"Bizarne pripovijesti" Olge Tokarczuk: Raznorazna čudesa, inovativnost ideja i igra mašte

Zbirke nisu obvezujuće kao dulje štivo, lako ih je odabrati paralelno s već započetim knjigama i ne stvaraju dileme trebamo li ih dovršiti ako nam ne odgovaraju. Ili će nas uzeti, ili neće i, ovisno o preferencijama, uvući nas u svoj unutarnji svijet jednako učinkovito kao romani. No svaka priča ne treba biti kratka, kao što svaka priča ne funkcionira kao roman, a ako autor dobro procijeni kojoj formi njegova ideja pripada, vjerojatno je napravio pola posla.

Kratke priče dozvoljavaju da njihove realnosti prelaze iz jednog vremena i prostora u drugi, neograničene jedinstvenom atmosferom ili pak žanrom, a opet s tom zajedničkom niti koja ih povezuje u smislenu zbirku.

Tako primjerice Olga Tokarczuk, izvrsna poljska spisateljica poznata po svojim uspješnim i dojmljivim romanima Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju i Empuzij, u svojim Bizarnim pripovijestima ispisuje priče koje sežu od dalje prošlosti do distopijskih budućnosti. Izmjenjuje likove, ugođaje, središnje teme i literarne elemente, pa su negdje u fokusu obiteljski odnosi, a negdje se glavni lik pretvara u vuka. Ta zajednička nit ovdje je bizarnost, osjećaj izmaknute stvarnosti, moment začudnosti u magijskom realizmu, uz njezin karakterističan način pripovijedanja.

Tokarczuk uvijek vrlo vješto i uvjerljivo mijenja perspektive i karaktere, ali i stilove, od kratkih i jezgrovitih priča, primjerice uvodnog Putnika, do razrađenijih i slojevitih priča u kojima se pojavljuju nova bića i društvene okolnosti, a sve uz kulisu prirode koja je važna u gotovo svakom njenom radu. Kao što u romanu Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju ne znamo možemo li vjerovati glavnoj junakinji ni realizmu fantastičnih elemenata uloge životinja, tako ni u njenim pripovijestima nije jasan ishod i istinitost perpektive pripovjedača. Pa čak ni u Istinitoj priči čiji lik profesora postane proganjan, unutar tjeskobne atmosfere koja prikazuje divljinu unutarnjeg svijeta čovjeka, za razliku od opipljivije divljine u Zelenoj djeci i Transfugiju.

Ne možeš vidjeti nešto što te ne sadržava. Sužnji smo samih sebe. Paradoks. Zanimljiva spoznajna perspektiva, ali i fatalna pogreška evolucije: čovjek vidi uvijek samo sebe.

Mitski svijet i razigranost temama, vremenima, magijskim realizmom i osebujnim, bizarnim, jednako koliko i svakodnevnim likovima, stvara i Jorge Luis Borges u svom kultnom Alephu.

Iako se Borgesove pripovijetke često opisuju kao fantastične, njihova fantastičnost proizlazi ponajviše iz ideja. Na neki način, njegove su pripovijesti misaoni eksperimenti u obliku fikcije, zbog čega svaka od njih funkcionira kao zaseban labirint u kojem se presijecaju filozofija, povijest, matematika, teologija i književnost. Naslovna pripovijetka Aleph možda je najbolji primjer takvog pristupa. Slobodnog, ali i stilski i idejno vrlo preciznog, do mjere da Borgesove priče ili možemo isponova čitati ili nas svojom poetikom jednostavno ne zaokupljaju. U oba slučaja, vrijedne su istraživanja.

Aleph, točka u prostoru iz koje je moguće istodobno vidjeti sva mjesta na svijetu, prikazuje ljudsku želju da obuhvati cjelinu stvarnosti i pronađe konačno objašnjenje svijeta. Jezik i ljudska svijest ovdje imaju granice, i nema te konačne obećane spoznaje, kao što je kod Douglasa Adamsa rješenje univerzuma – 42. Borges svijet shvaća puno ozbiljnije, ali njegove su verzije stvarnosti i dalje intrigantne i suvremene, a u kontekstu nastanka njegova je zbirka utjecala na poimanje toga kako kratka priča može izgledati.
Još jedan dragulj vrijedan pažnje, kad su u pitanju kratke priče, je talijanski pisac Dino Buzatti. Njegova zbirka 60 pripovijesti izašla je 1958., i njena bizarnost pak proizlazi iz egzistencije, tjeskobe i osjećaja da se ispod sasvim obične stvarnosti skriva nešto neobjašnjivo. Slično kao i u primjeru Borgesa i Tokarczuk, samo u osnovi svakodnevnije, jer dok Borges spominje Odiseja, Buzatti se okreće regularnijim likovima. Međutim, osjećaj za brisanje linije stvarnosti i fikcije ostaje sličan.

Dobar primjer pomicanja granica između ljudskog i neljudskog, a koji slatko podsjeća na stil Olge Tokarczuk, je vidljiv u priči Oko za oko u kojoj obitelj uništava najezdu sitnih kukaca u kući, da bi se oni potom pojavili značajno veći, i tako golemi obrnuli uloge i uzvratili istom mjerom. Životinje kod Buzzatija jesu alegorijske figure, bizarnost radnje često utjelovljuje jasnu simboliku, ali ostaje tečna i smislena, bez vidljivo unaprijed određene „poruke” zbog čega onda pati uvjerljivost, autentičnost i kvaliteta radnje i likova. Raznorazna čudesa, inovativnost ideja i igra mašte unutar malog broja stranica, kao još jedan dokaz da i u kratkim pričama mogu zaživjeti veliki i slojeviti, vividni knjiški svjetovi.