišnje razgovore sa sva četiri člana, nelinearna je te se više bavi kontekstima. Palm je svoju veliku biografiju počeo pisati dok se ABBA još vraćala iz svojevrsnog kulturnog čistilišta, Gradvall piše u trenutku kada je rehabilitacija završena. 

Razlika među autorima vidi se već u tome koliko im vremena treba da stignu do istih događaja. Palm je očito arhivist po radnim navikama. Njegova priča dugo traje prije nego što se na pozornici pojave četiri slova A-B-B-A, jer ga zanima kako su četiri zasebna života završila u istom studiju. Benny i Björn već su bili veterani švedske popularne glazbe početkom sedamdesetih, Agnetha uspješna solo-pjevačica i autorica, Frida formirana izvođačica s vlastitim putem. 

„Waterloo“ tako prestaje izgledati kao početak i vraća se na svoje pravo mjesto, kao trenutak u kojem se dugogodišnji rad pretvorio u međunarodni proboj. Prije Brightona 1974. bilo je mnogo pjesama, pokušaja, domaćih uspjeha, pogrešnih procjena i iskustva. Četvero ljudi (uz petoga, menadžera/tekstopisca Stiga Andersona koga možemo vidjeti i na omotima albuma Waterloo i Greatest Hits) koji su izišli pred eurovizijsku publiku nisu bili početnici koji su slučajno pronašli dobitnu kombinaciju. Palm upravo u tom dugom zaletu nalazi objašnjenje njihove kasnije profesionalne discipline. 

Autor za takve stvari ima strpljenja, katkad i više nego čitatelj. Voli dokument, kronologiju, poslovni detalj, studio, ugovor, turneju, suradnika koji se pojavio nekoliko godina ranije pa poslije odigrao važnu ulogu. Njegova biografija prvi je put objavljena 2001., potom je temeljito proširivana i revidirana, pa se u hrvatskom izdanju osjeća da iza knjige stoji dugotrajan odnos s materijom. 
Gradvall nema potrebu ponovno graditi čitavu zgradu od temelja. Njegova je prednost što u nju ulazi kada već znamo kako izgleda. Razgovori s članovima grupe tijekom dugog razdoblja omogućili su mu da se zadrži na pitanjima koja se obično javljaju tek nakon što je povijest poznata. Zanima ga Švedska iz koje je ABBA izašla, glazba koju su članovi slušali prije nego što su počeli stvarati vlastitu, političke (ne)prilike, utjecaj na gospodarstvo, kao i na druge izvođače, ali i navođenje zanimljivih priča koje su se odvijale iza kulisa. Tu naslov Prikrivena melankolija prestaje biti zgodna dosjetka za korice.

Stara kritičarska predrasuda prema ABBA-i počivala je dobrim dijelom na uvjerenju da glazba koja se tako lako pamti mora biti jednostavna. Kao da složenost pjesme raste s brojem akorda, duljinom sola ili ozbiljnošću izraza lica izvođača. ABBA je radila nešto puno teže: složenu emociju pretvarala je u melodiju koju dijete može zapamtiti nakon jednog refrena. I pritom Gradvall otkriva koliko širok utjecaj je imala. Navodi kako je ABBA Sidu Viciousu bio najdraži bend, a omiljena skladba bila mu je "Fernando". Glen Matlock, originalni basist Sex Pistolsa dobio je ideju za riff u skladbi "Pretty Vacant" slušajući "SOS" grupe ABBA. 

Vlasnik diskografske kuće Fast Product iz Edinburgha Bob Last objavio je prve radove grupa Gang of Four i Human League. Strateg potonjeg benda uspješno je razdvojio dvije frakcije, prva je dobila ime Heaven 17 paralelno uz projekt British Electric Foundation (B.E.F.) koji je akcelerirao karijeru Tine Turner, a drugi je zadržao ime. Bob Last je u Human League prizvao Joa Callisa iz grupe The Rezillos kako bi po uzoru na melodioznost grupe ABBA napravio hitove, a onda su se bendu priključile plavuša i crnka, sve u duhu švedskog benda. Na sve to dodan je i punkerski duh Ramonesa, i tako je stvorena synth supergrupa.

Kurt Cobain bio je jedan od selektora izvođača na festivalu Reading 1992. godine. Odabrao je i grupu Björn Again koja izvodi obrade grupe ABBA jednostavno zato što je obožavao švedsku četvorku. 

Palm tu istu glazbu promatra iz zanatske radionice. Njega zanima kako je napravljena i koliko je rada bilo potrebno da konačni rezultat zazvuči bez napora. Studio kod ABBA-e nikada nije bio prostor u kojem se samo bilježi ono što glazbenici već znaju odsvirati. Bio je instrument. Benny i Björn mogli su popravljati aranžman, mijenjati strukturu, dodavati slojeve, tražiti zvuk, a Michael B. Tretow imao je ključnu ulogu u stvaranju zvučne slike koja je na ploči često djelovala veće od izvođača koji su je proizveli. Glasovi Agnethe i Fride pritom su zasebna priča. 

Čitati obje knjige danas znači čitati ih nakon što je ABBA dobila bitku za vlastiti ugled. Sedamdesetih nije bilo tako. Eurosong je donio međunarodni proboj, ali je sa sobom nosio etiketu koju je ozbiljna rock-kritika dugo smatrala dovoljnim razlogom za sumnju (sjećam se kritike albuma Voulez-Vous koju je pisao Dragan Kremer u Džuboksu; naveo je kako je gitarski početak skladbe "Does Your Mother Know" obećavao nešto pametnije, ali nastavak pjesme je, kao i ostatak albuma bio katastrofa). Tadašnja hijerarhija bila je jasnija nego što je danas želimo pamtiti. 

Album je imao veći ugled od singla, rock od popa, autentičnost se vezivala uz određene instrumente, ponašanje i izgled, a golemi komercijalni uspjeh lako je postajao dokaz umjetničke sumnjivosti. Danas se produkcija bez problema tretira kao autorstvo, pop-pjesma analizira istom ozbiljnošću kao rock-album, a melodijska se ekonomija smatra vještinom. U takvom svijetu danas 80-godišnjima Bennyju i Björnu više nije potrebno naknadno izdavati potvrdu o ozbiljnosti. 

Gradvall ne mora voditi obranu ABBA-e pred starim rock-sudom, ima dovoljno nepobitnih činjenica za svaku argumentaciju. Štoviše, čak nije napisao da je, na primjer, Frida odbila ponuđene pjesme Phila Lynotta i Elvisa Costella za svoj album, o čemu Palm piše. No, Gradvall se može baviti pitanjem koje je zanimljivije: zbog čega su baš te pjesme izdržale. I što se dalje dogodilo? 

Palm i Gradvall zapravo su napisali različite vrste knjiga premda na koricama imaju ista četiri lica. Palm pritom zna biti zamoran jer zna previše i ne želi uvijek odlučiti što možemo preskočiti. Gradvall, pak, u svakom poglavlju nepogrešivo pronalazi interpretativni ključ da postoji opasnost da njime poželi otvoriti svaka vrata. Navodi i kako je, prema Billboardu, najuspješniji producent svih vremena, Šveđanin Max Martin, osoba koja autorski i producentski stoji iza uspjeha Britney Spears, Backstreet Boyse, Taylor Swift, Eda Sheerana, Arianu Grande, Katy Perry, Adele, The Weeknda. Upravo se on učio na zasadima grupe ABBA shvaćajući da je vokalna izvedba najvažnija u pop-glazbi. 

Nakon Palma znamo više o ABBA-i. Nakon Gradvalla češće poželimo ponovno poslušati ABBA-u, ali i skladbe izvođača na koje je ABBA utjecala. To ne određuje koja je knjiga bolja, nego čemu koja služi. Blještavilo i sjene grupe ABBA sigurniji je izbor za čitatelja koji želi veliku biografiju, kronologiju, kontekst i što potpuniju sliku četvero ljudi prije, tijekom i poslije najvećeg razdoblja njihove karijere, ima dovoljno vremena i ne smeta mu sitan font i prored.

Prikrivena melankolija bolje će sjesti čitatelju koji osnovnu priču već poznaje i zanima ga što se krije iza njezine izdržljivosti. Palm objašnjava gotovo sve što se dogodilo. Gradvall se češće pita što je od svega toga ostalo u pjesmama, u društvu, na sceni....

Zajedno daju zanimljiviju sliku od one koju bi mogla dati bilo koja pojedinačna definitivna biografija.