"Ne daj mi nikada da odem" Kazua Ishigure: nagrada za čitanje je zaista vrhunska književnost

Godine 1983. dobio je britansko državljanstvo. Jedan je od najslavnijih pisaca fikcije engleskog govornog područja, četiri puta nominiran je za Man Booker Prize koju je dobio 1989. godine za roman The Remains of the Day. Roman Ne daj mi nikada da odem, objavljen 2005. godine, časopis Time proglasio je romanom godine, a uvršten je i na listu 100 najboljih romana na engleskom jeziku od 1923. do 2005. godine. Teme njegovih romana su sjetne, likovi romana su osobe koje se prisjećaju nekih sretnijih dana, koji propituju svoje živote.

Godine 2017. Kazuo Ishiguro dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a u obrazloženju stoji kako je književnik „u romanima velike emotivne snage razotkrio ponor sakriven ispod naše iluzije povezanosti sa svijetom“. Temeljem 2018 Queen's Birthday Honours List Kazuro Ishiguro proglašen je vitezom.

Na hrvatski jezik prevedena su djela The Remains of the Day (Na kraju dana, 1995.), Kad smo bili siročad, 2000., Nikad me ne ostavljaj, 2005., Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu, 2010., Bez utjehe, 2013., Pokopani div, 2017., te Blijed pogled na bregove, 2018.

Ne daj mi nikada da odem veliki je roman, onaj koji ostavlja tragove, onaj o kojem ne možete prestati razmišljati. Tridesetjednogodišnja Kathy H. prisjeća se odrastanja u Hailshamu, svojih najboljih prijatelja Ruth i Tommyja kao i ostalih štićenika Hailshama te kasnije Koliba. Njihovo djetinjstvo i mladost na prvi pogled ne razlikuju se od djetinjstva druge djece, ali oni nisu obična djeca, svrha njihovih života nije uobičajena, oni su stvoreni kako bi jednog dana bili najprije njegovatelji a zatim donori, da bi donirali organe, oni su klonovi.

Roman se sastoji od tri dijela,a Ishiguro ga gradi kao piramidu ili kao slagalicu koju u početku jednostavno slažemo, ali onda počinjemo postavljati pitanja „kakvi donori, kakvi njegovatelji, gdje su roditelji“. U prvom dijelu romana Kathy se prisjeća Hailshama, gotovo idiličnog odrastanja u zaštićenom okruženju, dok se u Kolibama kao šesnaestogodišnjaci pripremaju za ispunjenje svojeg postojanja, ali i počinju propitivati mora li biti baš tako, ima li za njih života izvan zacrtane svrhe. U trećem dijelu romana slagalica se popunjava najskrovitijim dijelovima i taj dio je bolan i pretežak.

Ruth je najenergičnija, sklona manipulaciji, Kathy je osjećajna, ali realistična osoba, dok je Tommy bio sklon izljevima bijesa jer nije podnosio ruganje ostalih štićenika zbog slabijih rezultata u sportu i umjetnosti. Ruth propituje neku drugu budućnost, željela bi saznati i svoje porijeklo, ali ...

Nakon završetka romana ostaje nam da se pitamo tko su ljudi, a tko klonovi, tko tu ima dušu i osjećaje. Buntovnica u meni, s razlogom i bez, pita se zašto ti mladi ljudi nisu odbili doniranje, njima je to gotovo bila čast iako su znali što ih čeka i koliko dugo donori „traju“. Bojim se da ovaj roman više nije samo fikcija ili će vrlo brzo prestati biti fikcija i to u mnogo nehumanijim uvjetima od opisanih u knjizi. Prisjetimo se samo „znanstvenih“ eksperimentiranja na ljudima u nacističkim logorima tijekom Drugog svjetskog rata, nije to davna prošlost, da ne govorimo o kloniranju životinja.

Uostalom, mnoga su djeca rođena sa svrhom da spase živote svoje braće i sestara, o ovim etičkim dilemama piše Jodi Picoult u romanu Čuvarica svoje sestre prema kojem je snimljen i film. Naravno, svi bismo učinili sve kako bismo spasili zdravlje i živote svojih najmilijih ali gdje su granice?

Roman je naslovljen prema pjesmi koja se nalazi na audio kazeti Judy Bridgewater koju je Kathy nabavila na jednoj od Prodaja u Hailshamu, pjesma je za Kathy predstavljala nešto što ona nikada neće moći ostvariti. Jedna od voditeljica projekta klonirane djece o istoj pjesmi kaže: „ I vidjela sam djevojčicu s čvrsto stisnutim očima kako privija uz grudi starovremeni svijet, za koji je u srce znala da ne može opstati, i ona ga je držala i molila je da joj ne da nikada da ode.“

Judy Bridgewater pjevačica je izmišljena za potrebe romana, ali pjesma je uglazbljena 2010. godine tijekom snimanja filma prema romanu, pjeva je Jane Monheit, tekst Luther Dixon, uglazbila Rachel Portman. Glumica Rae Baker glumi Judy Bridgewater na ovitku kazete.

Kao što sam već spomenula, 2010. godine roman Never Let Me Go je ekraniziran u režiji Marka Romaneka, Kathy je glumila Carey Mulligan (meni poznata kao Ada Clare iz izvanredne serije Bleak House snimljene prema romanu Charlesa Dickensa), uloga Ruth pripala je Keiri Knightly, a Tommyja Andrewu Garfieldu. Izvrsnu ulogu ostvarila je glumica Izzy Meikle-Small u ulozi Kathy kao djevojčice, kao da nisu dvije različite glumice.

Film poprilično odstupa od romana iako su zadržani bitni dijelovi, ovakav roman nemoguće je ekranizirati od slova do slova, ali svakako ga vrijedi pogledati jer nakon knjige upravo ti bitni dijelovi, izjave nekih likova dodatno zabole.

Znam da je Ishigurov stil mnogima naporan, teme su sve samo ne opuštajuće, ali taj čovjek zaista nije bez razloga dobio Nobelovu nagradu za književnost. Dajte mu priliku, naoružajte se strpljenjem i koncentracijom, nagrada je vrhunska, zaista vrhunska književnost.