"Slobodna: odrastanje na kraju povijesti": pametna ironija bez zapadanja u patetiku

Nikad se nisam pitala što znači sloboda do onoga dana kad sam zagrlila Staljina.

Kažu da je prva rečenica svakog romana važna, da mora biti paf, a Lea Ypi u svojem autobiografskom romanu Slobodna: Odrastanje na kraju povijesti ne mora koračati poljima mašte. 

Njezina fabula je njezino djetinjstvo.

Iznimnost

Rođena 1979. u Tirani, Lea Ypi je danas jedna od zapaženijih europskih političkih teoretičarki, a britanski časopis Prospekt uvrstio ju je među deset iznimnih svjetskih mislilaca. Predaje političku teoriju u Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (London School of Economics), a za svoj znanstveni rad dobila je niz nagrada i priznanja. Aktivno se bavi pitanjima slobode, marksizma, liberalizma i političke pravde, a njezini su tekstovi okarakterizirani poviješću političkih ideja. Ipak, širu je čitateljsku publiku osvojila romanom Slobodna – Odrastanje na kraju povijesti, memoarskom prozom koja razotkriva jedno djetinjstvo u Albaniji 1980-ih i 1990-ih. Jedno, koje može biti refleksija brojnih, ali konkretno i neupitno njezino.

Knjiga je po objavljivanju 2021. godine izazvala poprilični hajp i interes, a kritike u svjetskim medijima isticale su njezinu sposobnost da osobnu priču pretvori u univerzalnu refleksiju o političkim prevratima kraja 20. stoljeća. Kod nas je u prijevodu Katarine Penđer izašla prošle godine, i premda je riječ o svjetskom bestseleru, a i autorica je gostovala u Rijeci u svibnju 2025., roman se kod nas ne bi mogao nazvati razvikanim, pogotovo ne u sferi interneta, blogova i medija. Možda se o njemu nije brujalo kao o nekim drugim hitovima, ali nije prošao ni nezamjećeno, čemu svjedoči i činjenica da su u trenutku pisanja ovog teksta svi primjerci u Gradskoj knjižnici Rijeka posuđeni.

Djetinjstvo pod režimom

Lea Ypi ipak ne ispisuje klasično hitoidno štivo, a sama premisa – odrastanje pod nasljeđem režima Envera Hoxhe u Albaniji – može djelovati suhoparnije nego što roman stvarno jest. Upravo suprotno, Ypi pripovijeda iz perspektive desetogodišnje djevojčice, prisjećajući se i stvarajući njen svijet vrlo vividno. Mala Lea vjeruje u ideale socijalizma, a škola, pionirske aktivnosti i službeni diskurs oblikuju njezinu svijest. Sluša razgovore roditelja i bake, i znatiželjno prati poteze Partije i „Strike Envera”.

Negdje između ironije i humora, tekst se čita poput romana o odrastanju. Leino je iskustvo opipljivo i živo, osjeća se kontekst življenja a ne samo razumijevanja, znamo kako baš u to vrijeme izgleda limenka Coca Cole. Autorica piše pristupačno, a retrospektivni komentar odrasle filozofkinje ispliva samo tu i tamo. Diskretno je utkan u naraciju, ali nikada ne preuzima ton akademske rasprave.

Ypi tako s politikom i društvenim komentarom radi slično što je napravio Igor Beleš u svojem Listanju kupusa, a i neki svjetski klasici poput Harper Lee i njene Ubiti pticu rugalicu. Politički i društveni kontekst kroz dječji pogled oživljavaju na sasvim drugi način, često još efektnije. Dječja logika prihvaća svijet kakav joj je ponuđen, a politička ideologija postaje dio svakodnevice, gotovo prirodno stanje stvari.

Raspad sigurnosti i identiteta

I Lea i njezini prijatelji iz djetinjstva slušali su o stvarima koje nisu razumjeli, ne zaista – o klasnoj pripadnosti, padu komunizma, i na koncu slobodi. Kako režim počinje slabjeti, službena slika svijeta postaje sve nestabilnija, a Lea otkriva da njezina obitelj nosi političku stigmu i da je njihova povijest obilježena šutnjom i prilagodbom. Njeno odrastanje prolazi uz društvene nemire i promjene koje nisu stranica udžbenika iz povijesti već redefiniraju obiteljske odnose, identitete i sjećanja.

Dok je Zapad slavio trijumf liberalne demokracije, mnoge su zemlje jugoistočne Europe prolazile kroz traumatične i neizvjesne procese transformacije, i sve se to odrazilo na Leinom shvaćanju sebe i svijeta. Ideologija koja oblikuje nečiji identitet prije nego što ga pojedinac postane svjestan.

„Nikad neću znati tko bih ja bila da sam postavljala drukčija pitanja ili da sam na svoja pitanja dobivala drukčije odgovore, ili da mi uopće nisu odgovarali. Stvari su izgledale ovako, a onda onako. Bila sam netko, onda sam postala netko drugi.”

Univerzalnost

Kao što je autorica i sama navela, priča njenog života nije priča o događajima koji su se zbivali u nekom konkretnom razdoblju, nego priča o traganju za pravim pitanjima. U tom smislu, Leino odrastanje u Albaniji može biti i Teino odrastanje u poljima Slavonije. Svako je djetinjstvo pečatirano okolnostima u kojima se razvija, što ne znači da se iz njih kasnije ne mogu otrgnuti. No neka su djeca primorana razumjeti puno više nego što se od njihove dobi očekuje, i odrasti puno ranije.

Ypi piše o sazrijevanju u vremenu kada se urušavaju ideološke sigurnosti i o potrazi za smislom u društvu koje se radikalno mijenja. Njeni su roditelji bili čas tjeskobni čas ushićeni, dok joj je baka predstavljala emotivnu stabilnost, spremna prilagoditi se i najizazovnijim okolnostima. Onda je tu i okruženost novim idejama i kompleksnom terminologijom, no Ypi u retrospektivi kaže da ideje generalno u nju nisu bile toliko ukorijenjene da se iz njih ne može ispetljati.

To joj daje širinu razmišljanja i uopće mogućnost da jedan memoar ispiše s toliko uvjerljivosti, pametne ironije, kontrasta emotivne topline i realizma, i bez zapadanja u patetiku ili preobjašnjavanje. Kao odrasla filozofkinja i autorica, Ypi shvaća i tu dvojnost koja se osjeti u pripovijedanju – nostalgiju za socijalnom sigurnošću i kritiku političke represije.