"Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju" Olge Tokarczuk: književnost kao odličan teren testiranja ideja

Kad se u seoskom mjestu uz poljsko-češku granicu zaredaju misteriozna ubojstva, a žrtve su redom članovi lokalne zajednice koji se bave lovom, umirovljena učiteljica i borkinja za prava životinja Janina Duszejko na temelju pronađenih tragova stvara teoriju u koji nitko ne povjeruje. 

Sve dok okolnosti sljedećeg ubojstva ne ukažu da možda ipak nije samo astrologijom opčinjena čudakinja...

„Sada mi se razjasnilo zašto čeke, streljačke tornjeve, koji uostalom jako podsjećaju na stražarske tornjeve u koncentracijskim logorima, nazivaju amboni, propovjedaonice. Na poprovjedaonici Čovjek se postavlja iznad drugih Bića i priznaje sam sebi pravo na njihove živote i smrti.”

Nepravda i užas čovjekovog postupanja sa životinjama, kao i njegova bahatost u odnosu prema prirodi općenito, okosnica su radnje romana „Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”. Pametni i interesantni romani koji se dotiču ekoloških tema i kritike društva srećom nisu velika rijetkost, no malo tko to čini tako originalno, dovitljivo i nepredvidljivo kao poljska nobelovka Olga Tokarczuk. 

Često predstavljen kao mješavina trilera, psihološke drame i filozofske rasprave, „Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” iz 2009. smatra se jednim od najvažnijih djela moderne poljske književnosti, i to vrlo opravdano, istovremeno nudeći istinsko čitalačko uživanje i kompleksno istraživanje ljudske prirode. 

Djela Olge Tokarczuk prevedena su na šezdesetak stranih jezika, te objavljena u petstotinjak izdanja, od kojih neka i na hrvatskom: osim Pluga, tu su Bizarne pripovijesti, Bjeguni, Knjige Jakubove, Pravijek i ostala vremena, Dom danji dom noćni, Ormar i Empuzij. Mnoga od njih doživjela su kazališna uprizorenja i televizijske i filmske ekranizacije, uključujući i „Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” prema kojemu je poljska redateljica Agnieszka Holland snimila film Pokot (Ulov), nagrađen berlinskim Srebrnim Medvjedom i pod naslovom Tragovi prikazivan i u našim kinima.

Žiri Švedske akademije u obrazloženju dodjele nagrade Olgi Tokarczuk ističe “narativnu imaginaciju koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”. Ista je vrijednost vidljiva i u ovom romanu, a bazirana je prvenstveno na izuzetnoj vještini tkanja autentične priče i pripovijedanja pitkim jezikom o nimalo pitkim temama.

Roman je dakle s razlogom doživio veliki odjek među kritičarima i publikom, i nije jedan od onih koji samo pokreće diskusiju, šokira ili tjera na razmišljanje, ili pak odlazi u drugu krajnost pripovijedanjem ni o čemu konkretnom na vrlo promišljen način kako bi se ispunili određeni umjetnički literarni kriteriji. Ne, Plug je jedan od rijetkih, dragocjenih romana koji objedinjuje jedno i drugo, i to na vrlo autentičan i prirodni način.

Unatoč tome što je suštinski potresan, „Plugu” ne nedostaje humora, a Tokarczuk ne podcjenjuje ni vrijednost elementa napetosti. Kao u punokvrnim krimićima, identitet ubojice se ne zna do kraja, a kao u svim djelima koja ne bježe od poigravanja žanrovima i percepcijom čitatelja, ne zna se niti razina fantastičnosti priče. Jesu li stvarno srne i veprovi odgovorni za sva ta ubojstva? Ili je naše čitateljsko viđenje situacije iskrivljeno maštom Janine Duszejko? Jer priča je ipak ispripovijedana u prvom licu – što je autorica genijalno realizirala - pa relativno brzo shvatimo da glavna junakinja u čijoj glavi boravimo ne mora biti suviše referentna. Ili?

Stvaranjem likova koji se ne trpaju tako lako u kategorijske ladice i radnje koja na trenutke naginje fantastici ili apsurdu, ali ne pod cijenu umanjene uvjerljivosti odnosno realističnosti priče, autorica je uspjela stvoriti narativ koji se efektno bavi početnim pitanjem: „tko je podijelio svijet na beskorisne i korisne, i s kojim pravom?” 

Roman je nakon izlaska pokrenuo lavinu diskusije oko lova u Poljskoj, ispričala je autorica u jednom od intervjua. Neizbježno je izazvao i negativne reakcije, premda su Poljaci većinski protiv lova, zbog čega i vjeruje da će kadtad zakon promijeniti, a lov staviti pod bolju kontrolu. Sama srž potrebe za lovom je problematična, jer više ne živimo u razdoblju gdje nam o tome ovisi egzistencija, već je riječ o čistom iskazivanju moći i bivanju samoproglašenim gospodarima svega.

Ono na što Janina svojim djelovanjem i reakcijama također ukazuje je nelogičnost poštivanja jednih vrsta životinja, a drugih ne - takozvani specizam - pitajući se zašto je jedno ubojstvo sport, a drugo zločin. „Plug” tako postaje filozofska rasprava, ali nikad na propovjednički ili pretenciozni način, i ono što definitivno čini je pomicanje razmišljanja iz zone komfora. 

S jedne strane imamo Janinu koja je smatrana ludom i čudnom, a koja zapravo govori istinu – ili bar ono što svi, neovisno o tome kojem taboru pripadali (lovcima ili vegetarijancima) – u kostima osjećamo da jest i treba biti istina. S druge strane je kompleksna mreža zakonodavne moći, tradicijskih obrazaca i pukog ljudskog samozavaravanja.

Autorica tako kroz Janinu i njen gotovo anarhistički duh, ustrajnost i jasnoću etičkog kodeksa pokazuje kako glas razuma u svijetu apsurda i okrutnosti može zvučati. Ona doduše likove i ideje dovodi do ekstrema, zbog čega je čak bila optuživana da promovira ekološki terorizam, ali ideja koja se izkristalizira do kraja romana je vrlo jasna. 

Na koncu, kako je i sama autorica izjavila, književnost je odličan teren za testiranje ideja. Još ako se te ideje iznesu izvrsnim pripovijedanjem i stilom, u čemu je Olga Tokarczuk majstorica, rezultat je djelo koje vraća ideju onoga kako bi vrhunski roman nagrađivane svjetske književnosti trebao izgledati.