Kulturni faul: Izdavačka nostalgija maloga Jurića (nezapisana u Dnevniku)

Nemamo previše razloga voljeti “Facebook” novinarstvo, taj novi trend u kojem dnevne novine i portali komentiraju sve što je izvjesni političar ili popularna ličnosti napisala kao “status”, a njihovi PR-ovi i tajnice to vrijedno poslali na adrese medijskih redakcija. Ipak, kada tema nije svakodnevna “zabavna” politika, pronađe se i tom metodom relevantnih informacija i teza vrijednih komentiranja i razmišljanja. Jedna zanimljiva vijest proklizala je tako u ponedjeljak navečer (19.1.) kroz status Dragana Ogurlića, “šefa od Adamića”. Rekao je tako iskusni urednik da je ozbiljno razmotrio mogućnost i izraženu želju mnogih da se ponovo objavi Dnevnik maloga Jurića Daniela Kokića, ali da se oni za sada u to neće upuštati:

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

“Neki današnji klinci već su nakon desetak stranica odbacili ponuđeni im Dnevnik, zamijetivši između ostalog čudne riječi poput tranzistor, dinar, drugarica, tv u boji (hej, zar postoji tv koji nije u boji?) i ultimativno se vratili Gregovom dnevniku i Tomu Gatesu. Odgovor sam našao u Dnevniku bez prave radnje i velikoj fascinaciji onovremenim artefaktima i načinu života. Koji se u međuvremenu nepovratno promijenio.”

Vijest da izdavač neće objaviti knjigu, osim ako je riječ o cenzuri, rijetko je vijest - kroz ruke urednika prolaze deseci novih rukopisa i starih izdanja koja postoje samo na policama antikvarijata ili knjižnica te je odluka hoće li ili neće nešto objaviti njihova stalna profesionalna svakodnevica u kojoj se isprepliću kriteriji kvalitete, razmišljanje o komercijalnom i marketinškom potencijalu djela, “Excel” tablice s brojkama poslovnog poduhvata… Ipak, činjenica da iz Adamićevog pogona trenutno nećemo vidjeti nanovo objavljen Dnevnik maloga Jurića zvuči kao važna informacija što svjedoče i pojedine reakcije koje traže preispitivanje odluke, preodgoj djece, marketing fokusiran na jednu generaciju i sl., ali jednako tako kao i one koje potpuno podržavaju i razumiju odluku.

Evo nas ponovno u dosadnim klupama. Sjedimo kao fakiri na čavlima. Drugarica nam je podijelila udžbenike i kazala da smo sretni što živimo u gradu koji jedini u nas besplatno dijeli školske knjige.

Dnevnik maloga Jurića knjiga je Daniela Kokića, profesora u OŠ “Trsat”, stvorena 1975. godine, a koju je, kako se redovito navodi, genijalno ilustrirao Ivica Bednjanec. S obzirom da čak i u Rijeci rijetko kome mlađem od 35 godina ime Daniela Kokića na prvu nešto znači, pokušaji istraživanja modernim kanalima kojih bi se prvo ulovio mlađi čitatelj (čitaj: Google) ne pružaju nam posebno iscrpne i kvalitetne rezultate. A i ta je činjenica izrazito važna za našu temu. Ipak, za spomen i istraživanje nečijeg djela od znatno su veće pomoći katalozi knjižnica i sama autorova djela. Dnevnik maloga Jurića je bio najpopularniji, ali nipošto i jedini uradak Daniela Kokića za djecu. Slatka dječja usta, sastavljena od dječjih izjava i crteža o raznim “ozbiljnim“ temama je jedna od upamćenijih. Ne ostavljaju ravnodušnim dječji odgovori na pitanje “Da sam ja predsjednik općine?”: “Napravio bi još jedan grad.” ili pak “Naredio bi da se sruše sve škole i rekao bi da mi donesu puno, puno sladoleda.”

Jurić je pak “nestašan i vragoljast Osnovac, a drugarica mi prizna da sam NAJDUHOVITIJI u razredu” koji gotovo svakodnevno ispisuje dnevnik počevši s novom školskom godinom. Prolazimo tako kroz njegovu svakodnevicu, razne školske, ulične, kućne i obiteljske momente u ambijentu tadašnje Rijeke, a koje on komentira na duhovit dječji način kojem je teško išta “zamjeriti” i onda kada se može tumačiti i kao potencijalna kritika nekih društvenih procesa: “Moj grad ima mnogo stanovnika. Njih je svakim danom sve više. Naljute se na selo i dođu u grad. U gradu nemaju što raditi pa oru ulice.” Što se ilustracija tiče, naravno, Bednjanec je standardni mamac za oko te ta prepoznatljiva estetika Lastana, Genija i Jasne i pomalo karikaturalni izraz lako osvajaju.

No Dnevnik maloga Jurića, koliko god živio s epitetom “kultan”, “legendaran” i sl i koliko god to nama bilo teško prihvatiti, nije dio nekih novih odrastanja... Zavirimo li tako u kataloge narodnih knjižnica, a to su najrelevantnija mjesta za pogled na to živi li ili ne određeno staro djelo, primijetit ćemo (na dan 19.1.) ni u Gradskoj knjižnici Rijeka ni u Knjižnicama grada Zagreba niti jedan primjerak nije posuđen. U riječkoj regiji bližoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula Dnevnik maloga Jurića ni je postoji, vjerojatno jer je otpisan…

Ne treba nas to čuditi…

Kad tata ide u grad, onda i mene poveze sa sobom. Prije nego krenemo, imamo muke dok automobil upali. tata stručno kaže da je to slabost svih "škoda" da ne mogu povući dok se ne ugriju.

Puno je arhaičnog u Jurićevom svijetu - naravno, uz diskurs i fenomene nestale ideologije (drugarice, pioniri…) najuočljivija je tehnologija, a u trenutku kada se gleda Video Game High School na Netflixu, prijatelje naganja u igri agar.io i gradi nove svjetove u Minecraftu, divljenje televiziji u boji nije ni humoristično. Gradski ambijent i ritam djetinjstva također je potpuno drugačiji i nema gotovo niti jednog trenutka u kojem se kao novi trinaestogodišnjak možete identificirati s glavnim likom. Ipak, ono što je vjerojatno najvažnije nije samo arhaičnost Jurićevog svijeta već ono što je i Ogurlić primijetio u premišljanjima da li knjigu objaviti ili ne - ona nema bezvremenske radnje koja uvlači čitatelja. Dok pustolovni Koko u Parizu može biti ponovo objavljen bilo koje godine te će osvojiti bar jednu dušu bez obzira igrao ili ne na mobitelu i pravom serveru “Tanki”, Dnevnik malog Jurića takvu komponentu avanture nema. A bez nje najčešće nema ni knjige koja može opstati u rukama mladih čitatelja, posebno ne dječaka…

Taj nepremostivi jaz u generacijskim ukusima primijetila je nedavno i iskusnija kolegica s jednim, također “kultnim”, a rekli bismo danas i “teen” naslovom: “Dvadeset godina radnog staža pokušavam „Maturante“ uvaliti... a, tako nekoj mladosti od 14 do 18. Ispočetka intenzivno i uporno, s vremenom obeshrabreno i sve rjeđe, do jučer sporadično, samo (u) posebnim slučajevima. I ništa. Nemam ni jednog jedinog sljedbenika u obožavanju ovog slatkiša, ni jednog jedinog omladinca nisam preobratila i navela na svoj mlin. Omladinca? Kakva je to riječ?!”

Javljaju se u ovim trenucima i misli o odgoju te pitanje treba li čitateljski ukus samo tako prepustiti stihiji? Naravno da ne, ali nikakvo dobro neće izaći ni iz nametanja nečeg stranog i nezanimljivog. Sjetimo se lošeg posla koji godinama radimo s lektirom… Stvarati čitatelja “malo” je sofisticiraniji posao od pružanja mu u ruke svojeg djetinjstva i nostalgije.

Znači li sve ovo da Dnevnik maloga Jurića treba potpuno zaboraviti, sačekati i da preostali primjerci u knjižnicama završe na otpisu i u starom papiru ako ih nitko ne pokupi iz košarica za darivanje? Nikako. Dnevnik maloga Jurića u svom je društvenom kontekstu relevantno djelo, a s distance i dokument koji poprima gotovo baštinsku vrijednost. Nije ni svijet Krleže ni Ivane Brlić Mažuranić više naš (osim u pojedinim vrijednosnim aspektima koji se tiču mentaliteta i općeljudskih situacija), ali čuvamo ga, ponovno tiskamo i sl. Staviti Krležu, Brlić Mažuranić i Kokića u istu rečenicu zvuči nategnuto, ali je u ovom kontekstu plauzibilno i ilustrativno.

Na gradskom tornju kazaljke su pokazivale četrnaest sati, isto kao i na mom "darwilu". Čekam tatu ispred "Jadrolinije". tata silazi niz stepenice i onda ravno u preuređenu "Učku". ćale naruči ekspreso za sebe i tonik za mene. Dok smo čekali, ćale započe: - kvragu i bilanca! Ne znam više gdje mi je glava...

Izdavački pothvat s Dnevnikom malog Jurića stoga teško može biti uspješan posao nekoga tko pokušava preživjeti na uobičajenim tržišnim principima i mora voditi interesa o ukusima potencijalnih kupaca. No možda postoje drugi pravci, sigurniji za izdavača i za čitatelje. Prije svega vjerujem da reizdanje Dnevnika maloga Jurića može biti zanimljiv platformski (Kickstarter, Indiegogo...) crowdfunding projekt... Ima značajan potencijal buđenja nostalgičnih osjećaja, privržene čitatelje koji su danas u četrdesetim i pedesetim godinama (za pretpostaviti je da imaju sredstva za doniranje), a dobar marketing osvojio bi i neka srca koja nisu ni čitala ni osjećala Jurićev svijet. Nedavno su tako čak pet i pol milijuna dolara skupili LaVar Burton i Reading Rainbow, emisija poticanja čitanja od najranije dobi. Juriću treba daleko manje dinara...

On nosi i određenu subverzivnu dimenziju i mahom odraslom čitatelju mogu biti i razumljive i duhovite povremene rugalice tadašnjem sistemu, društvu, ljudima:

- Dobro jutro, drugovi! .- službeno nas pozdravi drug milicionar, a mi šutimo.

- Molim, lične karte? - prilazeći upita.

- Ne kaže se lične karte, nego osobne karte - ispravi ga Jadranko.

No za uspjeh crowdfunding kampanje to treba biti posao cijelog posvećenog tima, lijepo osmišljene kampanje, a to ne nastaje preko noći… A i oni jako željni novog Jurića trebaju biti svjesni da u takvoj eventualnoj kampanji lajk na status ne znači i novčanu donaciju, bez koje posao ne može biti napravljen.

Možda s porastom baštinske vrijednosti Dnevnika maloga Jurića on postane materijal i za fondove očuvanja baštine, ali i to ćemo još sačekati. Ono što se sigurno neće dogoditi je da će novi klinci povlačiti majke za rukav ne bi li u knjižari došli do svog primjerka. To treba zaboraviti. Do tada Jurića imamo na policama knjižnice, pa probajte opet s vremenske distance ili sa svojim djetetom. Svakako javite dojmove.