"Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru" Ane Smokrović: svi možemo postati spoznajni jedači

U današnje vrijeme, zaroniti u određenu temu interesa bez preispitivanja vjerodostojnosti informacija nije uvijek jednostavan zadatak. Oprečnost čvrstih mišljenja i maskiranje tih mišljenja u 'znanja' i 'stručnost' često dovodi do kontraefekta i povlačenja. No kada čovjek naiđe na iskustveno i akademski istraženu pa prilagođenu široj publici ali i dalje elokventno iznesenu literaturu, to se itekako prepoznaje i vidi. 

Korice knjige „Što jedeš?” na prvi pogled mogu sugerirati da nam njene stranice objašnjavaju koje su nam namirnice potrebne ili zdrave, a koje bismo možda trebali izbjegavati. Zanimljivo je koliko suvremeni narativ o hrani pribjegava onome „što bismo trebali”, a nerijetko i izazivanju osjećaja srama. Zdrava prehrana se temelji na zabranama, ili na mišljenju da je nešto teško dostupno, komplicirano ili skupo. 

No filozofkinja, vrtlarica i vlasnica OPG-a Ana Smokrović u svojoj knjizi, koja je nastala iz njene doktorske disertacije, polazi od jedne sasvim druge premise: toga da svi mi možemo postati takozvani spoznajni jedači, i da razmišljanje o prehrani – kao i kontekstu šire slike u kojem mi kao kupci i konzumenti svakodnevno sudjelujemo – ne mora biti preplavljujuće ili naporno. Ono može buditi nadu, kao što bavljenje uzgojem hrane može stvarati zadovoljstvo, a pritom ćemo postati dio promjene, kako one unutar nas tako i u svijetu. Ako utječemo na vlastiti mikrokozmos, gradimo ga i pazimo otkud i kako njegove travčice rastu, utječemo i na mikrokozmose oko nas. Filozofija koncentričnih krugova. 

„Ova knjiga je izrasla iz vrta. Iz jednog predivnog dolčića u podnožju Kastva, iznad Opatije u blizini Rijeke.” 

Već u samom uvodu, Ana Smokrović nam daje do znanja kakav stil pisanja i pristup možemo očekivati – prije svega topao i ljudski. Unatoč tome što se kasnije kroz poglavlja provlače nešto kompleksnije teme, kao i činjenice zbog kojih bismo s punim pravom trebali postati momentalno bijesni, ta se autohtona toplina ne gubi. Smokrović nas vodi kroz svoje misli i teze za ruku, pričajući o svijetu koji nas okružuje, o njegovim boljkama i iskrivljenim sistemima, nudeći nam pritom vrlo konkretna rješenja i načine na koji bismo im mogli biti korak bliže. Autorica možda jest jezik doktorata prilagodila široj publici i dala mu opušteniji karakter, ali pritom nije podcijenila svoje čitatelje niti je nastojala temu učiniti lakšom. 

Živimo u društvu loših praksi i izvrnutih prioriteta, i ta se činjenica ne bi trebala umanjivati. Primjerice, Smokrović ističe kako je invazija supermarketa uzrokovala masovnu proizvodnju i strahovito povećanje distribucijskog lanca hrane. Otuđili smo se od procesa proizvodnje hrane, a priče naših djedova i baka postaju nostalgija ili ideal za kojim pokušavamo trčati, često bezuspješno. Smokrović pritom preispituje uvriježeni stav da je domaće automatski najbolje. Umjesto da na placi pitamo je li nešto domaće, mogli bismo se zapitati kako je to povrće uzgojeno. Lokalna poljoprivreda je dakako za svaku podršku, no zato što je nešto domaće ne podrazumijeva isključenost korištenja agrokemikalija i pesticida. 

Autorica u knjizi govori o ekološkoj epistemologiji, odnosno spoznajnoj teoriji hrane, kao sugestiji za bolje razumijevanje važnosti hrane u svakodnevnom životu. Ovdje je ključno prepoznati i društvene mitove povezane s hranom, ali i razmisliti o vlastitim obrascima i prehrambenim navikama. Također, zagovara inkluzivnu znanost i holistički pristup, tvrdeći da „polarizirani narativ o hrani 'ozbiljna znanost vs. hipi igrarije' proizlazi upravo iz dihotomije kultura / priroda i kolektivno nas zadržava na mrtvoj točki.” Ovdje je važno razumjeti i politiku i industriju hrane - globalni, ne samo hrvatski problem uništavanja lokalne proizvodnje. Situacija je alarmantna, sustav nam počiva na uvozu hrane, umjesto da se podupiru manji proizvođači, održavaju tržnice i oživljavaju vrtovi. Rijeka je ovdje nažalost odličan primjer, barem što se tržnica tiče. 

Zanimljivo poglavlje dotiče se i ženskog tijela i hrane u suvremenom kontekstu. Zapadnjačka medijska kultura stvorila je narativ individualizma i ženskog osnaživanja, objašnjava autorica, a ta izborena sloboda podrazumijeva stvaranje norme da žena može sve i da je uspjeh, samo ako se dovoljno potrudimo, zagarantiran, čime se sve druge društvene okolnosti praktički miču u stranu. „Tako artikuliran individualizam ubija empatiju, onemogućuje razumijevanje tuđih pozicija te potiče nezdravo natjecanje i međusobno osuđivanje.” Politika tijela povezana je sa suvremenim narativom o hrani, pogotovo ako govorimo o zabranama, dijetama, „opasnim namirnicama” i trendovima.

Najvažniji aspekt knjige „Što jedeš?” je neupitno autoričino promišljanje ideja i potencijalnih rješenja, što ni u kojem trenutku ne ide u smjeru dociranja ili površnih dijeljenja savjeta. Na kraju krajeva, autorica vlastitim djelovanjem – uzgojem hrane i promišljanjem o ulozi i važnosti naših prehrambenih navika – već nudi fantastičan primjer. Ona svoje povrće strastveno uzgaja i prodaje, a drugima nudi i svoje znanje u vidu radionica i predavanja, spajajući tako i dalje teoriju i praksu. To je njezin oblik aktivizma. 

Naravno, ne moramo svi uzgajati hranu, niti svatko ima takvu mogućnost. Prolazimo kroz dane ne baveći se ovakvim temama, a hrana je često nešto što se dogodi u hodu i iz čiste nužnosti pa je tada razumljivo da dohvatimo ono što nam se prvo nađe pod rukom. A pod rukom nam se nađe ono što je najdostupnije, što sigurno nije cjeloviti obrok spravljen od pažljivo uzgojenog povrća iz susjednog vrta. 

Zastrašujuća ekološka kriza kojoj svjedočimo također nije nešto čije bi rješavanje trebalo pasti isključivo na leđa građana i građanki. Promjena mora biti sustavna, i to je neupitno. No ono što čitatelj može osjetiti nakon završetka ove knjige jest da nije nemoćan niti nevažan. Upravo suprotno – zajednica je satkana od pojedinaca, a naše odluke i djelovanje stvaraju njenu dinamiku. Hoćemo li ići kuda nas voda naučenih obrazaca nosi, ili ćemo ipak zastati i razmisliti o našim stavovima, željama i utjecajima, odluka je koju svatko od nas mora donijeti. 

Ako se odlučimo za potonje, „Što jedeš?” nudi sveobuhvatan pogled na hranu u našoj svakodnevici, iznoseći vrlo jasno elaborirane činjenice i postavljajući jednako važna pitanja, a to je, u ovom dobu informacijske preopterećenosti, pravo osvježenje i rijetkost. 

I kao što je antropologinja Margaret Mead rekla: „Nikad nemoj sumnjati da mala grupa promišljenih i angažiranih građana može promijeniti svijet. Dapače, jedino su ga oni i mijenjali.”