Posthumanističke poslanice, iliti kratke priče Teda Chianga

Ako vas vuče znanstvena fantastika, ili jednostavno priče o pitanjima o tome što znači biti čovjek u ovom trenutku i u ovom društvu, ali debljina knjige, broj nastavaka u serijalu ili zapljetancija radnje krenu mahati crvenom zastavicom, možda je rješenje uhvatiti se kraće forme. Jedan od prijedloga – Ted Chiang. 

„Ovo je čudesna zbirka koju vrijedi pročitati prije nego što svjetovi koje je izmaštao postanu stvarnost. Najtoplije preporučam”, izjavio je za njegovu zbirku Izdisaj Alan Moore. A možda se već i nalazimo u tom trenutku kojeg je zamišljao dok je to govorio...

Pripovijetke američkog pisca Teda Chianga spadaju pod klasike suvremene spekulativne fikcije.

Pripovijetke američkog pisca Teda Chianga spadaju pod klasike suvremene spekulativne fikcije. Nakon hvaljene zbirke Kako si došla na svijet i druge priče, prema čijoj je naslovnoj priči Denis Villeneuve snimio filmski hit Dolazak (Arrival), Chiang je izbacio i Izdisaj, još jednu zbirku koju su mnogi prozvali knjigom godine.

Biti na vrhu ljestvice najboljih od najboljih svjetske žanrovske književnosti daleko je od lakog zadatka. Ali u prostoru gdje se često recikliraju teme intergalaktičkih ratova (ništa protiv njih doduše) i futurističkih distopija (također), Ted Chiang ipak donosi nešto drukčije: promišljanje o tome što znači biti čovjek, i kako se to ocrtava u dobu razvijene tehnologije u kojem nam ta ljudskost može početi izmicati. 

Na tragu Liu Cixina i njegove fenomenalne trilogije Sjećanje na prošlost zemlje, Chiang spaja emotivnost ljudskih priča i znanost, pokušaje pronalaska smisla u svemiru i mračna predviđanja za našu budućnost.

Chiang je poznat po svojoj sposobnosti da spaja filozofiju sa sofisticiranim znanstvenim konceptima. Na tragu Liu Cixina i njegove fenomenalne trilogije Sjećanje na prošlost zemlje, Chiang spaja emotivnost ljudskih priča i znanost, pokušaje pronalaska smisla u svemiru i mračna predviđanja za našu budućnost. Ili, u skladu s naslovom jedne od priča, traži istinu činjenice i istinu osjećaja.

„Što se kamere tiče, to poslijepodne s mojom bakom ne razlikuje se od stotine drugih. Da sam odrastao s pristupom cjelokupnu zapisu, ne bih mogao udijeliti veću emotivnu težinu nijednom konkretnom danu, ne bi postojala jezgra oko koje izrasta nostalgija.”

Kao i mnoge pisce, Chianga je teško svrstati u žanrovski okvir. Ujedno se proslavio i po kratkoj formi – to je definitivno nešto neuobičajeno za SF i spekulativnu fikciju općenito, ali i vrlo osvježavajuće. Što se tematike tiče, zapravo nije nimalo neubičajeno njegovo korištenje znanstvene fantastike kao medija za propitivanje univerzalnih pitanja o postojanju, identitetu i napretku. Samo čitatelji koji su površno upoznati sa SF-om ili ga gledaju kroz prizmu stereotipa nastoje svesti ovaj žanr na puke svemirske opere. Chiang je samo jedan od autora koji dokazuju koliko ovakve priče mogu biti aktualne i važne, sada možda više nego ikad. 

Pitanja koja otvara bizarna su koliko i intrigantna: dokle seže babilonski toranj?

Zbirka Kako si došla na svijet obiluje temama odnosa sudbine i slobodne volje te  idejama mogućnosti (i nemogućnosti) tehnologije. Pitanja koja otvara bizarna su koliko i intrigantna: dokle seže babilonski toranj? Za što je sposobna nadljudska inteligencija? Čemu služe anđeli? Što podrazumijeva uspon automata? Biste li bili spremni u mozgu isključiti sposobnost prepoznavanja ljepote?

Gotovo pa knjiška verzija Black Mirrora, ali razrađenija i manje mučna, zbirka se svojom preciznošću i originalnošću uspjela istaknuti u svemiru ideja. Možda najpoznatija priča je ona naslovna, Kako si došla na svijet, jer je prema njoj snimljen film Arrival, s Amy Adams i Jeremyjem Rennerom u glavnim ulogama. Priča i film su zapravo dva različita svijeta, ali sentiment je sličan. Prva zamjetna razlika je odabir drugog lica, obraćanje majke svojoj kćeri. 

U filmu je to svojevrsni obrat, nešto što samo naslućujemo kroz nejasne flashbackove (prošlosti i budućnosti). Također, neizvjesnost se gradi na posve drukčiji način – film ipak poseže za klasičnim SF rješenjima i stvara napetost oko dolaska nove vrste na Zemlju, spuštanja onih velikih minimalističkih uglatih brodova, dok je pojava izvanzemaljaca u Chiangovu svijetu potpuno normalna stvar. 

Jezik je jako čist i prilagođen nama sa (jedva) završenom fizikom u srednjoj školi, ali istodobno zahtijeva i nepodijeljenu pažnju.

Ono što je odličan dodatak zbirci je autorova bilješka u kojoj objašnjava motivaciju i nastanak jezgre svake priče, što daje dodatno pojašnjenje radnje i stavlja je u kontekst. Nije da njegove priče trebaju objašnjenje – u većini slučajeva nit radnje je vrlo jasna. Jezik je jako čist i prilagođen nama sa (jedva) završenom fizikom u srednjoj školi, ali istodobno zahtijeva i nepodijeljenu pažnju. Priče su kratke, pa je logično da je svaka rečenica tu s razlogom. 

Izdisaj se prirodno nastavlja na prethodnu zbirku, donoseći još devet priča koja otvaraju pitanja o ljudskom rodu i tehnološkim inovacijama. Tema koja ovdje dominira je etička dimenzija tehnologije koja omogućuje ljudima da, metaforički rečeno, dišu kroz vrijeme. Pripovijedajući o novim načinima kako znanstveni napredak može oblikovati naš svjetonazor, Chiang nam daje uvid u jedan alternativni svemir gdje smo prisiljeni suočiti se s posljedicama tih inovacija. Tehnologija ovdje nije tek sredstvo za postizanje ciljeva, već izazov koji nas tjera da preispitamo same temelje našeg postojanja, istražujući teme poput prirode pamćenja i načina na koji takva postignuća redefiniraju našu vezu sa stvarnim svijetom.

Odlični su mu i naslovi priča, a daju tek naznaku onoga što se nalazi unutra – Životni vijek softverskih predmeta, Daceyjev patent automatske dadilje, Tjeskoba je vrtoglavica slobode... 

Ted Chiang se ističe kao autor koji nije zainteresiran za predvidljive, spektakularne svjetove i priče.

U kontekstu književnih trendova unutar znanstvene fantastike, Ted Chiang se ističe kao autor koji nije zainteresiran za predvidljive, spektakularne svjetove i priče, već se fokusira na temeljne ljudske dileme. Balansirajući između tradicije znanstvene fantastike i suvremenih filozofskih problema, njegove priče nisu puki tehno-fantastični eskapizam, već duboko introspektivni tekstovi koji istražuju naš odnos prema tehnologiji, slobodi, smrti, jedni drugima...  

Mnoge su priče smještene u granice posthumanizma, ali fokusiraju se na ono suštinski ljudsko, premda ne nude toplinu i zabavu kakvu možemo pronaći kod nekih drugih autora. I upravo je zato to što ih ne moramo progutati u komadu veliki plus. Iako ćete biti u napasti da učinite upravo to, barem ako vas imalo zanimaju pitanja vezana za razvoj umjetne inteligencije (uz pad ove naše ljudske inteligencije) i pravac u kojem kao društvo idemo, a sve kroz domišljate premise i inspirativne ideje.