Carlos Ruiz Zafón: Sjena vjetra

Od 1994. godine živi u Los Angelesu, radi kao scenarist te dopisnik španjolskih novina.

Godine 2002. roman Sjena vjetra proglašen je knjigom godine, a na tragu te knjige objavio je 2008. roman Anđelova igra, roman Zatočenik neba 2011. te roman Labirint duhova 2016. godine.

Dobro, vjerojatno sam među posljednjima koji su "otkrili" Zafóna, moram priznati da sam Sjenu vjetra počela čitati prije desetak godina i odustala. Na novi pokušaj pritjeralo me članstvo u Hoću knjigu Book Clubu Zagreb - rolete su mi opale kad sam saznala da moram čitati baš tu knjigu.

U romanu Sjena vjetra Zafón čitatelje uvodi u tajanstveno Groblje zaboravljenih knjiga, tajnu koja se prenosi s koljena na koljena. U nepreglednom moru knjiga svaki novi posvećenik bira jednu knjigu odnosno knjiga bira njega.

Tako je desetogodišnji Daniel Sempere izabrao knjigu izvjesnog Juliana Caraxa Sjena vjetra te svojim izborom pokrenuo lavinu događanja kojima će se rasplitati tajne prošlosti.

Prelijepa Penélope Aldaya dovela je u kušnju prijateljstvo Jorgea Aldaye, Juliana Caraxa, Miguela Molinera i Francisa Javiera Fumera te strašnih posljedica za sve uključene u tu priču.

Knjiga mi je postala jako zanimljiva tek nakon 345. stranice odnosno poglavlja Nuria Monfort: Sjećanje na one kojih nema 1933 - 1935, iako sam vrlo rano nanjušila rasplet.

Književnik ponekad previše zakomplicira radnju da bi je poslije razvodnio, ali jako su mi se svidjeli likovi Daniela Semperea te Fermina Romera de Torresa.

Već sam jednom napisala kako volim brbljavce i duhovita nadmetanja riječima.