Kulturni faul: Tviteraška sokratovština iliti jedna memorija iz učionice 212

Hrvatskom sferom Twittera prije nekoliko tjedana počela se vrtjeti spekulacija i/ili dilema da je jedna tviterašica imena “utikejt” odnosno “Gospa tužnog lika” zapravo Marija Selak Raspudić, poznata filozofkinja i političarka. Zapravo, informacija i nije bila ništa previše novo, spekuliralo se o tome godinama, samo je to sada mainstream portal izvukao na površinu uz dokazivanje teze s drugim “tvitovima”.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Nije mi toliko važno tko je utikejt, ma koliko god se s njom neslagao, ni to da li je to jedna ili više osoba, riječ je o profilu brzog prsta i mozga, često na razini dokazivanja kojoj ne može svatko parirati pa i kad pokušava dokazati ili imputirati teze do kojima onome s kojim razgovara nije stalo. Od same priče koja mi je suštinski nebitna interesantnan je pozadinski akter “afere” - stari dobri antički Grk Sokrat koji je nekako opet ispao kriv za sve kao i svojedobno u Ateni i na suđenju sa smrtnom presudom. Naime, upravo utikejt je napisala kako je Sokratova smrt jedina od koje se nije oporavila, a Selak još 2020. godine da joj je Sokrat politički uzor… I tako je krenulo. Sam odgovor od Selak je vrlo sokratovski, netko bi rekao možda i sofistički, ali to prepuštam ozbiljnim logičarima: "Situacija je dosta jednostavna. Da sam ja Gospa tužnog lika, nikada ne bih rekla da sam Marija Selak. Jer da sam htjela pisati kao Marija Selak, ne bih se zvala Gospa tužnog lika. A da nisam Gospa tužnog lika, nego Marija Selak, nikad ne bih rekla da nisam Gospa tužnog lika. Jer što god ja rekla o tome, i dalje će ići u prilog toga da jesam Gospa tužnog lika. Dakle, ja ću zauvijek biti i ne biti Gospa tužnog lika."

Tada me je potpuno bljesnulo jer pred očima su mi se izvrtjeli Platnovi dijalozi sa Sokratovim likom: Kratil, Simpozij, Parmenid… s vrlo sličnom logikom formuliranja teza i stvaranja paradoksa.

Iritira me pisati o temama koje “trigerira” mainstream hrvatskih medija, i to zbog nekih politikantskih motiva, pa ni ovo nije priča o tome iako je ime koje se u njima javilo “Sokrat” trigeriralo moj mehanizam prisjećanja. Antičkom filozofijom se ne bavim i ne čitam ju, ali imala je sa mnom jednu jako dobru godinu i jednog profesora kojeg sam tada smatrao jako dobrim i korisnim… Dugo želim preporučiti i neke filozofske knjige pa evo malo konteksta.

Većini je prva godina fakulteta posebno fora, pravi odmak u odrastanje… ukoliko nisi otišao studirati u drugi grad i u praktički samostalan život svejedno ti u ambijent dolaze novi ljudi, pravi osvježivači tvoje obično učmale sredine… Naravno, svi studenti filozofije na prvoj godini po obvezi slušaju antičku filozofiju, a mnogima se i sav doticaj s filozofijom u srednjoj školi ili životu svodi na antiku: Sokrata, Platona, Aristotela. Upravo zbog njih mnogi i krenu na studij filozofije. Osobno nisam bio takav, više me je zanimao drugi dio Kalinovog udžbenika, a kojeg profesori obično ni ne dotaknu.

Među njima svidio mi se pojam Gadamerove hermeneutike ili pak Wittgensteinovog nijekanja tradicionalne filozofije, a sve to će se poslije pokazati važnim.

Moju generaciju 2003./2004., dopao je među ostalim Luka Boršić, profesor kolegija antičke filozofije. Boršić je dolazio iz Zagreba, s Instituta za filozofiju, ako se ne varam svaki drugi tjedan pa bi nam sesije trajale od 8 ujutro do 16 poslijepodne. Nemam njegovu fotografiju s predavanja jer tada mobiteli još nisu imali kamere, posebno ne neke kvalitete iako mi je žao što nemam zabilježenu tu učionicu 212. legendarne “stare zgrade”. Luka je tada bio mlad i potpuno nov na riječkom fakultetu čiji je odsjek za filozoifiju bio upečatljiv sa snažnim fokusom na anglosaksonsku odnosno analtičku filozofiju. Riječ je o specifičnom pristupu, diskursu, jeziku, metodi koja ima pobornike i kritičare, a meni se dosta svidjela. Novi profesor nije bio iz te tradicije i tog ambijenta već kombinacija klasičnog filologa i filozofa čije je obrazovanje obilježila gadamerova hermeneutička metoda. Kada je riječ o antičkoj filozofiji to doista i je dobra kombinacija.

Luka je bio zakon. Jednima. Drugi su ga proklinjali. Prvo, on je o antičkoj filozofiji pričao kao o nečem stvarnom. Mislim, tebe je zanimalo koga ćeš okrenuti u “Točki” u četvrtak, a ovaj ti priča o Platonovom “Simpoziju” i igri Alkibijada, Erosa i ekipe kao da se to upravo odvija. Do tada nisam doživio da netko s takvom uživljenošću i uvjerljivošću može govoriti o nečemu…

Osjetio se snažan utjecaj filološke pozadine pa smo tako i pristupali analizama - svakako smo radili na tekstovima na stranim jezicima, a pred nas, totalne riječke zbunjole, nije se libio donijeti i dio Platonovih tekstova na antičkom grčkom jer kako je jednom rekao “šta vi tu radite ako ne mislite čitati Platona na originalu?”. I tako, nas nešto fanatičnih odjednom smo se osjećali posramljeno što lutamo po lošim jugoslavenskim, hrvatskim i srpskim prijevodima i uz lampu smo pokušavali odgonetnuti jezik koji nikad nismo ni učili ni gledali jer gotovo nitko nije bio “klasičar”. Bilo je tu i još strastvenijih iskaza: “Čemu čitati Platona ako niste zaljubljeni u Sokrata?”. Ili još rubnijih “Kako ne bi ukrali knjigu ako ste vidjeli da ju je potpisao Gadamer osobno…” Zbog Boršićevog pristupa pobožno smo kopirali Dielsove “Predoskratovace” jer kako ćemo bez toga išta. Ako ih već ne možeš ukrasti.

Pazi, jednom smo sjeli i u vlak te otišli na simpozij u Institut za filozofiju samo zbog toga jer nas je Boršić pozvao (na simpozij, ne na juice votku poslije zbog koje je vožnja vlakom nazad bila nešto teža). Zbog Boršića sam i pokupovao većinu Platonovih dijaloga ili pak vezanih kniga o njemu kroz odlaske u antivkarijate Mali neboder ili Ex-Libris. Nije mi sve to pomoglo da u tome nešto posebno briljiram jer mnogi od dijaloga su mi bili preapstraktni, nisam se u njima snalazio. Seminarski rad koji smo pak radili, a bio je središnji dio kolegija sam potpuno zbrljao iako sam na njemu i previše radio, izgubio sam se u nekakvoj teoriji o utjecaju Platona na rimsko pravo, analizi Države i Zakona. Niti znam grčki, niti latinski, a niti pravo. To je za mene bio prevelik zalogaj iako sam Boršića i doživio kao neko pomicanje osobnih granica.

Luka je mnogima išao na živce prije svega zato jer se kolegij antičke filozofije, nekad temelj filozofije uopće, činio u tom formatu preteškim za jedan suvremeniji studiji obilježen analitičkom filozofijom. Dojam je na trenutke bio kako nitko neće proći, a mislim da neki i jesu odustali upravo zbog antike. Meni je pak tada odgovaralo izlaganje težem od mogućnosti jer sam taman bio u nekoj adolescentskoj potrebi za pomicanjem granica i odmakom od srednjoškolske lijenosti. Da nije bilo Boršića ne bi svladao ni ništa engleskog u učenju kojeg sam stvarno bio loš (jednako kao i većina profesora s kojima nismo doslovno radili ništa) cijelo obrazovanje.

Tek sam kasnije nekako kontekstualizirao kako je do nas preko Luke dolazilo najbolje ne na hrvatskoj, nego svjetskoj razini.

Njegov je profesor bio i Giovanni Reale, talijanski majstor za Platona i antičku filozofiju, čovjek koji kada je umro poklonio mu se i talijanski parlament, a Reale je pak bio Gadamerova škola.

Kada mi se ova glupava Twitter rasprava otplela i sjetila me Sokrata zavirio sam i čime se bavi i naš profesor pa osim što je na čelu Instituta za filozofiju, puno se bavi upravo ženama u filozofiji. Posebno je interesantan rad o Elzi Kučeri (kćerka popularizatora znanosti Otona Kučere) koja se osim kao prva knjižničarka i prva eksperimentalna psihologinja u Hrvatskoj, može promatrati i kao prva hrvatska eksperimentalna filozofkinja. O njoj je u koooaturostvu i objavio dvije knjige: Dr. Elza Kučera i Hrvatska velikanska Elza Kučera.

Uz to prisjetilo me je i starih knjiških aduta o Sokratu. Svakako to je Obrana Sokratova, izdanje koje je upravo Boršić preveo, a "Platonov životopis" napisao Giovanni Reale. Potonji je pak zaslužan i za jednu od najboljih pravih istraživačkih knjiga o Sokratu na hrvatskom jeziku pod imenom “Sokrat: k otkriću ljudske mudrosti”. Za Realea kažu kako je bio zastupnik postojanja skrivene, nezapisane Platonove teorije koja je postojala samo među dijelom polaznika Akademije, a za to je zanimljiva “Platonovo utemeljenje metafizike”, pozamašni uradak o teoriji “Jednog” koja je spoj ontologije, filozofije matematike, teologije. A kako smo manje više bili analitičari Rossova “Platonova teorija ideja” odgovarala je dobro takvom sentimentu.

U svakom slučaju, Luka nije predavao sljedećoj generaciji pa smo tako nakon 2003./04. ostali jedini u Rijeci koji smo ga imali priliku upoznati kao profesora. Kao što sam rekao, preko njega i do nas je došlo malo metode i duha Gadamera i Realea, a meni osobno, iako me antika ne zanima, ostala je “samo” metoda. Što nije loše. A ona mi kaže kako uopće nije važno tko je utikejt iliti Gospa tužnog lika jer kada bi bilo važno za utikejt bilo bi važno i za svakog drugog, a kako nije važno za svakog drugog nije važno ni za utikejt. A čisto da ostanemo u sokratovsko-platonovskom duhu ni za za potonjega nije uvijek jasno da li je sam napisao sve svoje dijaloge ili je riječ o zapisima niza osoba. Ontološki status postojanja antičkog Platona ili Muskove utikejt postaje tako izgubljen u pojasu epistemološke izmaglice... Znam, da ništa ne znam.