"Prema istinitoj priči" Delphine de Vigan: tinjajuć psihološki triler u književnom i filmskom obliku

Sudeći prema bilješci iz mog dnevnika čitanja, u proljeće 2016. iz Francuske mi je stigao roman D'après une histoire vraie (Prema istinitoj priči), osmi u nizu i u tom trenutku najnoviji u bibliografiji priznate i prevođene suvremene francuske književnice Delphine de Vigan (r. 1966.), a u matičnoj zemlji objavljen godinu dana ranije u izdavačkoj kući JC Lattès, kad je i nagrađen prestižnim Renaudotom. Sjećam se da sam tada kroz tu psihološku napeticu prošuškala bez zaustavljanja i s povelikim užitkom, jer takav je to tekst, finom rukom ispisan, na prvoj razini čitanja intrigantan i zabavan, a koji istodobno, nimalo ne opterećujući fabularni tijek, problematizira odnos stvarnog i fikcionalnog u književnosti, ali i progovara o složenosti stvaralačkog procesa, sumnjama i strahovima s kojima se umjetnik na svom putu mora izboriti, u mraku i posve sam.

S obzirom na uspjeh hrvatskog prijevoda njegova prethodnika Ništa se ne opire noći (Rien ne s'oppose à la nuit, 2011.), koji je dvije godine kasnije za OceanMore prevela Ita Kovač,priželjkivala sam ubrzo hrvatski prijevod i novog romana, međutim dočekali smo ovdašnju distribuciju njegove ekranizacije (snimljene 2017.), i to u režiji Romana Polanskog, koji je s francuskim filmašem Olivierom Assayasom surađivao i na scenariju. Filmsku adaptaciju uz pouzdan autorski tandem dodatno zanimljivom učinila je podjela uloga: dok je Emmanuelle Seigner u Polanskijevim filmovima već očekivan cast, u drugoj, također središnjoj i istovrijednoj roli našla se Eva Green, kojoj je to bio prvi nastup na francuskom jeziku nakon godina karijere na anglofonom području.

Roman jači od filma

A jesenas, roman sam s veseljem čitala ponovo: zahvaljujući izdavačkoj kući OceanMore i prevoditeljici Vlatki Valentić dobili smo hrvatsko izdanje, što sam shvatila kao priliku za kratko poredbeno promišljanje romanesknog teksta i njegove filmske preradbe. Triangularna kombinacija vrlo samosvojnih poetika de Vigan-Polanski-Assayas rezultirala je filmskim ostvarenjem koje sasvim sigurno nije remek-djelo, a ni nešto dosad neviđeno (otud poprilična polariziranost kritike i publike u pogledu ovog filma, jer kao da se od navedenih autora očekivalo puno više), no vrijedi ga pogledati kao kvalitetan razbibrižni sadržaj, dok roman, oko čega su struka i čitatelji jednoglasni, zaslužuje pomniju pažnju kao daleko kompleksniji i uspjeliji ostvaraj.

Naprosto dovitljivo pripovijeda o onome što je svakog autora u nekom trenutku književne karijere sprječavalo da otpočne naredni roman, o bojazni od praznine ekrana, prve rečenice, nove teme, od potencijalnog neuspjeha.

Delphine de Vigan, autorica u čijem je opusu granica između autobiografije, autofikcije i čiste fikcije vrlo porozna, i u ovom se romanu bespoštedno samoogoljuje. Dok je u prethodniku, kojim se premijerno predstavila našem čitateljstvu, ispisivala duboko potresne, a istodobno silno zavodljive, lirske reminiscencije o življenju uz bipolarnu majku, ovdje u opuštenijem, autoironičnom tonu raspisuje noćnu moru svakog umjetnika, naime blokadu izazvanu "prokletstvom drugog naslova".

De Vigan u predmetnom tekstu naprosto dovitljivo pripovijeda o onome što je svakog autora u nekom trenutku književne karijere sprječavalo da otpočne naredni roman, o bojazni od praznine ekrana, prve rečenice, nove teme, od potencijalnog neuspjeha. Pritom se, počevši od naslova koji varljivo obećava istinitost iskaza, pa dalje, vabeći znatiželjnog čitatelja u fabularne meandre, neprestano poigrava njegovim očekivanjima, a ponajprije ironizira dodijeljenu joj etiketu autorice koja je od svih književnih tema i postupaka ipak najsklonija odabrati literariziranje vlastite biografije. Upravo zato, kako bi postigla efekt provokativnosti, odlučuje ovdje iskoristiti niz općepoznatih stavki iz svoje bio crtice pa je tako junakinja romana, baš poput nje, pariška spisateljica i majka dvoje tinejdžera, u ljubavnoj vezi s cijenjenim novinarom Françoisom, koja objavivši vrlo eksplicitnu sagu o vlastitoj obitelji doživljava umjetnički trijumf, ali i tešku osudu šire obitelji.

Primarna središnja protagonistica romana koja s njegovom autoricom dijeli ime Delphine, ali i sjajnu književnu recepciju te zvjezdani status, nakon kolosalnog uspjeha svog prvijenca, autobiografskog familienromana, posve psihofizički i kreativno iscrpljena ne nalazi nadahnuće za novu knjigu koju njezina izdavačka kuća, ali i ushićena publika, od nje očekuju, čini se, odmah. Roman se tako, kao uostalom i film koji prilično vjerno, gotovo taksativno, prati romaneskne scene, otvara na književnoj promociji gdje, iz domaće perspektive gledano, gužva egzaltiranih čitatelja u redu za autoričin potpis više nalikuje predstavljanju limitirane kolekcije kakvog high street brenda nego literarnom okupljanju.

Ritmično balansiranje po rubu autodestruktivnosti

Kad iznurena Delphine organizatorima signalizira da više nema snage za potpisivanje knjiga uz tronute zahvale čitatelja, s pratnjom će u crnoj limuzini projuriti kraj ljutite svjetine. No, samo trenutak ranije, dok osoblje otpravlja razočarane koji nisu dočekali autogram, kadar nakratko, ali dojmljivo ispunjava jedno lice. Zove se L., što čitamo Elle, a možemo tumačiti i kao ličnu zamjenicu ona. I tu počinje Priča. Zapleta, razumljivo, ne bi bilo da se ta hipnotična ljepotica nešto kasnije ne pojavi opet, na privatnoj zabavi u Delphininu čast, ovaj put kako bi se u njezinom životu i zadržala.

Radnja se nadalje fokusira na odnos dviju žena, intenzivan i uznemirujuć, u isti mah poticajan i otrovan. Elle se postupno, ali odlučno uvlači u Delphinin život, napredujući invazivno od potpune neznanke, znatiželjne obožavateljice i upućene čitateljice, do sveprisutne pomoćnice koja pomalo preuzima sve njezine poslovne i umjetničke zadaće, navike, vizualno obličje i na koncu identitet. Elle s vremenom postaje poput Delphine, da bi naposljetku utjelovila njezinu vjernu repliku i prometnula se u njenu dvojnicu.

Tinjajuć psihološki triler ritmično balansira po rubu autodestruktivne suradničko-prijateljske veze usredotočivši se na sraz prolaznih neuroza jedne (Delphine) i ozbiljne psihoze druge prijateljice (Elle), na dinamičnu igru dominacije i submisivnosti između predatorice i plijena.

Priča je to u koju je svatko od troje umjetnika upisao svoju rekurentnu stvaralačku opsesiju, a očito je odmah što je dvojicu filmaša privuklo predlošku. Za početak, Polanski je, prolistamo li njegovu filmografiju, sklon ekranizacijama književnih djela: Rosemaryina beba/Rosemary’s Baby adaptacija je romana Ire Levina, Stanar/The Tenant snimljen je prema predlošku Rolanda Topora, Tess je ekranizacija romana Thomasa Hardyja, a Pisac iz sjene/The Ghost Writer bestsellera Roberta Harrisa, Venera u Krznu/Venus in Fur filmska je inačica komorne drame koju je David Ives napisao za dvoje glumaca, dok su Gorki, gorki mjesec/Lunes de Fiel i Bog masakra/Le dieu du carnage preradbe drama Pascala Brucknera, odnosno Yasmine Reze, a manje je poznato da je režirao i Macbetha. Nadalje, Stanar, Rosemaryna beba i Odvratnost Polanskijeva su ostvarenja koja se usredotočuju na protagonista oslabljenog problemima, kojeg nekovrsni uljez opsjeda “iza zatvorenih vrata”, u klaustrofobičnim uvjetima iz kojih ovaj nema mogućnosti bijega, a što nalazimo i u ovom tekstu. Za Assayasa nam se pak čini, imajući u vidu njegove novije radove (drame Nebo nad Sils Marijom/Clouds of Sils Maria i Stilistica/Personal Shopper), kako je obuzet figurom osobne asistentice u svijetu show businessa, a otprilike takvu funkciju Elle samovoljno obnaša u Delphineinu životu.

Tinjajuć psihološki triler ritmično balansira po rubu autodestruktivne suradničko-prijateljske veze usredotočivši se na sraz prolaznih neuroza jedne (Delphine) i ozbiljne psihoze druge prijateljice (Elle), na dinamičnu igru dominacije i submisivnosti između predatorice i plijena, dakle, posesivne emocionalne vampirice i njezine žrtve nesvjesne opasnosti, a sve potcrtano latentnom homoerotskom žudnjom. Naći ćemo tu i elemenata iz Ghost Writera, jer manipulativna se Elle Delphini predstavlja kao spisateljica iz sjene, ali uočljivo je još nešto: njezino ime (Ona), kao i naglašena karnalnost, kontrapunktirani su Delphineinoj zatomljenoj ženskosti, pa pojava te ekstrovertirane nametljivice u narativnom okviru upućuje na ono što je kod suviše mentalne, hipersenzibilne Delphine snažno potisnuto. Razumljivo je, upravo suštinska različitost između dviju žena razlogom je magnetske privlačnosti koju će one trenutačno osjetiti jedna za drugu. Pri svršetku romana, odnosno filma, dolazi do hičkokovskog obrata koji u pitanje dovodi binarnu opreku dobra i zla, kao i logički ustroj čitave pripovijesti.

Unutarobiteljske disfunkcionalnosti

Dvjema karizmatičnim glumicama koje su se tijekom svojih karijera naigrale problematičnih junakinja, po mjeri su ove uloge, kao i začudne situacije u kojima im se protagonistice zatječu, iako je Green ovdje superiornija pomalo automatiziranoj Seigner. Prema istinitoj priči film je dobrog ritma, no u karakterizacijama i kontekstualizaciji zbivanja zamjetno slabiji od romanesknog predloška. Podmaklim godinama Romana Polanskog lako je objasniti njegovu sigurnu, no ne pretjerano uzbudljivu režiju, a osim rutiniziranog redateljskog postupka recepciji filma odmogle su i distribucijske teškoće izazvane još jednim Polanskijevim privatnim skandalom.

Delphine de Vigan hrabra je, istinoljubiva i empatična prozaistica koja njeguje specifičan stil pisanja, neposredan, suptilan, elegantan.

Vratimo se književnom ishodištu. Ovaj naoko laki komad, a zapravo ambiciozno zamišljen i ozbiljno konstruiran romaneskni tekst o pitanjima umjetničkog stvaranja, za de Vigan je očito značio predah od za nju uobičajenih književnih razmatranja obiteljskih i općeljudskih tema. Zato se u aktualnom, četveroglasnom romanu (Les Loyautés/Odanosti, 2018.) iznova zaokuplja problematikom unutarobiteljskih disfunkcionalnosti, kakve svakovrsno utječu na oblikovanje identiteta djeteta koje u takvim okolnostima raste. Ondje se usredotočuje na tegobno odrastanje darovitog, no dezorijentiranog dječaka, jer roditelji mu uslijed vlastitih intimnih perturbacija nisu kadri pružiti nikakvu stabilnost, pa se kao središnja referentna osoba u njegovu životu nameće jedna nastavnica, i sama traumatizirana svojim djetinjstvom.

I u jednom od ranijih romana, kasnije ekraniziranom No et moi (No i ja) iz 2007., autorica pripovijeda o visoko inteligentnoj tinejdžerici sklonoj opsesivno kompulzivnom poremećaju, koja živi s depresivnom majkom, no kad u njihov turoban dom dovede novu prijateljicu, mladu beskućnicu, prilike u obitelji počinju se mijenjati.

U intimističkom romanu Jours sans faim (Dani bez gladi) koji 2001. objavljuje pod pseudonimom Lou Delvig, de Vigan poseže za proživljenim iskustvom poremećaja hranjenja, u Les heures souterraines (Podzemni sati, 2009.) razmišlja o urbanom otuđenju, dok u kraćem romanu Un soir de décembre (Jedne prosinačke večeri, 2005.) uprizoruje rastakanje jednog ljubavnog odnosa. Ono što, dakle, vezuje sve pripadnike literarnog svijeta Delphine de Vigan, bez obzira promatra li ih ona u njihovu osobnom ili javnom okviru, stanje je egzistencijalne krize.

Delphine de Vigan hrabra je, istinoljubiva i empatična prozaistica koja njeguje specifičan stil pisanja, neposredan, suptilan, elegantan. Autorica je to s velikom potrebom, a svakako i odgovarajućim kapacitetom za stvaranje, što je razvidno iz kontinuiteta objavljivanja, ali i iz napona ispisanog. Zbog svega navedenog nadam se da ćemo i njezin najrecentniji roman u dogledno vrijeme čitati na hrvatskom.