Zašto volimo Isabel Allende?

Isabel Allende već duži niz godina niže hitove, a više od deset naslova prevedeno je i na hrvatski. Svojim romanima „Duga latica mora”, „Violeta”, „Kuća duhova” i mnogim drugim ova je čileanska književnica već oformila bazu fanova u Hrvatskoj, pa je dolazak prijevoda Tamare Horvat Kanjere, recentnog romana „Vjetar zna moje ime”, bio dočekan s visokim očekivanjima.

Isabel Allende nije teško voljeti. Svjetski je poznata po svojim romanima koji spajaju povijest, politiku i osobne sudbine, a njene su priče prije svega životne, često istražujući teme obiteljskih odnosa, identiteta, migracije, ljubavi i gubitka. Zato je vole i knjiški moljci s istančanim ukusom i strožim kriterijima, ali i oni kojima se na repertoaru povremeno nađu i Kristin Hannah i Colleen Hoover. Drugim riječima, čini mi se da Allende spaja naizgled nespojive ukuse, što nije odlika kojom se mogu pohvaliti mnogi autori bestselera.

Drugim riječima, čini mi se da Allende spaja naizgled nespojive ukuse, što nije odlika kojom se mogu pohvaliti mnogi autori bestselera.

"Vjetar zna moje ime" nije iznimka. Allende je ispisala nostalgičnu pripovijest o obitelji, izbjeglištvu i političkim okolnostima koje ponekad značajno utječu na pravac u kojem se naši životi kreću. Roman je iz više razloga vrlo emotivan i složen, i kao i u mnogim prethodnim djelima, Allende kroz njega uspješno gradi slojevite, uvjerljive likove čije osobne borbe rezoniraju s čitateljima širom svijeta.

Priča započinje poznatim povijesnim kontekstom koji vodi do Kristalne noći, progona Židova Njemačkoj i Austriji koji se dogodio 9. i 10. studenog 1938. godine. Politička su previranja ključna ali i pozadinska – fokus je na obitelji, prvenstveno dječaku Samuelu Adleru, koji je imao šest godina kada mu je otac nestao a majka ga smjestila na posljednji vlak što je prevozio djecu iz okupirane Austrije u Englesku. 

Nepredvidljivost romana ne leži u tome hoće li se likovi ispreplesti nego kako će se to dogoditi i kada

Allende je majstorica ispreplitanja sudbina svojih likova i tkanja životnih priča koje se protežu kroz desetljeća, pa je činjenica da će se kasnije niti radnje spojiti postala vrlo brzo jasna. Osim toga, i na poleđini knjige piše da će se sudbine likova ukrstiti, tako da nepredvidljivost romana ne leži u tome hoće li se likovi ispreplesti nego kako će se to dogoditi i kada. I onda, unatoč svim potencijalnim predviđanjima, naiđe poglavlje koje vas kompletno emotivno prodrma. Kao gledanje filma za kojeg unaprijed znate da će vas pošteno rasplakati. 

S druge strane, Allende ne forsira tu emotivnost. Neki joj kritičari zamjeraju što zna zalaziti u melodramatičnost, ali ta je komponenta kod nje nekako prirodna – nije nametnuta, izvire iz situacija koje se čovjeku događaju, i to ne samo u književnosti nego i u životu. Štoviše, život često piše još bizarnije i neočekivanije životne priče nego pisci.

Allende zna kako prilagoditi pripovjedački glas i momentalno nas glatko presaditi u drugo vrijeme ili lika.

A privlačnost pisanja Isabel Allende je i u tome što ispisuje uvjerljive likove i priče. Još ih efektnije dočarava tako što mijenja perspektive i lica, pa jedan čas čitamo o Adlerovima, a jedan čas smo u glavi djevojčice Anite. To bi u nekom drugom romanu moglo biti zbunjujuće ili razbiti flow, ali Allende zna kako prilagoditi pripovjedački glas i momentalno nas glatko presaditi u drugo vrijeme ili lika. Ujedno se ne trudi biti kompleksna, ali to joj ipak uspijeva, isključivo zato što je vješta u izgradnji osobnosti i njihovom smještanju u određeni povijesni kontekst. S tim se kontekstom može povezati svatko, čak i mi ovdje u Hrvatskoj – nije teško povući paralelu s našim političkim preokretima i ratovima. 

Kako je i sama autorica izjavila u intervjuu za Harvard Business Review, ljudi su sličniji nego što smo često potaknuti da mislimo: 

„Uvijek se fokusiramo na razlike - boju kože, kulturu, jezik, nacionalnost, bilo što - ali ljudi su posvuda vrlo slični. Svi se boje istih stvari. Svi oni žele iste stvari. Svi imamo potpuno iste organe iznutra, iste mozgove, iste snove.”

Još jedna tema koja rezonira s hrvatskim čitateljstvom, a koja je prisutna u romanu „Vjetar zna moje ime”, je femicid. Statistike uslijed političke klime u SAD-u i Meksiku su doduše drugačije nego kod nas, jer tamo je „samo bijelo dijete sveto”, a žene latinoameričkog podrijetla izložene nezamislivim nepravdama. Ono što perpetuira te nepravde je okrutnost birokracije i politika nulte tolerancije u SAD-u koja, često namjerno i proračunato, provodi praksu odvajanja obitelji i kazneno progoni sve ilegalne prijelaze granice.

Još jedna tema koja rezonira s hrvatskim čitateljstvom, a koja je prisutna u romanu „Vjetar zna moje ime”, je femicid.

Jedna od junakinja romana je i Leticia, dijete koje je poput Samuela preživjelo traumu odvajanja, ali nakon masakra u El Mozoteu u El Salvadoru 1981. Nakon što joj je selo uništeno, a većina njezine obitelji ubijena, Leticia s ocem prolazi kroz nemilosrdan prelazak granice. Selena Durán je pak socijalna radnica i borkinja za migrantska prava, a Anita Díaz slijepa djevojčica koja je odvojena od svoje majke nakon što joj je zabranjen ulazak u SAD. Allende tako spaja događaje iz nacističke Njemačke i stanja koje se  u SAD-u odvija oko 2019. – a uvelike je prisutno i danas – povlačeći paralelu u utjecaju koju takve grozote imaju na djecu i život ljudi općenito. 

Autorica se time donekle odmiče od dosadašnjih romantičnih priča i magijskog realizma prisutnih u njenim prijašnjim romanima, no ipak zadržava atmosferu koja, unatoč strašnim stvarima o kojima pripovijeda, nije naturalistički mučna već emotivna, ljudski topla i inspirativna. Uzimajući sve to u obzir, nije ni čudo da je „Vjetar zna moje ime” postao bestseler – i to opravdani bestseler.