Fokus u fokusu: što se događa s našim čitalačkim praksama?

U svijetu u kojem živimo, čitanje knjiga postaje ultimativni bunt – pročitala sam negdje nedavno, a činjenica da nisam sigurna gdje i kada jedna je od motivacija da se temom fokusa i budućnosti čitanja pozabavim i na ovaj način. 

Viđenje čitanja kao bunta temelji se na mišljenju (zapravo, činjenici) da je sve oko nas ustrojeno da nam smanjuje fokus odnosno fragmentira ga toliko da nam se sposobnost dubokog čitanja - dugotrajnog uranjanja u tekst bez distrakcija – postepeno značajno smanjuje. Osim toga, aktivnost čitanja zaista jest svojevrsno čudo modernog doba, osobito promatrano očima djeteta generacije koja odrasta uz ekrane i AI – čovjek koji sjedi u potpunoj tišini i gleda u ispisani list papira. Bez vizualnih i auditivnih podražaja, bez aktivnog sudjelovanja. Međutim, ono što iz toga proizlazi zahtijeva aktivnije sudjelovanje i može stvoriti maštovitije senzacije od svih drugih medija. Zašto? Jer nam u knjigama tu vizualizaciju, misaonost i preciznu interpretaciju nitko ne servira. Stvaramo je mi sami, odnosno jedinstveni kompleksni procesi našeg mozga. „Knjiga koju čita tisuću različitih ljudi je tisuću različitih knjiga”, izlizani je blogerski citat ali i apsolutna istina koju izjavljuje Andrei Tarkovsky. S druge strane, svi drugi formati našu pažnju uzimaju, dok knjigama pažnju dajemo. I tu je ta važna razlika koja stvara i prednosti i probleme.

„Knjiga koju čita tisuću različitih ljudi je tisuću različitih knjiga”, izlizani je blogerski citat ali i apsolutna istina koju izjavljuje Andrei Tarkovsky.

Čitanje je u prošlim generacijama bilo mnogo sporiji i fokusiraniji proces, a knjige su bile primarni izvor informacija, pa je i čovjek imao više strpljenja za dublje proučavanje teksta. Danas pak svakodnevno konzumiramo ogromne količine informacija, ali bez vremena da ih procesuiramo, što često dovodi do toga da zaboravljamo ključne detalje ili pak da uopće ne dođemo do momenta razumijevanja šire slike ili konteksta. Kraće forme i fragmentirane informacije s kojima smo suočeni ne zahtijevaju iste kognitivne napore kao i drugi oblici teksta, pa je i način na koji tome pristupamo bitno drugačiji. 

Stručnjakinja za čitanje i neuroznanstvenica sa Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu Maryanne Wolf tako opisuje duboko čitanje kao složen proces koji uključuje empatiju, sposobnost stvaranja analogija, kritičko razmišljanje, analizu i dublje razumijevanje. Takozvano plitko čitanje opisuje kao površinsko, obilježeno neposrednošću, lakoćom distrakcije i previše klikova. Ne osuđujući nijedan od tih dvaju načina, Wolf predlaže pristup koji uključuje ravnotežu između tradicionalnog i digitalnog čitanja te iskorištavanje prednosti oba svijeta. Međutim, upozorava da, iako digitalni alati nude veće mogućnosti za čitanje, oni možda nisu najprikladniji za djecu koja još uvijek razvijaju svoje vještine čitanja. U tim ranim godinama, kada djeca prelaze s učenja čitanja na tečno čitanje, izuzetno je važna temeljita praksa s tiskanim tekstovima. Takvo im učenje omogućuje da kasnije primijene svoje čvrste vještine čitanja prilikom bavljenja nepoznatim tekstovima, bilo tiskanih ili digitalnih, u svrhu učenja ili razonode. 

Ne osuđujući nijedan od tih dvaju načina, Wolf predlaže pristup koji uključuje ravnotežu između tradicionalnog i digitalnog čitanja te iskorištavanje prednosti oba svijeta.

Na koncu, duboko čitanje, pa samim time i čitanje knjiga, je vještina koja se usvaja. Jednom kad dijete nauči slova, fonetiku i izgovor, ne znači da može efikasno pročitati knjigu od stotinjak stranica. Svako dugotrajnije smisleno čitanje, a osobito ona maratonska čitanja fikcije u kojima možemo istinski uživati, zahtijeva praksu i postupnu izgradnju odnosa s tekstom. Jer mlađe generacije zapravo konstantno čitaju – poruke na mobitelu, tekst na tabletu, titlove na videima. Pitanje je dakle što i kako čitaju. A uzimajući u obzir kakav utjecaj gubljenje fokusa i sposobnosti dubokog čitanja ima na kognitivni razvoj, bazične vještine izražavanja i shvaćanje svijeta općenito, poticanje mladih na čitanje nije samo stvar vjere u magiju priča i tiskanih knjiga i opstanak knjižara i knjižnica. To je ujedno stvar i opstanka kritičkog mišljenja, slojevitog vokabulara, mašte i kvalitetne međuljudske komunikacije.

Prema rezultatima istraživanja PISA 2022, zabilježen je dosad nezabilježeni pad u čitanju među učenicima u zemljama OECD-a. Dodatni podaci iz prethodnih i novih PISA istraživanja pokazuju snažnu povezanost između upotrebe digitalnih uređaja i akademskih uspjeha. Dok umjereno korištenje uređaja može pozitivno utjecati na rezultate, prekomjerna upotreba povezana je s lošijim akademskim postignućima. Digitalni pomagači utječu i na memoriju, budući da fizički čin okretanja stranica u knjizi pomaže pri sjećanju. Ako govorimo o romanima i e-knjigama, djeca mogu bolje procijeniti gdje se nalaze u priči kada drže knjigu u rukama i osjećaju težinu stranica koje se okreću.

Mlađe generacije zapravo konstantno čitaju – poruke na mobitelu, tekst na tabletu, titlove na videima. Pitanje je dakle što i kako čitaju. 

U razmišljanju o budućnosti čitanja nezanemarivu ulogu igra i AI, pogotovo alat kao što je ChatGPT koji je postao ultimativni šalabahter novog doba, s razlikom da obični šalabahteri nemaju mogućnost instantnog pružanja novih informacija i interpretativnog tipa odgovora. Ovakav alat ne samo da nadomješta rupe u znanju već i nedostatak mogućnosti interpretacije datog teksta. Blago rečeno, školski sustav kod nas nema snažan fokus na razvijanju kritičkog mišljenja, osobito kada su u pitanju lektire. Čast iznimkama, ali mnoge učiteljske metodologije, koje su odraz obrazovnog sustava i kurikuluma, temelje se na pitanjima s jednim točnim odgovorom, kao da je riječ o matematici a ne književnosti. Interpretacija i razgovor o književnom djelu nisu i ne bi trebale biti svedene na odgovore u kojima nema prostora za vlastiti stav i zdravo razilaženje u mišljenjima. S druge strane, i samo čitanje je u školama svedeno na moranje, pa se kod mnoge djece još tada stvori otpor ili se jednostavno ne izgradi ta ljubav prema čitanju i razumijevanje što nam ono zapravo donosi. 

A ono što čitanje knjiga donosi nadilazi puki eskapizam kojem često i s pravom pribjegavamo. "Ovo nije samo način da se skrenete s misli, već aktivno angažirate svoju maštu, jer riječi na stranici potiču kreativnost i vode vas u stanje koje je u osnovi izmijenjena svijest”, izjavio je kognitivni neuropsiholog David Lewis sa Sveučilišta u Sussexu, koji je svojim istraživanjem pokazao da samo 6 minuta čitanja može smanjiti razinu stresa za 68%.

Ovo nije samo način da se skrenete s misli, već aktivno angažirate svoju maštu, jer riječi na stranici potiču kreativnost i vode vas u stanje koje je u osnovi izmijenjena svijest.

Ako uživamo u knjigama, i one nam predstavljaju ne samo razonodu nego i potrebu, ne trebaju nam istraživanja i neuropsiholozi da bi nam dokazali njenu važnost. No u vremenima koja dolaze, odnosno u koja smo već zagazili, edukacija o efektima zanemarivanja dubokog čitanja jer zapravo vrlo važna. Ranije navedeni stručnjaci navode da je za mlade čitatelje važno njegovanje nove vrste mozga koji je sposoban i "duboko" i "plitko" čitati, a stav kojeg dijele sa zajednicom koja stvara ili jednostavno voli knjige jest da čitanje bez sumnje ima budućnost. Tekstovi se možda sele iz jedne vrste medija u druge, i poticanje čitanje iz tiskanih knjiga bit će posao sam za sebe, ali uvijek postoje novi načini oživljavanja čitalačkih navika i stvaranje interesa šire publike. Na kraju krajeva, i knjižnice itekako mogu biti fantastično poprište stvaranja takvog interesa, privlačeći ljude ne samo ponudom nego i sadržajem, aktivnostima i komunikacijom, mijenjanjem predodžbe o tome što knjižnica kao prostor može biti.