"Bob Dylan: Električna pobuna" - glazbenik koji je odbio postati spomenik

Dogodio se jedan od ključnih trenutaka moderne kulture. Trenutak u kojem je glazba prestala biti samo glazba i postala bojno polje identiteta, autentičnosti, generacijskih očekivanja i političkih projekcija. Elijah Wald u knjizi Bob Dylan Goes Electric! – kod nas prevedenoj kao Bob Dylan: Električna pobuna! (Školska knjiga) upravo taj trenutak secira s preciznošću arhivista i pristupom strastvenog kroničara epohe. 

Njegova knjiga nije tek rekonstrukcija kultnog koncerta niti još jedna hagiografija najvećeg kantautora dvadesetog stoljeća. Ona je prije svega studija kulturnog sukoba, anatomija jednog raskida i prikaz načina na koji publika često više voli vlastitu projekciju izvođača nego samog izvođača.

Trenuci izdaje

Najveća vrijednost Waldove knjige jest činjenica da odbija pojednostavljivati mit. Popularna kultura desetljećima je Dylanovo „uključivanje u struju“ pretvarala u gotovo religijski narativ. S jedne strane bili su konzervativni folk-puristi koji su navodno ostali zarobljeni u romantici akustične autentičnosti, a s druge progresivni modernisti koji su razumjeli da se rock više ne može zaustaviti. Problem je u tome što stvarnost nikad nije tako jednostavna. Wald briljantno pokazuje da su odnosi između folka, rocka, bluesa, politike, aktivizma i komercijalne industrije bili mnogo zamršeniji nego što danas volimo vjerovati. Dylan nije izdao folk samo zato što je uključio električnu gitaru. On je izdao očekivanja ljudi koji su ga željeli posjedovati.

Svaka scena, svaki pokret i svaka generacija imaju svoje trenutke izdaje. Možda je najpoznatija priča da je The Clash izdao punk kad je potpisao za CBS, veliku diskografsku kuću. Grunge je mrzio glam-metal. Hip-hop je ratovao oko pitanja realnosti. Električni Dylan bio je samo prvi veliki slučaj u kojem je jedna publika osjetila da joj umjetnik više ne pripada. Wald razumije da problem nije bio u instrumentima nego u osjećaju gubitka vlasništva nad simbolom.

Zapravo, Dylan je u ovoj knjizi tek jedan od glavnih likova. Autor rekonstruira atmosferu američke folk-scene ranih šezdesetih prilično precizno te opisuje kako se folk ondje razvijao paralelno s pop-izvođačima i rastućom rock-zajednicom. U konačnici opisuje kako su se izvođači i stilovi pomiješali.

Današnji pogled na folk često je romantiziran (Bruce Springsteen s albumom We Shall Overcome posvećenome Peteru Seegeru tome zasigurno nije odmogao). Mnogi ga zamišljaju kao organski, gotovo idealistički pokret politički osviještenih glazbenika koji su se suprotstavljali komercijalnom kiču tadašnjeg mainstreama. Wald pokazuje da je i folk imao svoje dogme, hijerarhije, elitizme i strogo definirane kriterije prihvatljivosti. Dylan je u početku savršeno odgovarao toj slici. Mladić iz Minnesote koji reinterpretira Woodyja Guthrieja, piše protestne pjesme i djeluje kao glas generacije bio je idealan simbol vremena. Problem nastaje onda kada umjetnik odbije ostati simbol.

Promjena konteksta

Knjiga izuzetno precizno prati Dylanovu transformaciju od folk-proroka do rock-zvijezde koja počinje shvaćati moć elektrificiranog zvuka. Wald pritom ne upada u zamku banalnog objašnjavanja prema kojem je Dylan jednostavno evoluirao. Ne, Dylan je prije svega bio umjetnik koji se užasavao stagnacije. On nije želio postati institucija ni vlastitih ranih uspjeha. Upravo zato albumi poput Bringing It All Back Home, Highway 61 Revisited i kasnije Blonde on Blonde zvuče kao eksplozija kreativne slobode. U njima se folk, blues, beat-poezija, rock’n’roll i nadrealizam sudaraju bez ikakvog poštovanja prema pravilima žanra.

Wald odlično pokazuje koliko je važna bila promjena medijskog konteksta. Početkom šezdesetih folk je bio vezan uz klubove, studentske kampuse i političke skupove. Bio je temeljen na reinterpretaciji starih ruralnih narodnih napjeva, bez autorskih zahvata. Pop i rock su, pak, pripadali radiju, tinejdžerskoj kulturi i masovnoj zabavi. Dylanov prijelaz iz jednog svijeta u drugi nije bio samo estetski nego i klasni, sociološki i tržišni. Kada je prešao na električni zvuk, on nije promijenio samo aranžmane nego i publiku. Postao je dio nove industrije popularne kulture koja je upravo tada počinjala stvarati globalne zvijezde.

U tom smislu knjiga funkcionira i kao izvrsna povijest nastanka moderne rock-kulture. Wald podsjeća koliko su Beatlesi, Rolling Stonesi, Byrdsi i cijela britanska invazija promijenili percepciju popularne glazbe. Folk-scena dugo je vjerovala da posjeduje moralnu superiornost nad rock’n’rollom koji se smatrao trivijalnim i komercijalnim. Međutim, sredinom šezdesetih rock počinje ubrzano sazrijevati, osobito nakon albuma Beatlesa Revolver i Rubber Soul. Odjednom više nije riječ samo o plesnoj glazbi za tinejdžere. Tekstovi postaju složeniji, produkcija ambicioznija, a izvođači počinju razmišljati o albumu kao umjetničkoj formi. Dylan je to osjetio prije mnogih drugih.

Jedna od fascinantnijih dimenzija knjige jest način na koji autor ruši neke uvriježene mitove o samom Newportu. Popularna predaja često sugerira da je Dylan gotovo izazvao kulturni rat i da je publika jednoglasno reagirala šokom i bijesom. Wald detaljno analizira svjedočanstva, novinske izvještaje i reakcije sudionika te pokazuje da je stvarnost bila puno konfuznija. Dio publike bio je oduševljen, dio zbunjen, dio ljutit, a dio jednostavno razočaran kvalitetom zvuka i kratkoćom nastupa. No, dio publike bio je oduševljen. I ne samo to: nakon električnog dijela, Dylan se vratio na pozornicu samo s akustičnom gitarom. Mit je, zapravo, tijekom desetljeća postao dramatičniji od samog događaja.

To je možda i najvažniji motiv cijele knjige: način na koji popularna kultura proizvodi vlastite legende. Dylanov električni nastup danas djeluje kao unaprijed zapisani trenutak povijesti, ali Wald nas podsjeća da povijest nikad nije unaprijed određena. Ljudi u publici tada nisu znali da gledaju povijesni trenutak. Oni su samo reagirali emocionalno, impulzivno i često kontradiktorno. Tek kasnije kultura od takvih trenutaka stvara simbole.

Wald piše izuzetno informirano, ali nikad sterilno akademski. Doduše, nabrajanje izvođača koji su nastupali na pojedinome Newport festivalu ponekad djeluje zamorno. Wald razumije glazbu iznutra, kao netko tko zna kako funkcioniraju scene, egoi, publike i mediji. Zbog toga knjiga ima ritam odličnog dokumentarca. Čitatelj ne dobiva samo podatke nego i osjećaj vremena. Osjeća napetost festivalskih pozornica, eksploziju kreativnosti sredine šezdesetih i paranoju publike koja gubi svog heroja. Indikativno, knjiga nema naglašenih dijelova koji prate Dylanov privatni život, od posjeta bolesnome Woodyju Guthrieju do veze s Joan Baez, kao u filmu Potpuni neznanac snimljenome upravo po ovoj knjizi.

Nepredvidivost

Knjiga Bob Dylan: Električna pobuna! govori o prirodi popularne kulture, o odnosu publike i umjetnika te o nemogućnosti da umjetnost ostane statična. Dylan nije postao važan zato što je izdao folk, nego zato što je odbio pristati na očekivanja. On je razumio da svaki umjetnik koji predugo ostane zarobljen u vlastitoj ulozi prije ili kasnije postaje muzejski eksponat. Nije da se danas on tako ne doživljava, a Nobelova nagrada ili, na domaćoj ravni, činjenica da je glazbenik s vjerojatno najvećim brojem ukoričenih izdanja prevedenih na hrvatski jezik to može i potvrditi. No s obzirom da i dalje nastupa te objavljuje albume, definitivno nije za staro željezo. 

Wald također vrlo inteligentno piše o odnosu politike i glazbe. Šezdesete su često romantizirane kao razdoblje kada je glazba bila važnija nego danas. No autor pokazuje da ni tada stvari nisu bile jednoznačne. Publika je od Dylana željela političkog proroka, dok je on sve više bježao od te uloge. Već sredinom šezdesetih počinje odbijati etiketu glasnogovornika generacije. To je mnoge frustriralo jer su u njegovim pjesmama tražili potvrdu vlastitih političkih uvjerenja.

Tu dolazimo do možda ključne Dylanove osobine: njegove nepredvidivosti. On nikad nije bio umjetnik koji publiku želi učiniti zadovoljnom (sjetimo se, uostalom, njegova zakržljalog nastupa u Varaždinu). Upravo suprotno, često je djelovao kao netko tko namjerno sabotira očekivanja. U tome postoji nešto duboko rockersko. Ne u banalnom smislu buke i energije, nego u odbijanju poslušnosti. Wald sjajno razumije da električni Dylan nije samo glazbeni fenomen nego simbol umjetničke autonomije. Njegova knjiga ne nudi konačnu istinu o Dylanu nego prikazuje trenutak kada je jedan umjetnik odlučio da neće postati vlastiti spomenik.

Bob Dylan: Električna pobuna! jedna je od onih knjiga koje uspijevaju zadovoljiti i ozbiljne poznavatelje glazbene povijesti i čitatelje koji možda nisu opsesivni fanovi Dylana. Wald piše dovoljno detaljno da zainteresira glazbene enciklopediste, ali dovoljno jasno i dinamično da knjiga nikad ne postane zamorna. Pritom vrsnome dojmu svakako pridonosi prijevod Maje Adžije i Denisa Leskovara. 

Waldova knjiga precizno opisuje trenutak kada je rock shvatio da može biti umjetnost, a folk da nije imun na vlastite dogme. I možda je upravo zato Newport 1965. i dalje izvorište inspiracije za knjige I filmove, kao podsjetnik da su najvažniji umjetnički trenuci često oni u kojima netko ima hrabrosti razočarati vlastitu publiku.