Damir Miloš: Bijeli klaun

Priču sam o ovome romanu započeo svojim podsjećanjem na knjige koje su mi obilježile život. Među njima se, čuda li, pronašao i Milošev Bijeli klaun. Postoji još mnoštvo djela koja sam mogao navesti, ali kada ti još kao djetetu neko štivo izmijeni poimanje svijeta, svakako valja nešto više o njemu reći, a nastojati ne otkriti apsolutno sve nijanse kojima je protkano. Naime, narator je ovoga djela dječak koji zajedno sa svojim roditeljima živi u cirkusu. Sve su troje odreda klaunovi, s time da se on od ostatka razlikuje po jednome sasvim omanjem detalju – ne razlikuje boje. Štoviše, uopće ih ne prepoznaje. Zna da postoje, ali što mu znače riječi kada su tako... prazne.

Tako tijekom jedne šetnje upozna starca za kojega ni on ni čitatelj ne znaju je li sijed ili mu je kosa koje druge boje. I on se od mnogih ljudi razlikuje po sljepoći, samo što dječak ne prepoznaje boje, a starac ne vidi svijet oko sebe. Zajedno, međutim, upoznavaju ljepotu svijeta razgovarajući, pitajući se čudnovata pitanja i odgovarajući na njih što kraće mogu. Dječaka usto prati jedan neobičan, odveć naporan zmaj. Unatoč nastojanju da se priče razdvoje jedna od druge, one se neprestano isprepliću. Onaj obojani dio priče zapravo je čitatelj.

Pričekali smo da dan izgori.

Tko je onda tvorac ovako živopisna djela? I sâm daltonist, Damir Miloš nikako nije tek prozaist i dramatičar koji svoje radnje i dramske sukobe temelji na mašti. Bijeli klaun među onim je djelima koja autorovo iskustvo upriličuju u stranice. Nakon studija radio je u ondašnjem Centru, a današnjoj Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG s djecom oštećena sluha. Na taj je način počeo razumijevati čudesnost čovjekova govora. Upravo ga je to iskustvo potaknulo na pisanje.

Pokušajte sve to prenijeti u stvarnost jednoga dječaka koji je od rođenja klaun – a klaunovi bi trebali biti prebojani svim mogućim bojama – i koji jednostavno ne zna kako točno izgleda. Jedna je to od zagonetki ovoga djela, pri čemu bismo se gotovo mogli nadovezati na temeljno pitanje Alise u zemlji čudesa: tko sam ja? U romanu se spominje i gluhi dječak. Slijepi ga starac isprva vodi kroz šumu zvukova pretvorenih u dodire, a potom prepušta životu i njegovim mnogobrojnim avanturama. Čak je i našemu dječaku ta priča bila poticaj za daljnje traganje za pravim pitanjima, koja je on, za razliku od gluhoga dječaka, mogao izgovoriti i čuti. Odjednom je i glas dobio svoju boju, a ruke posebnu draž.

Pahuljice snijega nježno su padale na njegov dlan i po tome je znao da su one nečujne.
Ima još mnogo primjera, ali gluhom je dječaku bilo najteže slušati tišinu. Kad je to naučio, mogao je otići u svijet. I otišao je…

Višeznačnost odnosno višekrajnost jedno je od obilježja suvremenih proznih djela. Nije sve u ostavljanju nečega nedorečenoga radi očuđenja u čitatelja. Potiče ga se da sâm završi priču. Ili ne. Nije li to ono s čime se svakodnevno susrećemo – izbor? Upravo se na tome temelji ovo djelo. Dječak je mogao tugovati zbog nemogućnosti prepoznavanja i razlikovanja boja, ali nije ih samo naučio već ih je počeo i osjećati. Tȁ to je djelovanje u pravome smislu riječi.

U njegovim očima nikada nisu niknule boje, a prepun ih je iako ih ne vidi. Njegov zmaj i predraga mu princeza nisu puki nazivi; ovo nije roman o viteštvu niti mu je namjera priču zamrsiti fantazijom. Usudite se obojiti svoj svijet, nastaviti tragati za odgovorima. I podsjetite se svako toliko postaviti pitanje. Ako ga se ne možete sjetiti, upitajte neko dijete za savjet ili nekoga vama dragoga. Možda čak i slučajnoga prolaznika. Začudit ćete se koliko život tada postane vrelo potraga, a odgovori prave pustolovine.

Iz svog malog kovčega izvadio sam ogledalo, plavu boju i na svom obrazu nacrtao duboku plavu suzu. Pogledao sam se. Da, eto to mi je još nedostajalo...