Jezik kao ključ poimanja svijeta iliti kako Donald Trump potiče otkrivanje jezične raznolikosti

Kad god se ljudi uhvate učenja stranog jezika, često ispadne da su među prvim riječima koje nauče - psovke. One maltene spadaju u osnovno gradivo, vjerojatno ne toliko s ciljem prostačenja po ulici, koliko željom da se čim bolje razumiju izvorni govornici, koji ih koriste u svakodnevnom govoru i to na način koji nije uvijek nužno uvredljiv, nego više dio nekakvog slenga. Nevezano za porijeklo, odgoj i nivo obrazovanja, svima se bar tu i tamo omakne koja psovka preko usana. To nije neka vijest, osim ako si predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta i ne koristiš kočnice u svojim javnim istupima.

Ono što se ovdje posebno istaklo, ako zanemarimo uvrijeđenost određenih zemalja, jesu načini na koji su mediji prenijeli izjavu i dio koji se odnosi na "shithole countries”.

Donald Trump sjedi u Bijeloj kući već neko vrijeme i svi su se manje-više navikli na njegove izjave ili još češće tweetove koji malo toga ostavljaju mašti i odmah postaju udarna tema medija. O tome kako su isti ti mediji pridavanjem važnosti njegovim izjavama zapravo od poslovnog mogula i stvorili prvo reality zvijezdu, pa onda i predsjednika, nekom drugom prilikom. Sad se bavimo čisto jezikom.

Trumpov je jezik često neuglađen i drzak, što na umu to na drumu, pa je tako jednog dana priupitao, osvrćući se na imigrante iz siromašnih zemalja, "zašto u Ameriku dolazi toliko ljudi iz vukojebina?". Naravno, to je po n-ti put izazvalo reakcije sa svih strana svijeta, no ono što se ovdje posebno istaklo, ako zanemarimo uvrijeđenost određenih zemalja, jesu načini na koji su mediji prenijeli izjavu i dio koji se odnosi na "shithole countries”.

Vukojebina

Bila je to jedna obična večer petkom, kada čovjek odluči malo odmoriti od radnog tjedna bez clubbinga i baci oko na Twitter lajnu, u nadi da će naći nešto zanimljivije od domaćeg TV programa (što realno stvarno nije teško). Nije trebalo dugo naći udarnu temu večeri. Bez obzira slagali se sa svojim predsjednikom ili im se od njegove izjave digla kosa na glavi, Amerikancima je bilo ludo zabavno pratiti kako su inozemni mediji preveli spomenutu izjavu. Manje više se radilo o poprilično doslovnim prijevodima, ali ako izuzmemo tajvanski prijevod "zemlje gdje ptice ne nesu jaja", najviše je pažnje pobrao onaj hrvatski, jer su ljudi "vukojebinu" doslovce shvatili kao "mjesto gdje se vukovi odlaze...". Bilo im je impresivno da postoji posebna riječ za tako što. Kakva li se onda čuda još mogu naći u tom jeziku?!

Lavina od sto tisuća impresija pokrenuta s dvije rečenice o idiomu koji je označavao područja udaljena od poznatih puteva i s malo ljudi, odnosno gdje dominiraju životinje poput vuka.

Jedan od prvih sa screenshotovima naših portala kojeg sam primijetio bio je i Andrew Kirell, viši urednik popularnog Daily Beasta, pa ne budi lijen, ukratko sam objasnio čovjeku o čemu se zapravo radi - Bogu iza nogu udaljenim krajevima. Ana Marie Cox, politička komentatorica i kulturna kritičarka s milijunskom sljedbom i slušanim podcastom priupitala je za izgovor riječi. Onda je počeo show. Uključila se gomila ljudi, počele su padati na stotine komentara, lajkova i retweetova, izvlačile su se jezične usporedbe i cijela se tema razvila u, kako je netko od sudionika zgodno primijetio, istinsku galaksiju psovki, idioma i fikcijskih toponima. Rado bih naveo neke, ali bojim se da bih te rečenice ujedno morao žestoko cenzurirati.

Recimo samo da slične izraze imaju i ostali slavenski jezici, pa i talijanski (valjda se raširilo zbog blizine i naših višestoljetnih druženja na ovoj strani Jadrana), Španjolci govore o "mjestima gdje je Isus izgubio cipelu", dok su Šveđani navodno bili jako siromašni sa psovkama dok im to bogatstvo nisu počeli donositi ljudi s Balkana prije par desetljeća. Pun novih spoznaja otišao sam na spavanje, iako me u tome dosta dugo ometalo zujanje mobitela. Još dva puna dana non-stop su dolazile notifikacije, otegla se tema. Lavina od sto tisuća impresija pokrenuta s dvije rečenice o idiomu koji je označavao područja udaljena od poznatih puteva i s malo ljudi, odnosno gdje dominiraju životinje poput vuka (što ujedno sugerira i zaostalost, u smislu izostanka ljudskog djelovanja). Prilično ludo.

Povijest jezika je povijest uma

Jezik se razvio kako bi se složene informacije mogle pohraniti u pamćenje pojedinca i tako olakšala razmjena tih informacija s drugima. Naši su mozgovi i tijela vremenom evoluirali da izgovaraju i čuju riječi. Sve je krenulo uz razmjenu zvukova uz vatru, nastavilo se kroz oralne kulture koje su informacije prenosile pjevanjem, odnosno u stihovima, a onda smo počeli i zapisivati. Kako god smo svladavali nove tehnologije prenošenja informacija, mijenjao se način na koji govorimo, čitamo i pišemo.

Povijest jezika zapravo je i povijest našeg uma, a tehnologije koje utječu na strukturu jezika ujedno utječu i na naš intelektualni život. Društvene mreže tu nisu nikakav izuzetak, štoviše, one su samo ubrzale razmjenu informacija. Viralnost ove moje recentne komunikacije o idiomima dala mi je materijala za razmišljanje i poslužila tezi da društvene mreže, uz x negativnih stvari koje povlače za sobom, mogu vrlo korisno poslužiti.

Učenje novog jezika neće promijeniti naš način razmišljanja, ali može omogućiti drugačiji pogled na drugu kulturu.

Činjenica da je engleski najrašireniji jezik na svijetu uvelike olakšava komunikaciju s ljudima iz drugih zemalja. Status "lingua franca" u poslu, diplomaciji i znanosti više je nego solidan uspjeh jezika s jednog, u biti, malog otoka. Nije uvijek bilo tako: nekoć je tu ulogu imao grčki, kasnije latinski, pa španjolski, francuski i njemački. Prema nekim povjesničarima, moguće je i da bi španjolski danas bio na mjestu engleskog da su neke pomorske bitke drugačije završile.

Bogatstvo

Raširenost jezika poput engleskog s druge strane nosi sa sobom i činjenicu da njegovi izvorni govornici nisu toliko svjesni jezične raznolikosti. To je u neku ruku problem, jer razlike između jezika idu ruku pod ruku s razlikama u poimanju svijeta oko nas. Lingvisti su davno ustvrdili da se riječi i metafore koje koristimo rezultiraju u različitim percepcijama naših doživljaja. Kultura, značenje tradicije neke zajednice i navike koje se u njoj stječu oblikuju način na koji govorimo i stvari o kojima govorimo, pa samim tim određuju kako razmišljamo i pamtimo. Emocije uvijek najlakše ispoljavamo na svom jeziku. Jezik je ključ zajedničkog identiteta, ne samo kroz svakodnevnu komunikaciju, nego i njenih arhetipova, mitova, priča i literature. Jezik veže govornike zajedničkom poviješću, a novopridošlima nudi zajedničku budućnost.

Učenje novog jezika neće promijeniti naš način razmišljanja, ali može omogućiti drugačiji pogled na drugu kulturu i promijeniti način na koji će naš mozak dolaziti do informacija i omogućiti širu perspektivu za određene teme. Slang, igre riječi i specifične reference doći će vremenom.

Ima nešto u onom "koliko jezika govoriš, toliko vrijediš". Na internetu možda dominira nekoliko glavnih jezika, ali moguće je nešto naučiti i o drugima, čak i uz Trumpa i psovke kao okidač. Tu su svakako i programi poput Duolinga, koji i uz besplatne lekcije uspijeva biti jedna od edukativnih platformi s najvećom zaradom. Zašto ne bi kroz zabavu nešto i naučili. Život je ionako igra - igrajte se! Ako vam se pruži prilika, svakako i putujte čim više, tako se jezik najbolje uči, a s njim i sve ono što on otključava.