Uspavanka iz dubina: "Krletka od mora" Dinka Mihovilovića

U listopadu, dakle prije svega mjesec dana, svjetlo je dana ugledala knjiga divno ilustriranih korica (pohvale Luciji Jerković!) u izdanju omanje, ali vidno rastuće nakladničke kuće Beletra. Iako je novo lice na hrvatskoj književnoj sceni, Dinko Mihovilović nudi svjež, uvelike autentičan stil pisanja i pregršt ideja koje tek valja razraditi. Naslov Krletka od mora znakovito pak izlazi u vrijeme navlačenja jakni i kaputa, višeslojne odjeće, tek rijetkih izlazaka poradi hladnijih večeri koje, eto, ove godine stižu nešto kasnije. Ne dobiva se ovakvo štivo svaki dan. Ono ponajprije odiše svježinom, a potom dubinom, mnoštvom slojeva koji se ne iznalaze odmah – ipak valja zagrepsti ispod tvrdokorne površine, što katkad zahtijeva čitanje i u više navrata.

S navršenih dvadeset i osam godina shvatio sam da sam vrlo tužan što se više nikada neću moći vratiti u svoje djetinjstvo, barem na jedan dan.

Šturo promatrano, radnja se svodi na mladoga IT-ovca Josipa koji veći dio života živi u glavi, a tek omanji kao samac kojega roditelji ne razumiju pretjerano, a sestra mu je ujedno i najbolja prijateljica. Pukom slučajnošću poslije smrti susjeda Martina nailazi na njegov dnevnik koji ga uvodi u najneobičnije zaplete, nudeći pritom rasplete koji radnju dodatno usložnjavaju. Kostur se radnje naprvu čini vrlo jednostavnim, uz svega nekoliko zalazaka u priče drugih likova. Josip je u središtu svega. I to doista takvim biva od početka nadalje.

Predstavnik doba

Nisam ubijao vrijeme, već sam se borio s njim, otkidajući mu minutu po minutu.

Ono što roman izdvaja iz mase jest što progovara o generaciji osoba rođenih sredinom osamdesetih godina. Specifično je to razdoblje, pogotovo kada još uvijek stasaš u jednome sustavu vrijednosti koji se vrlo brzo preokrene, a potom te prepušta milosti i nemilosti života koji teško podnosi unutarnja previranja, često i posustajanja. Suvremenijih generacijskih romana^[1]Još uvijek nije čvrsto definiran pojam, ali označuje roman u kojem se prati put pojedinca predstavnika generacije i njegov odnos prema društvu odnosno kulturi. u hrvatskoj književnosti zapravo i nema mnogo, iako ih ima sve više i više, a tekstovi koji nude i tu temu češće se viđaju u pjesničkim zbirkama. Valja pripaziti usto: nađe se i ovakvih tipova romana, ali nerijetko budu generički, iskazujući stanje stvari tamo negdje namjesto ovdje.

“Gledam ljude i zamišljam detalje o njihovim životima.”

Josipov je glavni motiv djelovanja u društvu namjera razumijevanja. Njega samoga, drugih… to je već drugi par rukava. Radnja se počinje obogaćivati i graditi onoga trenutka kada se njegov internalizirani svijet eksternalizira. U centru je toga pak – Martinov dnevnik. Način razmišljanja i postojanja odjednom se mijenja. Josipu nije lako nositi se s naglim promjenama, tako da njegove dvojbe nisu ništa drugo nego odraz nesklada dvaju vremena kao sastavnica njegova života – prije otkrivanja dnevnika i nakon njegova čitanja. Ono što mi proživljavamo u svome životu kao transformaciju Josip u svome proživljava (tj. doživljava) kao transgresiju. I unatoč svojoj introvertiranosti uživa u tome. Avanturistički duh djetinjstva još uvijek živi negdje u njemu!

Ispreplitanje sna i jave

Za nekoga tko ne luduje za ljudima, često sam očekivao da će oni ipak ludovati za mnom i pružati mi ruke kada mi je to potrebno.

Sâm početak njegove avanture podsjeća na Mervilleova Mobyja Dicka, već tada unoseći element fantastike u svijet koji se uvelike kosi s jednom pasivnom, rezigniranom osobom. Gorostasna neman iz dubina jednako je neopisiva kao djevojčica koja se Josipu svako toliko ukazuje u njegovim snovima. Onirični^[2]Odnosi se na snove. dijelovi knjige radnju i vuku prema naprijed. Njegova snoviđenja iz puta u put sve su zagonetnija, ali i vizualno jasnija, čišća. Katkad mu se gotovo isprepliću snovi i realnost, ostavljajući ga zbunjenoga. I usamljenoga.

“Još uvijek sam dio mora.”

Osjetan je Murakamijev utjecaj na autora. Magični realizam^[3]Pripovjedni oblik (i umjetnički smjer) u kojem se elementi fantastike pretapaju u stvarnost, tvoreći tako skladnu cjelinu. Više na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=38004. u ovome romanu nije razrađen dokraja, no to i nije tako strašno s obzirom na činjenicu da se radi o debitantskome romanu. Ipak, valja pohvaliti trenutke u kojima vješto povezuje Josipovu stvarnost sa stvarnošću s kojom se tek mora suočiti. Starica koju susreće, neobične i dvojake poruke na koje nailazi, sve ga to usmjerava prema stvarnim razlozima istrgnutih stranica dnevnika. Naposljetku, valja kazati, i Josip unosi vlastita zapažanja u Martinov dnevnik, ispreplićući i narative.

Unutar krletke

Suton se bližio i okrenuo sam mu leđa.

Naslov je ove knjige veoma znakovit. (Već i naslovnica nudi dobro tumačenje!) Josip je ista ona riba zatočena u bačvi s rupama^[4]U tim se bačvama čuvaju mrtve ribe, a Josipa podsjećaju na krletke., samo što u njemu još tinja znak života. Kao što ptice promatraju slobodu kroz žice krletke u kojoj provode dane ili ribe sanjare o putovanjima koja im izmiču, i Josipu izmiče njegov život – u kavezu je vlastita neobična, ali usamljena uma. Putem razotkriva svoje boljke, ako ne i manjkavosti, i uči se snalaziti s njima, upravo onako kako i životinja krletku promatra tek kao novo stanište. Razlika postoji, doduše: mi sâmu krletku umijemo preoblikovati.

Tražeći lijek za samoću, otjerao sam od sebe prave ljude od krvi i mesa.

Iako nije ulašten u potpunosti i možda tijekom čitanja ne podsjeća na neke druge kvalitetne naslove magičnoga realizma, roman je ovo koji samo ima prostora za napredak. Već je sada ovo jedno solidno štivo koje se s lakoćom čita, mada su poneki dijelovi zahtjevniji i iziskuju nešto više prvobitne posvećenosti. No vratit ćete mu se. I poželjet ćete još malo putovati od zemlje do zemlje, udisati svjež morski zrak te zaranjati u silne dubine ljudskoga srca i tajanstvene kutke ljudskoga uma.

Koliko ćemo daleko otići kako bismo izmijenili prošlost? I što zapravo želimo promijeniti? Sveopće stanje stvari? Tuđe situacije? A možda najviše – vlastite greške? Zato se vratite na prvi navedeni citat u ovome tekstu. Prisjetite se svoga djetinjstva. Samo, za razliku od Josipa, ne žalite za njime, već ga ponovno oživite. Ako želite, posjetite. Ako je moguće, pokušajte ponovno. Ako treba, oprostite. Ne zatvarajte se u svijet krletki kada su vam krila širom raširena.