"Grizodušje" Yoko Ogawe: Iznimna zbirka pripovjedaka

Grizodušje iliti jiseki no nen = grižnja savjest.

(Napomena: slijedi prikaz četiriju novela redom kako sam ih pročitao, ne poštujući njihov redoslijed u knjizi.)

Bazen za skokove u vodu

U središtu prve priče nalaze se Aya i Jun, dvoje odraslih ljudi u tijelima tinejdžera. Poznaju se od djetinjstva, žive zajedno pod istim krovom ("Kuća Svjetlosti" kao utočište najugroženijim pripadnicima japanskog društva) i pohađaju istu gimnaziju. Aya je kći roditelja svećenika - upravitelja sirotištem u sklopu crkve i jedina stanovnica "Kuće" koja nije siroče.

Jun, s druge strane, već kao dijete doživljava grubost života (majka alkoholičarka, otac sklon nasilju, a on sam izvanbračno dijete) i unatoč svakodnevnim teškoćama nastoji živjeti na normalan način. Životnu preokupaciju predstavljaju mu skokovi u vodu na bazenu. I upravo bazen postaje mjestom rođenja neobične ljubavne priče.

Yoko Ogawa pripovijeda iz perspektive mlade pasivne žene. Djeteta - hraniteljice malog Juna smokvinim mlijekom (još u petogodišnjoj dobi) i životom neopterećene sukreatorice zajedničke igre u snijegu. Sjećanja naviru.

Danas Aya utjelovljuje nesretno, nezainteresirano i rezignirano djevojče, uronjeno u kolotečinu svakodnevice. Život joj uljepšava atleticizam Junova lijepo oblikovanog tijela, čiju gipkost učestalo promatra na tribini bazena poslije škole. Ustvari, njegovano biće njenog vršnjaka glavni je (ako ne i jedini) razlog sudjelovanja tinejdžerice u životu, umjesto pukog promatranja istog. A Junove kupaće gaćice (u raznim bojama) postaju simbolom njihove trajne povezanosti:

Priroda ljudskog ponašanja fascinira Ogawu. Hladnom elegancijom pripovjedačkog stila književnica postiže skladan brak prekrasnosti i odbojnosti, dajući nam dokaz da ljudska pakost i zloba najčešće proizlaze iz čovjekove nemoći kontroliranja prirode svojih emocija u odnosu prema drugima. Teško je odrediti granicu gdje dobrota završava, a zloba počinje.

Prerano sazrijevanje, vidljivo i u likovima Aye i Juna, također doprinosi osjećaju vlastite nepovezanosti sa zahtjevima društva u kojem žive, ali s jednom bitnom razlikom. I dok se u startu poraženi Jun trudičiniti dobra djela, naizgled bezbrižnu Ayu kvari dobrota i istovremeno zanemarivanje njenih roditelja (u korist nesretnih štićenika sirotišta), što rezultira frustriranošću, a potom i pakosnim postupcima.

Naravno, spisateljica sebe ne vidi kao suca svojim likovima, već nastoji razumjeti njihovo ponašanje - Junov lik ustvari je zrcalo za Ogawino preispitivanje vlastitog pogleda na svijet, razumijevajući druge ljude i u situacijama razočaranja i neugodnog iznenađenja nad postupcima na prvi pogled odanih i voljenih nam osoba.

Studentski dom

Glavna protagonistica završne priče u knjizi živi monotonim životom u Tokiju, iščekujući povratak svoga muža iz Švedske (radnika na izgradnji podmorskog naftovoda) i pomalo plašeći se skorašnjeg zajedničkog života u stranoj zemlji. Na vlastito iznenađenje, prima poziv od rođaka, koji dolazi studirati u japansku metropolu pa mu je potreban smještaj. Nisu se vidjeli od njegove četvrte godine.

Zato junakinja priče odlučuje kontaktirati svog starog znanca - upravitelja studentskog doma, čiji je korisnik usluga bila i ona sama, tijekom godina studija. I u vrijeme njenog boravka sobe studentskog doma bivale su poluprazne, međutim, u posljednjih šest godina stvari su se promijenile: zgrada se raspada, a rođak glavne junakinje trenutno je jedini student - korisnik usluga boravka u domu.

Uz to, student matematike, briljantan učenik i čovjek od povjerenja, tajanstveno je nestao, a u slučaj se uključila i policija, okrivljujući upravitelja za njegov nestanak. U nedostatku konkretnih dokaza pušten je na slobodu.

Upravitelj, naime, živi bez obje ruke i jedne noge (ne saznajemo što mu se točno dogodilo) i usprkos gruboj životnoj sudbini, trudi se u potpunosti živjeti život. A radost života, između ostalog, pronalazi i u ljepoti skladno građenih muških tijela:

U neobičnoj fascinaciji dijelovima ljudskog tijela, dakako, nije osamljen - i bivša studentica voli lijepo oblikovana stopala; sada već mlada udana žena uspostavlja neobičan odnos s upraviteljem.

Autoričino vrsno pripovijedanje u ovoj noveli sjaji se u nerazjašnjenim pojedinostima. Primjerice, ne znamo što se dogodilo s junakinjinim rođakom (bio je u planinama na pripremama rukometne momčadi) i poput svog prethodnika, nestao je bez traga.

Uz pokoju iznimku (protagonistica se trudi pronaći koju novinsku vijest o nestanku studenta matematike, no ne uspijeva), Ogawu pretežito ne zanimaju razrješenja tajanstvenih nestanaka, nego ih otvoreno prepušta čitateljima na volju. Tako je moguće "Studentski dom" okarakterizirati kao svojevrsnu kriminalističku priču bez ubojstva, dijeleći temeljnu poruku s izvrsnim južnokorejskim filmom "Sjećanja na ubojstvo" - strašno ostaje ono neodgonetnuto.

Ipak, ono najljepše i najtužnije ostavljeno je za kraj priče.

Na stropu upraviteljeve sobe širi se velika crna mrlja. Upravitelj, krhkog zdravlja i građe, u snu odlazi na drugi svijet.

Pčele u međuprostoru između prvog i drugog kata zapuštene zgrade nadograđuju svoje golemo gnijezdo.

Morbidna ljepota ovog, usputno rečeno, filmičnog završetka po mome mišljenju pripada onim literarnim trenutcima za nezaborav. To je dovoljan razlog za moj naklon Yoko Ogawi kao vrsnoj kreatorici kratkih priča.

Dnevnik o trudnoći

"Ninshin karenda" ili "Dnevnik o trudnoći" naslov je originalnog japanskog izdanja "Grizodušja", objavljenog 1991. godine. Za istoimenu novelu spisateljica Yoko Ogawa nagrađena je najuglednijim japanskim književnim priznanjem - nagradom Akutagawa.

Svoju opčinjenost ljudskim ponašanjem autorica izražava u prikazu karaktera dviju sestara.

Listajući dnevnik pripovjedačice, pratimo njezinu uhodanu svakodnevicu (zapošljavanje u supermarketu kao prezenterica proizvoda), ukrštenu s najljepšim razdobljem u životu njezine sestre.

Kao i u preostalim pripovijetkama, zastupljenima u ovoj knjizi, protagonistica nastoji razumjeti ponašanje bliske joj osobe.

Međutim, sestrin osjetljivi karakter, potaknut i složenim stanjem trudnoće, postepeno utječe na pripovjedačicu (i trudničin muž, po zanimanju zubni tehničar, daje svoj obol ponašanjem) te čitatelj u pasivnosti njenog karaktera razotkriva zlobu.

Usprkos činjenici o dvjema odraslim osobama, one po mnogočemu u osnovi ostaju izvođačice nestašluka u interijeru Klinike M. iliti djeca.

I dok hrabrije dijete (sestra) vodi borbu s odbojnim mirisima i gubitkom apetita, ono plašljivije (pripovjedačica) pronalazi trajno rješenje za promjenjiv sestrin apetit.

Na dar od svojeg poslovođe dobiva vrećicu velikih žutih grejpfruta, uvezenih iz Sjedinjenih Američkih Država. Istovremeno, prisjeća se nedavnog predavanja, koje je kao svrhu imalo upozoriti stanovnike na zagađenost planeta Zemlje. Uz to, udijeljena joj je i brošura s fotografijom upozorenja na moguću kancerogenost američkog grejpa (pesticid P. W. H.). Neovisno o tome, prionula je na višeputno kuhanje džema od grejpa, čije riskantne finoće skorašnja majka nije bila ni približno svjesna!

Iako Ogawa rješava završetak pozitivnim ishodom, čitatelj, sudeći po proizvodu bogatom neispravnim sastojcima, lako može (i ne mora, ovisno o načinu gledanja) posumnjati u zdravlje novorođenčeta.

Otvorenim krajem jezivo postaje ono neznano. Svojevrsni možebitni horor za sebe.

Najiskrenije, "Dnevnik o trudnoći" nije moja omiljena pripovijetka u knjizi. Ne mogu zanijekati opće vidljivu književničinu sigurnost u načinu pripovijedanja, no dojma sam da je ovu priču na mjestima nepotrebno začinila zlobom. Treba uzeti u obzir i vrlo osjetljivu temu trudnoće.

Poslije čitanja "Dnevnika o trudnoći" džem od grejpa dobiva neko novo značenje!

Ekspres - restoran uvečer i bazen po kiši

Za razliku od "Bazena za skokove u vodu", "Dnevnika o trudnoći" i "Studentskog doma", pripovijetka "Ekspres-restoran uvečer i bazen po kiši" nije pronašla mjesto u prvotnom japanskom izdanju knjige.

Riječ je o najljepšoj i najkraćoj pripovijetci ove knjige, u velikoj mjeri oslobođenoj od značajki preostalih triju priča, no s prepoznatljivim pečatom neobičnosti. Djelu elegantno ispričane, nikada nametljive tuge.

I ovdje treba stati.

"Grizodušje" - izbor Ogawinih kraćih proza na hrvatski je jezik preveo iskusni Vojo Šindolić (Murakami, Mishima itd.), a objavljen je u izdanju nakladnika Vuković & Runjić.

U pitanju je iznimna knjiga koju svakako valja pročitati - neovisno volite li japansku književnost ili ne.