„San o drvetu” Maje Lunde kao finale upečatljivog klimatskog kvarteta

Nedavno je u hrvatske knjižare stigao prijevod romana „San o drvetu” poznate norveške spisateljice Maje Lunde. Njeni prethodni romani „Povijest pčela”, „Plavetnilo” i „Posljednji svoje vrste” privukli su mnogo pažnje kritike i čitatelja, a „San o drvetu” je svojevrsno veliko finale ovog klimatskog kvarteta. 

Unatoč aktualnosti i neupitnoj relevantnosti teme, u svijetu zapravo nema mnogo pisaca koji dožive međunarodni uspjeh baveći se isključivo ekološkim osvještavanjem i pitanjem opstanka naše vrste. No distopijski romani Maje Lunde nagrađeni su šarolikim norveškim i međunarodnim nagradama i prevedeni na četrdesetak jezika. Na sreću, među njima je i hrvatski, pa je i do našeg čitateljstva doplovilo ime ove fantastične autorice. 

Teško je ponekad dokučiti formulu uspjeha pojedinih pisaca, ali kod Lunde se moguća objašnjenja počinju bistriti već kod prvih poglavlja: njezin je jezik vrlo pristupačan, naoko scenaristički jednostavan ali poetično slikovit, a priča koju pripovijeda odmah vas uvlači. Nenametljiva napetost je prisutna kroz dijaloge i ispreplitanje priča i vremena, zadržavajući interes i pozornost čitatelja do kraja, a sve je protkano i dozom vedrine i dirljivosti koja razbija očekivano postapokaliptično ozračje. Iako je ova tetralogija posvećena razornosti čovjekovog tretiranja prirode, Lunde piše i o drugim odnosima: onima između roditelja i djece, mijenjanju tog odnosa kroz život, kao i stalnosti i dubini koju podrazumijeva romantična ljubav. Ta je raznolikost odnosa vidljiva u čitavoj tetralogiji, a posebno dolazi do izražaja u posljednjem romanu.

Njezin je jezik vrlo pristupačan, naoko scenaristički jednostavan ali poetično slikovit, a priča koju pripovijeda odmah vas uvlači.

„San o drvetu” radnju smješta u hladni Svalbard, krajem 2060-ih, dvadeset godina nakon što se na Zemlji dogodio Kolaps. Na početku romana 2097. godine upoznajemo Tommyja, koji kroz razgovor s Rakel donosi dječju zaigranost umrljanu surovom stvarnošću u kojoj se nalaze. „Okrenuo se prema drvetu, djelovalo je nekako tužno tamo gdje je ležalo, zelena boja je izblijedjela, mnogi listovi otpali su i odletjeli. Rakel se približila, nogom udarila stablo, a ono je zadrhtalo i još je više lišća otpalo. 'Znaš da nikada nećeš vidjeti pravo drvo, Tommy. Dijete Svalbarda.”

Djeca Svalbarda drveće mogu samo sanjati ili vidjeti kada ga ocean izbaci na obalu. Klizišta su odnijela obronke, polarni medvjedi lutaju i napadaju, a poljoprivreda se temelji na onome što je u fokusu života Tommyja i njegove obitelji: čuvanju sjemenja. Njegova baka Louise je čuvarica sjemenja u jednoj od posljednjih banaka sjemenja na svijetu, trezor koji čuva nasljeđe koje može oživjeti poljoprivrednu raznolikost, a pitanje koje čuči na vrhu jezika nas čitatelja, a u konačnici i samog Tommyja glasi: "Što učiniti ako netko dođe?” To ostaje na njemu da sazna. "Ti ćeš biti taj koji će preuzeti odgovornost. Sav život u tvojim rukama, Tommy."

Osim što vješto plete niti radnje, suptilno ih i efektno povezujući kroz tetralogiju, jedna od posebnosti Maje Lunde jest da svoju fikciju bazira na činjenicama

S navršenih osamnaest godina, Tommy ostaje sam s braćom, a epidemija virusa poharala je mjesto u kojem su uz njih preostale još samo Rakel i njezina mlađa sestra Runa. Na Svalbard iz Sečuana brodom stižu kapetanica Mei-Ling i Tao koja predvodi misiju pronalaska trezora. Tao je onima koji su čitali „Povijest pčela” već poznato ime. Prvi dio tetralogije pokriva tri vremenska perioda: Kinu u dalekoj budućnosti, Englesku sredinom 19. stoljeća i Sjedinjene Američke Države 2007. godine. U svakom od ta tri perioda jedna se obitelj bori za opstanak, a priča iz Kine – ona koja možda najviše ostaje nakon završetka knjige - uključuje i spomenutu Tao. 

Osim što vješto plete niti radnje, suptilno ih i efektno povezujući kroz tetralogiju, jedna od posebnosti Maje Lunde jest da svoju fikciju bazira na činjenicama. Istraživanjem koje prethodi pisanju uranja u teme poput smanjivanja broja insekata i životinjskih vrsta općenito. To je znanje uprizoreno kroz osobne priče i razmišljanja likova, zbog čega nema osjećaja zasićenosti ili distanciranosti. Štoviše, stvara se neki oblik nostalgije za onim što bismo mogli izgubiti. Filozof Glenn Albrecht je iskovao vrlo zgodan pojam koji bi to najbliže mogao opisati – solastalgija. Albrecth solastalgijom opisuje egzistencijalnu tugu ili uznemirenost uzrokovanu shvaćanjem da naša okolina prolazi kroz turbulentne promjene te da je postupno gubimo.

Fikcija koju gradi je ujedno uzbudljiva i nepredvidljiva, pa je poriv za okretanjem još jedne stranice uvijek tu, što je još jedan važan sastojak formule uspješnosti njezinih romana. 

Likovi u romanu „San o drvetu” možda ne svjedoče solastalgiji – oni su svoju okolinu već izgubili – ali shvaćaju da se promjene i dalje događaju, a shvaćaju i zašto je tomu tako. 

„'Ali svijet se može promijeniti. A za to trebamo trezor', rekla je odlučno. 'Nestaje toliko vrsta.' 

'Zanimljiv izbor riječi. Nestaje. Kao da su vrste same odlučile nestati. Iskorijenjene su, misliš. I to su im učinili ljudi.'”

U „Plavetnilu” Lunde otvara problem nestanka vode, smještajući likove Davida i Lou u Francusku 2041. U možda najmračnijem romanu „Posljednji svoje vrste”, Mihaelu iz Mongolije stižu kosti nedavno uginulog divljeg konja, dok Eva u Norveškoj pokušava opstati na svojoj farmi, a u jednom trenutku susreće i mladu Louise... Još jedno ime koje elegantno spaja radnje iz dvaju različitih romana. Fikcija koju gradi je ujedno uzbudljiva i nepredvidljiva, pa je poriv za okretanjem još jedne stranice uvijek tu, što je još jedan važan sastojak formule uspješnosti njezinih romana. 

U jednom od svojih intervjua, Lunde je izjavila kako je ona književnica zato što piše. Drugim riječima, ne piše kako bi mogla postati književnica – ta potreba dolazi iznutra, pa stoga i teme koje bira moraju imati snažni emotivni poticaj, mimo znatiželje i interesa. Ta je kombinacija dobitna i kod čitatelja, a ovo je nesumnjivo tema koja bi trebala interesirati svakoga. Klimatski kvartet Maje Lunde u neku ruku nije fikcija. Uzimajući u obzir naše kontinuirane prakse i tretman okoliša, to je predviđanje. 

„Nemam rješenje za to, da imam, ne bih bila spisateljica”, izjavila je Lunde u intervjuu. Njeni romani ne nude odgovor, ali zato otvaraju pitanja, što je na koncu još i važnije. Ako i postoji naznaka odgovora, ona možda leži u razumijevanju i ljubavi prema prirodi. Kako bismo nešto zavoljeli, trebamo prvo pokušati razumjeti, pa je ta ljubav usko povezana sa znanjem – znanjem koje crpimo iz stranica knjiga. A što su stranice knjiga u svojoj suštini nego drveće? 

Jedna mala sjemenka.