Kad Indija progovori pred naftnim terminalom: Jasen Boko o potrazi za Gangesom, lokalnim dentijerama i bijegu Beatlesa

Unatoč tome što na otoke sve rjeđe i teže gledamo kao na prostore imaginacije i utopije, Krk i Omišalj pokazali su se savršenim mjestima za ugošćavanje Jasena Boke i njegovog opusa. Stiješnjeni između nafte i terraforme na plaži Jadran, Boko je pred mnogobrojnom publikom održao predavanje o svojim indijskim putešestvijama koja je djelomično obuhvatio i najnovijom knjigom Život i smrt uz svetu rijeku: Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva (Profil, 2020). Svjestan kako nije mogao odmah početi prelamati svoju viziju preko tuđih, gostujući nomad odlučio je nakratko izgubiti se u Indijskoj povijesti te pokazati u kojoj mjeri ona figurira za kaleidoskop:

„Indija je jedna zemlja o kojoj valjda postoji najviše predrasuda. Od svih zemalja „trećeg“ svijeta, o Indiji se najviše priča iz ovih ili onih razloga, ali su uvijek neke predrasude. U pravilu je to siromašna zemlja (tako bar mislimo), prljava zemlja, bučna zemlja... To je tek mali dio istine.

Putopise koje pišem, ne pišem samo o susretima s ljudima (iako mislim da su ljudi najbitniji jer oni čine zemlju). Pokušavam zemlje kroz koje putujem prikazati iz svoje perspektive, ali nastojim prikazati i sve strane tih zemalja. Tako i o Indiji. Jedna od dobrih strana je povijest koja je izrazito multikulturalna te koju su prožele razne civilizacije, razni osvajači, ali uvijek su te civilizacije. Idealan primjer su Mongoli koji se u Indiji zovu Moguli. Dakle, ono što mi znamo o Mongolima: Džingis-kan (Genghis Khan), klanje, ubijanje, razaranje, pljačkanje... A oni su izgradili jednu Indiju koja je kulturno prekrasna. Dakle, uvijek dolaze kao barbari da bi se nakon par generacija promijenili. Tako je bilo i sa Slavenima i s Hrvatima. Mene je zanimalo kako se danas ne inzistira na tome kako su Hrvati i Slaveni koji su uništili crkava te se dugo nisu htjeli pokrstiti. Oduvijek smo bili velika katolička kršćanska nacija, što nije baš istina.“

I kada nastojimo sagledavati Indiju u historijskoj perspektivi, čini se kako se previše puta gubimo u blatu britanskog kolonijalnog razdoblja te modernijih epoha:

„Poseban doprinos – rekao bih negativan – Indiji dalo je kolonijalno razdoblje. Znamo za Britance, ali tu je niz kolonija i imperijalističkih zemalja koje je Indiju crpilo i pokušavalo maksimalno iscrpiti. Najduže Englezi koji su u njoj bili oko 350 godina. Uvijek Britanci tvrde da oni nisu ništa uzeli iz Indije te da su oni zapravo davali. Razdoblje neovisnosti je isto prošlo burno. Indija je uvijek bila burna zemlja. Imala je svoje uspone i padove. Indija je, i to stalno pokušavam ponavljati, golema zemlja. Indija ima milijardu i četiristo milijuna stanovnika. Tristo ili četiristo puta veće od Hrvatske. Pogledajte samo jezike. U posljednjem popisu prije deset godina, bilo je „Navedite materinji jezik“. Navedeno je devetnaest i pol tisuća različitih jezika kao materinjih jezika u Indiji. Tamo je i siromaštvo jer vidite koliko ljudi ima. I kod nas kopaju po kontejnerima, ali hvala bogu, ima nas tristo puta manje. Siromaštvo nije toliko koliko se tamo vidi. To je isto i s ovom zarazom Indije, koronavirusom. Kad je bio vrh i kada su svi mediji bili puni, Indija je imala oko četiristo tisuća novozaraženih dnevno. I to je bila katastrofa. Sad je Indija na trideset, četrdeset tisuća dnevno. Međutim, kad tu brojku od četiristo tisuća novozaraženih podijelite s brojem stanovnika, onda je to brojka, taj golemi broj, zapravo brojka kao da je u Hrvatskoj oko tisuću novozaraženih svaki dan. Sve su te stvari puno dramatičnije u Indiji pa tako i onda kad se malo pokoškaju.“

Unatoč tome što o Britancima u Indiji možemo kazati samo najgore i doviđenja, Boko ističe kako su u naslijeđu ostavili dvije izuzetno vrijedne stvari: željeznicu i jezik.

Unatoč tome što o Britancima u Indiji možemo kazati samo najgore i doviđenja, Boko ističe kako su u naslijeđu ostavili dvije izuzetno vrijedne stvari: željeznicu i jezik:

„Britanci su ostavili zapravo dvije dobre stvari. Jedna je engleski jezik koji pomaže da se te razne jezike na neki način ipak ujedini, a da ih nije istovremeno globalizirao i iskorijenio. Druga stvar su željeznice koje su izgradili. Tu se opet pojavljuju senzacionalne brojke. Svaki dan te željeznice prevezu dvadeset tri milijuna putnika. Voziti se u tom vlaku je znati što je gužva. Vrlo zanimljivo iskustvo. Vi biste mogli Indiju posjetiti samo da se vozite vlakovima. I da ne idete nigdje, sve biste vidjeli. Milijun i tristo tisuća zaposlenih imaju indijske željeznice. Ono što je nevjerojatno jest kako je organizirana i to štima na neki njihov ludi način. Meni je to uvijek jako ugodno iskustvo. Najbolji su susreti s ljudima te ulična hrana koja se servira po kolodvorima, odnosno prodaje kroz prozor, taj fantastičan čaj. Naravno, kolodvori su prilično nesigurna mjesta. Uvijek preporučuju da lancem zavežete kofer ili nešto jer – ponavljam – Indija ima vjerojatno isti broj loših ljudi u postotku kao Hrvatska ili bilo koja zemlja, ali s obzirom na taj broj stanovnika, taj je broj ljudi onda malo veći. Tako su meni ukrali nešto konačno jednom u trideset i pet godina putovanja na indijskom vlaku – ruksak. Ne krivim njih nego trebam kriviti sebe jer sam u Indiji bio malo previše opušten. Mislim da sam oko godinu i pol dana ukupno proveo u Indiji. To je zemlja kojoj se stalno vraćam. Tako da sam se malo previše opustio.“

Ipak, njegova opuštenost mu je dobro došla kada se odlučio za praćenje Gangesa te novi pristup Indiji:

„Nikad ne odaberem jednu zemlju pa pišem o toj zemlji. Odaberem neki lajtmotiv, što bi se reklo u teoriji književnosti. Dakle, nešto što me provodi kroz to. Bio je to Aleksandar, bio je to Marko Polo... Ovaj put je to Ganges. Zovu je ženskom rijekom. Ganga je majka Ganga, božica Ganga. Nije čudo da je Ganges toliko svet i toliko važan jer oko petsto milijuna Indijaca živi uz njega, dakle živi od njega. I sva kanalizacija, kad je uopće ima, ide u njega pa je zato najzagađenija rijeka. Koristi se to u postrojenjima raznoraznih industrija. Tako da je takav kakav je. Ova božica Ganga je jedna suvremena, malo erotizirana interpretacija. Indijski mitovi su fantastični. Ja to ne mogu popamtiti nikako. Nevjerojatni su. Imaju mašte, svaki grad ima druge mitove. Ovih o nastanku Gangesa ima barem dvadeset.

Nosio sam tu vodu na analizu s ušća blizu Kolkate. U Splitskom higijenskom zavodu su mi dali vrlo jednostavnu dijagnozu. Rekli su: „To je fekalna voda.“. Indijci je piju, svakodnevno se kupaju u njoj. Svaki Indijac hindus ima potrebu barem jednom godišnje ili pet puta u životu otići do Gangesa, kupati se u njemu, piti vodu i nositi je sa sobom doma da svako jutro, kao što kod nas počnu rakijicom, tako i oni ujutro s vodom Gangesa. Ipak, najsvetija je rijeka na svijetu i jedna od najzagađenijih. Duhovnost je tu njima zaista jako važna. Oni kažu da se ne mogu otrovati i nikoga ne vidite da pada mrtav. Međutim, neki podaci... Recimo, bakterija kolere koja je ubojita te preživljava samo u vodi u Gangesu ne može preživjeti. Može tri sata. I tu ne postoji objašnjenje. Znanost nema objašnjenje za to. To uzima kao činjenicu, to su znanosti utvrdile. Isto kao što je utvrdila da Ganges, taj nekakav biološki otpad razgrađuje petnaest do dvadeset pet puta brže nego ijedna druga rijeka. Činjenica je da ljudi tu vodu piju, da im ništa ne bude. Napio sam se i ja vode (nenamjerno) malo sjevernije gdje nije to baš fekalna voda, ali ništa mi se nije dogodilo.“

Duhovnost je tu njima zaista jako važna. Oni kažu da se ne mogu otrovati i nikoga ne vidite da pada mrtav.

A kada se rijeka odabere za lajtmotiv, onda je prirodno otići i na izvor što za veći dio svijeta može predstavljati mali problem:

„Otišli smo do izvor koji je visoko u Himalaji. Tu je zapravo neposredno uz tibetansku granicu, službeno kinesku granicu, u blizini brda Kailash koje je sveto brdo hinduistima i budistima. Dakle, može se doći do Gangotrija, oko tri tisuće metara, i dalje treba hodati jedno deset, dvanaest sati do izvora ovim stazama. To je omiljeni hodočasnički put. Jako smo puno hodočasnika sretali. Ono što je u Indiji zanimljivo je da oni nisu drastično religiozni, ali smatraju svojom obavezom, pa i izletom, obaviti hodočasnička mjesta. Nema tu one vrste žara kao kada naši idu u Međugorje. Nekako je puno opuštenije, puno prirodnije. Naravno, izvor Gangesa je jedno od svetih mjesta, tamo gdje je majka, kao i cijeli Ganges. Ima niz mjesta koje oni žele posjetiti. I onda idu pješice. Idu najčešće u japankama. Da tamo ima HGSS-a, vjerojatno bi poludio, kao kod nas kad dođu ovi u japankama.“

Ako nije cilj otići do izvora, postoji i mogućnost odlaska u Rishikesh, mjesto gdje Ganges izlazi iz planina te koje bi mnogima moglo nenadano zazvoniti u ušima:

„Rishikesh je mjesto gdje Ganges izlazi iz planina i kreće sve do ušća kroz tu dugu dolinu koju onda navodnjava. To je posljednje gdje je Ganges koliko-toliko čist. Rishikesh su u orbitu ubacili Beatlesi. Ovi malo stariji koji su voljeli Beatlese sjetit će se '68 i njihovog Maharishija Mahesha jogija kojega su oni slijepo slijedili. Otišli su za njim i osnivač The Beach Boysa i Mia Farrow. Dobro su se zabavljali par tjedana; čak su snimili jedan album tamo, White Album. Ovo je meni jako zanimljiva priča. Oni su htjeli snimiti Gospodara prstenova i to bi bila jako zanimljiva verzija s njima u glavnim ulogama. Danas ništa od toga njihovog ašrama nije ostalo. Malo tko dolazi pa su Indijci odlučili napraviti rezervat za tigrove, kako bi ga malo približili indijskim turistima. Iako, ne postoji nijedan tigar u radijusu od petsto kilometara. Nisu jedini Beatlesi otišli.“

I dok je Rishikesh poznatiji nama, Haridwar je poznatiji domaćima:

„Haridwar je još jedno sveto mjesto, gdje se održava Kumbh Mela, njihov najveći festival. Indija je zemlja festivala, oni jako vole festivale, stalno je neki festival. Ima onaj Holi festival boja kada svi na ulici plivaju u bojama, svi uživaju u tome iako na svim tim bojama piše da se lako ispiru u vodi. Na Holiju sam bio prije desetak godina, još imaju boje na sebi. Ne ispire se nikako. Ti indijski festivali su golemi kao i Indija. Te brojke su sulude. Haridwar je jedno mjesto u blizini Rishikesha. Rishikesh više privlači zapadnu duhovnost. Zapadnjaci i danas zahvaljujući Beatlesima dolaze tamo. Haridwar više privlači Indijce. On je njima puno svetije mjesto u tom smislu. Ganges tu već počinje dobivati svoju mutnu boju, postaje polako prljav.

Na Kumbh Melu sam morao ići. Tu postoje astrološki izračuni i festival se održava u četiri indijska grada. Iz 2019. godine, a to je bilo kad sam ja bio, išao sam pametno na početak kada nisu bile tolike gužve. Trideset milijuna ljudi skupilo se u jednome danu. To je mali prostor. To je ušće dvije rijeke Yamune i Gangesa. Kažu da je tu i Sarasvati podzemna duhovna rijeka koja se spaja i to je zaista fascinantno. Kad sam ja bio nije sigurno bilo trideset milijuna, bilo je milijun i nešto malo, ali je opet bilo užasno. No, oni su razdragani, veseli. Indijci su uvijek veseli, nasmijani bez obzira na sve probleme.“

Put uz rijeku Ganges je Boka doveo u Varanasi gdje se našao u neugodnoj situaciji:

„Varanasi je izuzetno mjesto, kao što je i Manikarnika Ghat, mjesto gdje se vrši kremacija. Indijci, kako znate svi, kremiraju svoje mrtve, a onda turisti navale. Snimao sam teleobjektivom izdaleka, ali zaista ne bih nikada. To je zabranjeno snimati. Zamislite da pokapate nekog bliskog člana obitelji i nagrne vam dvadeset Indijaca fotoaparatima i u čudu to snimaju jer ga polažete u kutiju pa ga kopate u zemlju. To je njima nepojmljivo, kao i nama njihova ceremonija. Kad slikam, slikam izdaleka da ne remetim njih ni na koji način. Ali izbjegavam to slikati. Varanasi je toliko svet da, ako hindus umre u Varanasiju te bude zapaljen s pepelom bačenim u Ganges, izbjegava daljnji krug reinkarnacije. Ide ravno u „hinduistički“ raj. Zato puno ljudi dolazi umrijeti u Varanasi. To je bio daleko gori problem kad sam prvi put bio tamo prije trideset i nešto godina jer je sve to bilo puno siromašnije. Doslovno su dolazili umrijeti u Varanasi, a nije ih nitko mogao zapaliti. Nije bilo novaca.“

Kalkuta mi je prije 35 godina bila šok. I sada mi je predstavljala najugodnije iznenađenje. To je grad koji se najviše promijenio na bolje. Imala je uspješnu vlast i sad je postao jedno ugodno mjesto koje ima jaku umjetnost i jaku umjetničku filmsku industriju.

Srećom, u Kalkuti je bilo malo udobnije:

„Kalkuta mi je prije 35 godina bila šok. I sada mi je predstavljala najugodnije iznenađenje. To je grad koji se najviše promijenio na bolje. Imala je uspješnu vlast i sad je postao jedno ugodno mjesto koje ima jaku umjetnost i jaku umjetničku filmsku industriju. To je jedno zanimljivo mjesto gdje se život događa na ulici, a iznad Kalkute se Ganges dijeli. U tom trenutku zapravo prestaje biti Ganges. Veći dio ide u Bangladeš koji je malo istočnije, manji dio se pretvara u rijeku Hugli koja teče kroz Kalkutu i izvire na indijsku rivijeru dok se ovaj dio, Pagma i Magna, kako je zovu u Bangladešu, spaja s Brahmaputrom gdje dolazi do najveće svjetske delte; veća je od Amazone.“

I tako se Jasen našao u Bangladešu koji ga isprva nije mazio:

„S Bangladešom imam čudnu priču. Cijeli me život pitaju koja mi je zemlja najdraža i uvijek spremno kažem Indija. Onda me pitaju ima li neka zemlja u koju se ne bih vratio. I tu sam uvijek spremno govorio Bangladeš. Kao što sam i prvi put bio fasciniran Indijom, tako mi Bangladeš nije sjeo. Rekao sam si da nemam što ovdje raditi. No, kako je put vodio tim smjerom odlučio sam preispitati sebe. Bolje sam se organizirao, pronašao sam Saifula (lokalni vodič) koji mi je otvorio daku na zaista nevjerojatan način. I sama sam potpuno fasciniran Bangladešom; želim organizirati turu koja bi spojila Kalkutu i Bangladeš.

Dakle, dva „najjadnija“ mjesta indijskog potkontinenta, a gdje bi ljudima zapravo pokazao da to nije tako. Bangladeš je problem ako mislite da je Indija pretjerano naseljena. On je zemlja dva i pol puta veća zemlja od Hrvatske, a u njoj živi oko dvjesto milijuna ljudi. Kad nisu poplave je 30- 40% Bangladeša pod vodom, rijekama, jezerima. Dakle, ne živi se. Tada je to prostor Hrvatske gdje živi dvjesto milijuna ljudi.“

Kao što vrijedi za Indiju, tako je i za potpuno shvaćanje Bangladeša bilo potrebno osvrtanje na njegovu prošlost:

„To je zapravo tužna politička priča. Godine 1947. je Indija podijeljena na Indiju i istočni i zapadni Pakistan. Onda 1971. godine istočni Pakistan nije više bio zadovoljan unijom s Pakistanom i odlučio se odvojiti. Pakistan je napao, napravili su genocid i rat je iste godine završio intervencijom Indije koja je puno pomogla Bangladešu. Međutim, u tom Bangladešu bili su Bihari, a to su muslimani iz jedne indijske države koji su došli 1947. kada su bila velika premještanja te su se oni stavili na stranu Pakistana u tom sukobu 1971. Oni su danas nepostojeći građani, a broje se u stotinama tisuća. Vlast Bangladeša je rekla „Okej, sada ćete moći dobivati državljanstvo i to svi koji ste rođeni nakon ’71.“. Dakle, oni prije ne jer su u njihovim očima izdajice. Cijeli proces ide jako sporo i ne rješava se.

Jedna Nizozemka je odlučila pomoći organizacijom fondacije u Nizozemskoj koja je osnovala dva sirotišta (po dvadesetak djece). Ima jedno muško i jedno žensko sirotište koje im omogućava školovanje i pokušava ih raširiti. Svi mi – ja prvi – kukamo kako je siromaštvo, kako nitko ne pomaže toj djeci, ali zapravo ne napravimo ništa konkretno. A neki ljudi naprave.“

Unatoč tome što smo zamišljali kompliciraniji kraj, put od samoga ušća prošao je glatko:

„Ostalo mi je još samo otići brodom niz rijeku do konačnog ušća. Jako su velike gužve na tim brodovima i nemoguće se snaći. Tu mi je Saiful pomogao i došao sam u Kuakatu koja je rivijera Bangladeša. Oni se ne kupaju, ni u Indiji. Ovo što se ne zove Ganges, nije ni sveta rijeka, osim za rijetke hinduse koji žive u Bangladešu. Jeo sam dobru ribu, ali ovaj cijeli dio svijeta polako biva uništen jer more raste te salinitet uništava polja. Ima i drugih problem; kako se riba ne može smrznuti jer nemaju struje, oni je suše. U tim zadnjim kadrovima se teško raspoznaje Ganges od Brahmaputre. Bangladeš je jednostavno golema mreža rijeka.“

Odlazio sam na više puteva po Indiji te napisao knjigu od tristo i ne znam koliko stranica, ali nisam uspio odgovoriti na pitanje „Zašto te Indija fascinira?“.

Unatoč tome što nam se čini kako je gostujući autor uspio uhvatiti svoju Indiju, on sam ne želi upasti u sličnu zamku:

„Odlazio sam na više puteva po Indiji te napisao knjigu od tristo i ne znam koliko stranica, ali nisam uspio odgovoriti na pitanje „Zašto te Indija fascinira?“. Ovo je jedna od posljednjih rečenica u knjizi. Umjesto da je objasnim, ja je uzimam zaista takvu kakva jest i ne mislim da treba sve stvari u životu objasniti. Nekad se ni ljubav ili strast ili prijateljstvo ne mogu objasniti. Možda stvari ni ne treba objašnjavati. Treba ih uzimati takvima kakvima su. Ako ih previše racionaliziramo i podijelimo, to više nije to.“

A isto vrijedi i za naša nezgodna mjesta na koja trebate doći kako biste razumjeli zašto su nezgodna. Nakon krčke avanture, vraćamo se u Rijeku gdje nas u četvrtak (30.9) u 19 sati čeka Nenad Ivić i razgovor o povijestima čitanja i knjiga.

Elementarni fragmenti

Zvijezde su svoje rekle

„Dogovoreni brakovi su pravilo u Indiji. Najzanimljivije je što se to događa u svim slojevima društva. Spomenuo sam da imam prijatelje, profesore, liječnike i raznorazne intelektualce, doktore znanosti, uspješne spisateljice koji su vrlo progresivni, vrlo razumni u svojim razmišljanjima. Oni su svi prošli kroz dogovorene brakove, odnosno još su u dogovorenim brakovima. Ima tu jedan dio tradicije koji nije upitan i oni imaju argument da ljubav prođe. Imaju zaista dobru astrologiju. Ne vjerujem u nju, iako je i to kao Hamletovo ludilo. Ima neke metode u tome. Oni ništa ne rade bez savjetovanja s astrolozima, nijedan važan poslovni pothvat, a tako i brakove. I oni zaista traju. Sve ove probleme što spominjem indijska vlada iskreno i strogo zabranjuje. Kako dogovorene brakove, tako i maloljetne dogovorene brakove te iskorištavanje dječje radne snage. No, ona jednostavno ne može kontrolirati svaki njen kantun. I onda to postoji i dalje.

Ljudi su siromašni, i onda se često dogovara u paketu. Imaš četiri, pet kćeri pa ih u paketu predaš u veću familiju. I onda je najmlađa još u pelenama (doslovno). Ali onda imaš popust na miraz pa se nešto napravi. To su strašne stvari.“

Radi gore, živi dolje

„Postoje divlja naselja i Dharavi slum je drugo svjetsko naselje tog tipa po veličini. Navodno je ono u Karachiju veće. Živi milijun do dva stanovnika na jako malom prostoru. Tu policija ne ulazi, a tu je sniman Milijunaš s ulice. Zato je Dharavi slum popularan pa se njime može kao obaviti turistička tura. To vode ljudi iz sluma što je dobro jer prihod ide njima. To je jedno društvo koje živi prilično pristojno u ne osobito dobrim uvjetima. Postoji organizacija, kakva-takva infrastruktura, nema puno wc-a itd. Tuš je problem; postoji neka prljava rijeka, ali funkcionira ekonomski. Veliki broj ljudi koji radi u Mumbaiju (nekadašnjem Bombayu) izvan granica ovog sluma, žive u slumu jer je puno jeftinije. Mumbai ima jako skupe stanove tako da je slum često i dobrovoljni izbor ljudi. Ne žive tu samo najsiromašniji.“

Lokalni vadizubi

„Ulični zanati. Najdraži su mi ulični zubari, kao i pranje zuba. I brijači naravno... Oni radi ono što mi u Dalmaciji kažemo dentiere (proteze, zubala). Dolaze mu ljudi s malo zubi, a on ima punu kutiju tih verzija zubala i onda ovaj zine:„Dobro da vidim ovaj“. Nije ni čudo što su otporni na koronu. Nakon toga i ja isto mislim da sam otporan na jako puno stvari s obzirom na te higijenske uvjete koji su – ajmo reći – sumnjivi iz naše perspektive.“

Čuli smo samo za Bollywood

„Indijska filmska industrija nije samo Bollywood. Ima i Tolywood, Kollywood, Mollywood. Čak se i ona u Nigeriji zove isto s wood. To su pokupili od Amerikanaca. Indija snima šest puta više filmova nego Hollywood što je malo poznat podatak, ali su ti filmovi jako igrani, osim u Europi. Po južnoj Americi sam posvuda nailazio na vrlo popularne bolivudske filmove.“

Stvarno raste kao trava

„Sveti gradovi i marihuana... ne da se tolerira nego ju možete naručiti u restoranu. Special Lassi je jogurt s marihuanom. To nije naša marihuana. Ako ju je netko ovdje konzumirao, svašta vam prodaju. To je stvarno intenzivna stvar. Potpuno je legalna. U Pushkaru ili Puriju na drugoj strani Indije vi ne možete kupiti pivo ili pojesti jaje ili meso jer je sveti grad, ali marihuana se uredno prodaje i kupuje se potpuno legalno.“

Vrli neorganizirani svijet

„Nisam nikad sreo nikoga tko je bio u Indiji, a da je na pitanje „Kako ti je bilo u Indiji?“ odgovorio „Pa, okej“. Ne. Ili su oduševljeni, ili je ne podnose. Uglavnom je veći dio jako voli zato što oni koji idu tamo su spremni na to da će to biti drukčije. Dobar dio je ne voli, ne podnosi. Sjećam se na prvom putovanju kako su putnici koji su bili i u Indiji i u Tajlandu u velikoj većini bili za Tajland. On je jednostavniji, organiziraniji, prilagođeniji turistima, a Indija je neka borba. Nemoguće ju je objasniti. Pokušao sam napisati ovu knjigu da ja objasnim i nisam uspio. Nemoguće.“

Tko je u publici rekao da voli ljuto?

„Prvi put kada sam došao u Indiju, tamo negdje prije trideset četiri godine, imao sam potpuni kulturološki šok vezan za hranu. Prvih sedam dana sam živio na bananama i kikirikiju. Nisam se usudio. Danas imate niz restorana. Skuplji su, ali može se naći. Onda je to bilo jako, jako rijetko. Indijska hrana je čudna. Ja je stvarno sve više volim, ali je dosta žestoka za naše prilike. I to je mali problem. Sada sam već dosta naviknut i meni to ne smeta. To nije moja favorit hrana, ali posljednjih godina vodim grupe u provjerene, prilagođene restorane. Tamo je hrana malo ublažena zbog njih, a i dalje je ukusna. To je dosta skupo za indijske prilike. Nakon trećeg, četvrtog dana kada se malo adaptiraju, pitam tko će sa mnom na ulici jesti, a tko hoće u finom restoranu. Mislim da treba proći jedan period adaptacije. A po tim restoranima je jako dobra hrana. To je zaista užitak jesti. Indija nema jednu hranu. Hrana Bengala je potpuno druga hrana, na jugu je deseta, oni su još žešći, to je potpuno druga kultura. Tako da Indija nema ni slučajno jednu nacionalnu hranu. Ovakva Hrvatska nema jednu nacionalnu hrvatsku hranu, a onda možete zamisliti kako je to u Indiji.“

Vježbanje onomastike

„Kerala i zapadni Bengal su promijenili dosta imena u pokušaju da se riješe britanskog tereta. Britanci su mijenjali imena njihovih gradova u ono što im je bilo lakše izgovoriti. Bilo im je teško izgovarati Bombay pa su promijenili u Mumbai. Kalkata im je više odgovarala doli Trivandrum jer nisu mogli izgovoriti originalno ime tog grada koji je vraćeno, a koje ni ja sad ne mogu izgovoriti. Alahabad je posljednja promjena koja nema veze s Britancima nego s odnosima s muslimanima.“

Reci ne stereotipu

„Nije to baš sve tako siromašno. To je nešto negativno, ali kada pogledate pozitivne stvari, odnosno indijski doprinos svijetu, kulturi, civilizacijama… Mohenjo Daro je najstarija svjetska civilizacija. Najstarije svjetsko sveučilište za nas je Bologna u 11. stoljeću. Taksila (Takkasila ili Taxila) na indijskom potkontinentu u Pakistanu, osnovano je u 6. stoljeću prije stare ere. Bila je zaista sveučilište, bila je vrlo zanimljiva. U matematici je veliki doprinos. Šalje Indija i satelite u svemir. 2008. je spustila vozilo rover na Mjesec. Poslala je čovjeka u svemir, kruži indijski satelit oko Marsa danas.“

Tko se sve skita Indijom?

„Puno ih je išlo kod Sai Babe, neki su ranije išli kod Maharishija, ali vidite tko je bio – Steve Jobs. Išao je u ašram. Guru mu je već umro kad je on stigao tamo, ali je imao dosta dobru avanturu i stvorio je Apple kad se vratio. Još zanimljivije mi je da išao Zuckerberg, osnivač Facebooka. Nije mu dobro išlo u početku. Onda je došao Steveu Jobsu i rekao: „Ja sam čuo da je tebi bilo dobro u Indiji.“. On ga je uputio gdje da ide. Otišao je u Indiju, bio neko vrijeme u ašramu, i došao je kao Jobs s genijalnim poslovnim idejama od te silne duhovnosti. Neki od najbogatijih ljudi na svijetu potražili su indijsku duhovnost. Doduše, našli su materijalnu sreću. Ja uvijek kažem da Indija nije zemlja, već fenomen.“

Indijsko-hrvatske veze

„Za sanskrt je vezan jedan Hrvat Festin, prvi čovjek iz Europe koji je napisao gramatiku sanskrta na latinskom. Te veze su mi jako zanimljive. Imam jedan načelni dogovor s indijskim veleposlanikom koji me došao i upoznati u Split. Predložio mi je da napravim jedan niz predavanja sljedeće godine kada se obilježava sedamdeset pet godina indijske neovisnosti i trideset godina od diplomatskih odnosa. Drugi dio te priče kao Filip Festin je Crkva sv. Vlaha u Goi. Goa je imala koloniju koju je činilo dvadesetak tisuća ljudi, grad koji su osnovali Dubrovčani. Nisu svi oni bili Dubrovčani, ali dobar dio je. Oni su napravili Crkvu sv. Vlaha po uzoru na crkvu u Dubrovniku. Kako je 1667. srušena crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, a onda i obnovljena bitno drukčije, crkva u Goi predstavlja podsjetnik na izvornu, originalnu crkvu sv. Vlaha.“

Indijsko-hrvatske veze vol. II

„Bio sam gost jednog gurua čak. To je zanimljivo iskustvo jer su mi ga sredili moji hindu Dalmatinci s kojima sam se onda zapravo upoznao. To je jedna grupa ljudi koja se bavi jogom, meditacijom; dvoje ih je Hare Krišna. Jedna od njih je prva i jedina Hare Krišna iz Imotskoga koja je diplomirala indijski ples i fantastična je u tome. Više je u Indiji nego ovdje. I to mi je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Za to iskustvo je vozač rikše imao potrebu uključiti svoj sigurnosni sustav jer očito ne vjeruju toliko u duhovnost baš.“

Dalmatinac u dubokom uronu

„Išli smo na neki rafting pa nisam mogao odoljeti. Namjerno sam se kupao. Skakajući s neke stijene sam se nenamjerno napio vode. Znate kada Dalmatinac skače u vodu pa onda razmišlja hoće li začepiti nos te ako će ga netko vidjeti? Dok sam ja razmišljao nagutao sam se vode. Ništa mi nije bilo, to je najzanimljivije.“

Skepsa

„Ja sam na šesto čulo gluh k'o top. Od toga sam lijeni Dalmatinac. Ne meditiram, ne levitiram, ne bavim se jogom, nisam duhovan tako da sam potpuno gluh. I to funkcionira na puno načina. Odete na npr. Gou vidjet ćete niz ljudi koji vode jogu na pješčanim plažama u zoru. Jako sam skeptičan prema svemu duhovnom zato što se jako često pokušava prodati. Ovdje spominjani Sai Baba, Maharishi Mahesh Yogi su umrli kao multimilijunaši. Kao nije im bilo do novaca ali… Beatlesi su vrlo brzo pobjegli. Prvi je pobjegao nakon dva tjedna. Ringo Starr je donio svu hranu za Indiju. Imaju oni jedan poznati britanski fažol, konzerva, i on je valjda donio pedeset konzervi i kad mu je nestala ta hrana nakon dva, tri tjedna, odlučio se vratiti. Uglavnom su oni prekinuli s Maharishi Mahesh Yogijem jer su shvatili da je on pohlepan za novac. Osim što voli žene, Miu Farrow je stalno štipao kao bog duhovnosti. Ona je imala ozbiljnih problema s time. Ne samo ona. I on je umro kao bogat čovjek. On je od njih tražio da oni njemu ubuduće isplaćuju pedeset posto svih svojih tantijema koje dobiju, jer je on njih produhovio. Tako da sam jako skeptičan. Naravno, isto tako vjerujem da postoje budistički monasi koji su toliki stupanj dosegli da mogu levitirati. Ali sam isto tako uvjeren da nitko od njih nema potrebu pokazivati se na televiziji i reklamirati svoju meditaciju. Tu ima i žita i kukolja, kao i u svemu. Kao u književnosti, kao i među ljudima. Tako da imate jako puno toga tamo, ali treba pažljivo odabrati.“

Snimka cjelokupnog susreta: