Pavao Pavličić: Literarna sekcija

Uglavnom, shvaćate koncept. Nisam naišao na romane koji koriste ovakav način da naprave radnju, ili ih kod nas nema ili ih nisam pronašao, kako god bilo, jednostavno nisam ukrstio putove s njima. Što se tiče samog Pavličića, pročitao sam nekoliko naslova i ostao sam ili razočaran ili ravnodušan, zbog čega i nisam ulazio duboko u njegov opus jer stekao sam dojam da ima izvrsnu ideju, koja se do kraja romana razvodni ili ostane neiskorištena u cijelosti.

Literarna sekcija je...pa, iskreno, došao mi je slučajno pod ruke - stajao je na polici, nisam imao što drugo za izabrati, neka se nađe pri ruci nešto za čitanje. I, bez pretjerivanja, ovo mi je gotovo najbolji domaći roman kojeg sam do sada čitao. Još uvijek mi se lome koplja koji mi je bolji, ovaj ili Tribusonova "Povijest pornografije"...

Za one koji ne znaju o čemu se ovdje radi - centralni događaj je dizanje u zrak zgrade škole u gradu Varoš tijekom trajanja Domovinskog rata. Taj događaj postaje tema sastavka koji nekoliko polaznika literarne sekcije moraju iskoristiti da bi napisali sastavak. Znači, desetak ljudi, desetak različitih priča, ali sve smješteno u isto okružje, svaka od njih prati neke dijelove druge priče i doznajete stvari koje su dovele do onog glavnog događaja.

I ja ovo ne mogu nigdje staviti, ni u jedan žanr jer ima doslovno svega. Dijelom je to ratni roman, ali tek rubni dio, dijelom je to krimić jer se istražuju uzroci koji su doveli do eksplozije, dijelom je to priča o odrastanju u danima prije rata, dijelom je ljubavna priča, postoje svi žanrovi u jednom i SVI funkcioniraju, što je prava rijetkost za pronaći.

Doduše, nije da nema određenih mana jer komotno su se jedna do dvije priče mogla maknuti pošto ne služe ničemu i uglavnom se prolazi kroz neke stvari koje se već znaju, ali više-manje sve ima svoje zašto i zato. I svidio mi se taj pomalo nostalgičarski štih koji se osjeti u romanu.

Varoš je zrcalni odraz Vukovara, Pavličićev rodni grad, i, sporedna zabavan sitnica, imao je određeni utjecaj da stvorim grad Trenkovac kada sam pisao "Odjeke", da se poigram sa stvarnošću i napravim fikciju.

Također, ja padam na te stare, zaboravljene stvari, zločini, događaji itd, koji budu poluga za pokretanje radnje, ima nešto fascinantno u tome da se danas riješi nekoliko desetljeća stara misterija i opisuje vrijeme kojega ste i sami, do neke mjere, preživjeli. Kako rekoh, iako roman ima malo otezanja i nepotrebnih stvari, sama priča, ali i pristup priči, rašomonski pristup, su mi sjajni i uvijek se nemalo iznenadim kada ljudi govore o Pavličiću i gotovo nikada ne spomenu baš ovaj roman.

Ostaje misterija zašto je to tako.