Malo Nade za tinejdžere: Moralna vertikala

Kladim se da nema niti jednog tinejdžera koji barem jednom u životu, u ovoj ili onoj situaciji, nije čuo za izraz moralna vertikala, a jednako tako bih se mirno okladila u moj ranč i konja da vas je malo, zaista malo koji točno znate značenje tog izraza. Zato ću vas, rijetke znalce, zamoliti za malo strpljenja i razumijevanja jer ćemo današnje vrijeme potrošiti na one koji zapravo nemaju pojma o čemu ja to želim govoriti. A želim o tome govoriti, baš silno želim jer je taj izraz jako važan, a u svakodnevnom govoru se gotovo posve izgubio. Čujemo ga tek katkad, izgovorenog unutar neke ogorčene sarkastične rečenice kada se koristi u posve obrnutom i posprdnom značenju kako bismo ismijali čovjeka čiji karakter i djela nimalo ne zaslužuju da se prema njemu odnosimo s poštovanjem. No ajmo najprije na brzaka pogledati sam izraz pa ćemo odmah uočiti kako se sastoji od dvije riječi. Nećemo ni ulaziti u jako duboke definicije tih riječi, nego ćemo se poslužiti „priručnim materijalom“ koji nam je svima poznat i jasan. Znamo da se takozvani moralni čovjek ponaša prema drugima onako kako bismo i mi željeli da se drugi ponašaju prema nama: s poštovanjem, bez laži i zlih namjera, s voljom da nam bude od pomoći u našim nastojanjima da postupamo dobro i djelujemo tako da naše akcije uvijek streme prema općoj dobrobiti. Moralni čovjek je shvatio kako u svakoj situaciji postoji pošten način postupanja i onaj koji to nije i uvijek će postupiti pošteno. I zna kako u svakom govorenju ima nekih riječi koje su vjerodostojne i onih koje to nisu pa će uvijek ostati vjerodostojan. Prezire laž, bez obzira na to izgovorio je njegov prijatelj ili neprijatelj. Odbit će mito, bez obzira radilo se o sitnim darovima ili vrtoglavim sumama novca. Izjašnjavat će se ravnajući se po svojoj savjesti, a ne onako kako bi se njemu možda „najviše isplatilo“.

Takva čvrsta, nepokolebljiva načela obično nazivamo principi pa za čovjeka koji se čvrsto drži takvih stavova (bez obzira radi li se u prijatelju ili neprijatelju, malom novcu ili pravom bogatstvu) kažemo da je principijelan. Dakle moralan je onaj principijelni čovjek koji se nepokolebljivo drži općeprihvaćenih pozitivnih vrijednosti.

Oko riječi vertikala ne treba gubiti vrijeme, jer svi znamo kako ona označava okomicu, nešto što se uzdiže uvis i prema čemu možemo stremiti u svom nastojanju da budemo riječju i djelom što sličniji tome gotovo nedostižnom idealu.

Eto, relativno brzo smo stigli do spoznaje kako je čovjek koji u nekom društvu predstavlja moralnu vertikalu zapravo uzor kako se treba ponašati u odnosu na situacije i u odnosu ne samo na ljude nego na sva živa bića. Takvih je ljudi bilo oduvijek, na svim kontinentima i u svim zemljama. Naravno da su se njihova čvrsta načela međusobno razlikovala, ovisno o vremenu u kojem su živjeli i krugovima civilizacija kojima su pripadali. S promjenama moralnih principa koje su se s vremenom događale mijenjali su se i naši uzori, mada su mnogi koje su krasile „vječite“ vrline poput poštenja, čovjekoljublja, pravednosti, istinoljubivosti i jednoznačnosti između njihovih riječi i djela ostali vječiti i izvanvremenski. Tako kroz povijest naše civilizacije pamtimo filozofe poput Sokrata i Platona pa, prema predaji, Isusa i još neke. Bilo je ulaganja napora da se svijet „trajno popravi“ tako što su se posvuda javljali sljedbenici takvih pojedinaca koji su njihova moralna načela pokušavali pretvoriti u nauk koji se slijepo slijedi i prenosi s generacije na generaciju, no to je uvijek i bez iznimke završavalo tragikomičnim gafovima i moralnim padom.

Zašto vas ja danas mučim ovako teškom temom, posve neprikladnom za dane ljetnog raspusta? Jer želim podići glas u vašu obranu. U obranu od svih onih koji današnju mladež prozivaju nemoralnom, neorijentiranom, nepouzdanom, neovakvom i neonakvom…

Pogledajte što smo vam mi odrasli ponudili. Ništa! Tko su, danas i ovdje, moralne vertikale na koje biste se trebali ugledati? U prošlim vremenima navikli smo ih tražiti među uglednicima. Danas ih je na tim mjestima teško naći. Političari jedno obećavaju, a onda posve drugo rade, a ako je kod mnogih od njih i bila dilema između djelovanja za opće dobro ili u vlastitu sitnu korist, mnogi su odabrali ovo drugo. Dobro, pustimo sad njih, potražimo moralne uzore među učenim ljudima, među onima koji posjeduju znanja koja većina nas tijekom cijelog života ne uspije sakupiti. Gdje ih potražiti? Mogli bismo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Akademici su, što se obrazovanja tiče, vrh vrhova, krema kreme. Jesu li prstom makli da vam postave ciljeve, ograde i putokaze? Tek nekolicina. Premalo i prekasno. Prosječan Hrvat ne zna nabrojiti ni dvadesetak akademika i to jednostavno zato što su se ovi zatvorili u debelu hladovinu svojih kabineta i prilegli na lovorike pokupljene u danima svojeg osobnog znanstvenog djelovanja upregnutog u stvaranje vlastite karijere. Čast iznimkama, ali ni oni nisu moralne vertikale jer im se jako razlikuju većinom šture riječi od većinom davno učinjenih djela.

Možda moralne uzore nađemo među klerom koji si je i uzeo u zadatak podučavati nas principima po kojima je živio Isus. No tu je stanje još tužnije (opet čast iznimkama!) jer se riječi dobrano razlikuju od djela. Svaki od njih mirno služi misu i pritom govori kako je siromaštvo Bogu milo, a minutu-dvije kasnije otpije gutljaj prvoklasnog skupog vina iz zlatnog kaleža, propovijedaju siromaštvo ali će zbog crkvenog vlasništva nad nekom nekretninom pokrenuti državnim novcem sudski spor protiv te iste države koja svojata tu istu nekretninu (koju je Crkva ionako kupila novcem iskamčenim milodarima vjernika). Ili na misi govori o čistoći i ranjivosti dječje duše, a nakon mise u osami sakristije zlostavlja malog ministranta. Upitajmo se nije li to nalik onoj igri pokvarenog telefona jer Isus, onako skroman, jamačno vjeruje da se misu može služiti i s običnom čašom i u odori koja nije izvezena suhim zlatom.

Ponavljam, čast iznimkama, ali malo je uglednih koje vam možemo ponuditi, malo takvih moralnih vertikala ostavljamo budućem pokoljenju. Mnogi od vas će, u nedostatku boljih uzora, povjerovati da se trebaju ugledati na bogataše koji su „preko noći“ iz musave odjeće naglo uskočili u odijela s etiketom Giorgio Armani i koji misle kako gomila novca lako može prikriti njihovo neznanje, njihovu nedosljednost i neprincipijelnost. Može li? Kad skinemo Armanija i ispraznimo novčanik istog trenutka ostajemo bez tupavih fanova, bez obožavatelja i lažnih prijatelja. Moralan čovjek ne može tako osiromašiti jer ugled koji je stekao svojim ponašanjem ostaje uz njega zauvijek. I ne treba kupiti ferrari da bi ga se uočilo. Uočit ćete ga po tome što će mnogi rado parkirati svoj ferrari i uživati u privilegiju da s njim malo pješače i porazgovaraju.

Još uvijek nam ostaje osnovno pitanje: kako pronaći moralnu vertikalu na koju bismo se mogli ugledati. A mnogi će se pitati i zašto bismo uopće tražili nekog takvog?

Na oba pitanja je vrlo lako odgovoriti. Vjerojatno nećete morati tražiti izvan vlastitog okruženja. Pogledajte malo bolje svoju mamu ili svog tatu, susjeda mesara, učiteljicu iz osnovne škole, nekog prijatelja i brzo ćete pronaći osobu čije poštenje je izvan svake sumnje, čijoj pravednosti se oduvijek divite, u čijoj nazočnosti se osjećate ugodno i sigurno, nekog čije osobine biste i sami voljeli imati. Meni osobno silno se svidjela moralnost jednog američkog i sada već pokojnog filmskog glumca. Zvao se Marlon Brando i 1973. godine bio je nominiran za nagradu Oskar. Na svečanost dodjele poslao je svojeg delegata, indijanku imenom Malo Pero. Kada su pročitali da je upravo on dobio Oskara, Malo Pero je izašla na binu i kratkim, dobrim govorom objasnila zašto Brando odbija primiti tu nagradu. Jer i prije se znalo kako taj glumac smatra uvredljivim i nedopustivim način na koji američka filmska akademija prikazuje, omalovažava i vrijeđa pripadnike „obojenih“ rasa pa on od ljudi takvih svjetonazora ne želi primiti nikakvu nagradu. Malo ljudi bi postupilo tako dosljedno kad je u pitanju tolika svjetska slava i toliki novac.

A sad ono drugo pitanje: što će nam to uopće? Odgovor je jednostavan. Škola ti niti može niti hoće sve pružiti. Tamo možeš saznati kada je vladao koji rimski car i kojih kemijskih elemenata ima u zemljinoj kori i koliko kvadratnih kilometara zauzima teritorij Kazakstana i kako se na burzi može zaraditi mnogo novca i još mnogo, mnogo korisnih saznanja, ali nekako im je promaklo, nekako su ti zaboravili jasno reći kako ćeš to postati ne samo fizičar ili liječnik ili odvjetnik nego i pošten i pouzdan čovjek, osoba kojoj se vjeruje, moralna vertikala. To moraš učiniti sam/a i ovo sada su upravo godine kada trebaš poraditi na tome. Jer ta dobra, ta moralna strana tvoje osobe koju ćeš sada izgraditi čini onu bitnu razliku pa će tijekom cijelog tvog života (a i kasnije) o tebi s poštovanjem reći da si pravi gospodin i moralna vertikala u koju će se moći ugledati neki novi klinci. Upravo onako kako i Marlona Branda treba spominjati, ne govoreći glumac Marlon Brando, nego gospodin Marlon Brando, glumac.