Jurica Pavičić: Brod u dvorištu

Jedna od najpoznatijih rasprava o umijeću pisanja kratke priče i danas je ona što ju je napisao E. A. Poe. U njoj ističe da kratka priča treba biti sažeta i koherentna s efektom cjelovitosti, da mora ostaviti snažan i trajan dojam.

Upravo takve su priče Jurice Pavičića: vješto i ekonomično ispripovijedane, zaokružene u nakani (bez obzira je li riječ o isječku nečijeg života ili završnoj točki), odišu decentnom ljudskošću i empatijom za protagoniste, ali autor se ne libi diskretno naznačiti danas već arhaičan pojam: moralna dužnost i odgovornost pojedinca. Netko je rekao da kratka priča treba „defamilijarizirati“ svakodnevicu i upravo to Pavičić čini: situacije, likove, događaje ili sudbine kakve možda i sami poznajemo, barem iz druge ruke, postavlja u književnu formu kojom zadobivaju imaginarnost i svojevrsnu jedinstvenost te nam tako očuđuju zbilju.

Jedan je od najboljih primjera za to priča „Tabernakul“, o sustanarskim odnosima. Današnjoj generaciji mladih zasigurno će biti posve nezamisliv takav oblik stanovanja da ti država na silu useli nekog u tvoje vlasništvo jer je zaključila da imaš „višak kvadrata“, ali još se i moja generacija sjeća tih mučnih situacija: svađa s useljenicima, nasilnog dijeljenja prostora, nemogućnosti suživota, beskrajnog sudovanja. Takvu priču pripovijeda i Pavičićev junak: u stan njegova djeda useljen je Nepoželjni. Obitelj se naposljetku odselila, ali se sudovanje provuklo na treću generaciju. Na koncu je tzv. zaštićeni stanar umro i junak je otkrio tajnu stana i tvrdoglavog starca koji se nije dao van. Naizgled, autor je unio jedan fantastičan motiv u priču, ali doima se tako uvjerljivo da smo sigurni kako je negdje čuo tu začudnu storiju.

I priča „Betlehem“ ima takvo ozračje: posve obična, prosječna obitelj raspada se zato što je otac, otišavši prerano u mirovinu, razvio apsurdan hobi kojem se nerazumno strastveno predaje: gradi božićne jaslice, Betlehem, sve veće, dok naposljetku cijelu kuću ne pretvori u maketu – u kojoj sam živi. Na sjeveru bi rekli „svaki bedak ima svoje veselje“, ali ispripovjedivši distancirano i bez komentara zgodu o čovjeku koji je životnu prazninu ispunio apsurdom, i to razornim u svojoj potrebi da stvara, autor nam je dao misliti o vlastitim hobijima, strastima, predavanjima: znamo li doista da činimo nešto smisleno i sadržajno dok nastojimo ispuniti svoje vrijeme ovdje, a kad bezdan svoga besmisla uzaludno zatrpavamo destrukcijom, koja usto ostavlja posljedice na najbliže?

Na tragu je toga i naslovna priča „Brod u dvorištu“, ali samo zbog motiva ostvarivanja životne želje. Dio socijalizacije ili, ako hoćete manje tvrdo, odgoja jest i to da naučimo odgoditi zadovoljenje potreba i odustati od želja. Dvojbeno je koliko je to korisno za razvoj zrele, kreativne ličnosti i vjerojatno su anarhističke teorije u pravu kada kažu da je to samo još jedan oblik nasilja vlasti nad pojedincem. Junak ove priče tragičan je slučaj odveć dugog odgađanja ispunjenja životne želje: dok je on radio na želji, život ga je cipelario i onda je naglo završio. Njegova nerealizirana želja ostala je poput spomenika koji nagriza i uništava vrijeme, ali nitko ništa nije naučio – jer nitko nije znao da to što se u dvorištu raspada jest jedna životna želja. Kao što i inače ništa ne možemo naučiti iz tuđeg životnog iskustva – to je samo tlapnja.

Već dugo u društvenim teorijama postoji termin „nematerijalna opremljenost“ (Thornstein Veblen), definirana kao „nematerijalni ostatak prošloga i sadašnjeg iskustva društva, koji ne postoji odvojeno od života društva". Pojednostavljeno, riječ o svojevrsnom procesu automatiziranja stavova, učenja, ponašanja, vrijednosti i usvajanju dobrih navika za funkcioniranje u zajednici. U posljednja dva desetljeća naše je društvo stvorilo degeneriranu „nematerijalnu opremljenost“ u smislu nemorala, nečovječnosti, prihvaćanja kriminala kao nečeg normalnog. U takvom sustavu „nadmoć“ pojedinca nije kao nekada u odvažnosti da rješava iznimne ili izvorne probleme, nego u drskosti da korumpirani sustav apsolutno korumpira, najčešće na uštrb onih koji se „nisu snašli“. To je tema priča „Četvrti kralj“ i „Da živim još jedan dan“ – kad se očuvanje vlastitog interesa, koje se ujedno ubraja u kategorije moralne dužnosti, izrodi u egoizam i zlorabljenje tuđe nevolje. Da stvar bude gora, moralno ništavilo prenosi se s generacije na generaciju i tu je Pavičić sjajno poentirao. Jankélévitch kaže: „… izopačenost najčešće nema nikakva posebnog sadržaja: izopačenost što čini izopačenom gotovo je sva u odbijanju da se u obzir uzme sveukupnost drugih vrednota.“ Pristajemo li i mi na to?

Na neki način u jedan „ogranak“ te tematike uvrštava se i priča „Heroj“ – o licemjernom odustajanju od sprečavanja zločina i nemogućnosti da čovjek ostane čovječan dok nosi u sebi taj teret odustajanja. Opisati fenomen nije spoznaja biti, ali društvo si dopušta da stane na iluziji i (lažnoj) simboličnoj gesti. Na razini pojedinca pak događa se rasap.

Pripovijesti „Sestra“ i „Izvještaj o nesreći“ odlični su primjeri rasapa obitelji: u prvoj sestre prvo razdvoji surova stvarnost: žive u suprotstavljenim, zaraćenim zemljama, a potom zajedničko vlasništvo nad baštinjenom kućom; u drugoj muž preuzima na sebe krivicu za prometnu nesreću sa smrtnim ishodom i tako se postupno jedna sasvim normalna obitelj (ako se složimo da to postoji) pretvara u mučnu, patološku kvazizajednicu. U obje pripovijesti ono što je ostalo neizgovoreno pretvara se u vodu ponornicu koja mic po mic nagriza ne samo zajedništvo, ljubav, nego i samu ljudskost protagonista.

Zajednički nazivnik svih priča jest Dalmacija – njezini ljudi, krajolik – i to ponajprije urbano-industrijski, devastirani, navade i običaji, ritam bure i juga, mijene na pazaru, a ponajprije osebujan jezik, pun i određujući. U preciznoj sintaksi i stilskoj suzdržanosti taj je raskošni vokabular došao do izražaja nametnuvši se kao jedini način da se izrazi odabrana tema, jedino sredstvo dovoljno precizno da nas uvede u svijet tuđeg života i ozračje juga (strane svijeta, ne vjetra).

I vratit ću se na početak: prema Poeu, Pavičić je napisao priče koje su sažete i koherentne s efektom cjelovitosti te ostavljaju snažan i trajan dojam. Pretenciozno je reći uvijek, ali posve sigurno zadugo ćete se sjećati broda koji nikad nije isplovio iz dvorišta, skrivenog tabernakula u jednom splitskom stanu, lova na ratnog heroja, kuće s Indijancima na pročelju, ridikula koji ne razlikuje obećanje od prava na život, čovjeka koji živi u maketi betlehemske štalice itd.

I ako mislite da vas više ništa u životu nemože iznenaditi, pričekajte dok sklopite korice ove knjige pa onda zaključite jesu li životni paradoksi beskonačni.