Mi biramo što će stvarati naše ruke: reportaža s ilustratorske radionice Ane Salopek

Posljednji put kada sam iskreno promišljao svoje ruke bilo je kada sam se probudio i nisam ih osjetio. Čista panika, ali obično su to trenuci kada i jedino pomislimo svjesno na njih. Da ih prebrojimo, a onda i prste ako su na mjestu. Ostalo ide po automatizmu, tko zna, možda se i dlanovi prošeću dok spavamo. Za nešto što je Aristotel smatrao najvrijednijim ljudskim oruđem, a Kant vidljivim dijelom uma, prerijetko u fokus stavljamo ruke koje nam se nalaze, znate, pred nosom. 

Stoga, kako bismo ih malo razgibali i spoznali, zaputili smo se na radionicu i razgovor „Nešto su ruke“ s ilustratoricom i oblikovateljicom knjiga Anom Salopek u sklopu novog programskog ciklusa „Radno čitanje“. Nagrađivana umjetnica stvara slikovnice i za djecu i za odrasle, a a kroz njih nas vodi i usmjerava prema našoj nutrini i otkrivanje povezanosti s prirodom, dušom, igrom, onime što je za nas važno. Jedna od njezinih posljednjih slikovnica – „Ruke“ – poetična je pohvala ljudskim rukama, umjetničkom stvaralaštvu i važnosti ljudske povezanosti s prirodom. 

U uvodu pred radionički dio, ilustratorica je istaknula kako joj je bilo vrlo važno „izreći da mi biramo što ćemo napraviti sa svojim rukama.“ Govoreći o rukama, prisutnima je objasnila kako ih je bitno razumijevati kroz dualnost: „Kroz to razmišljanje provukla sam emocije koje osjećamo u rukama i kojih nismo svjesni do trenutka kada nam se ruke počnu tresti ili znojiti.“ Pri tome je vrla važna misao kako su – ako malo razmislimo – „ruke najbliže srcu“, što otkrivaju upravo emocije koje ih prožimaju. Upravo zato pomalo čudno biva to što ih „uzimamo zdravo za gotovo jer ih koristimo stalno.“ 

Upravo tome je s ovom radionicom za sve njezine sudionice i sudionike došao kraj! Suprotstavljajući se strahu od praznine i bjeline papira, Ana Salopek je polaznicima odlučila pokazati u kolikoj mjeri „zaboravljamo koliko nam bijeli papir ostavlja mogućnosti.“ Opremljeni svim mogućim bojicama, flomasterima, olovkama i svime ostalime što može ostaviti vidljiv trag, zajedno smo se krenuli zagrijavati kao profesionalni ilustratori.

Prvi zadatak? Zatvorite oči, zamisliti najljepšu moguću ribicu, otvorite oči, udahnite – i nacrtajte ju nedominantnom rukom. Rezultati su bili zanimljivi, u najmanju ruku. Po završetku, olovku prebacujete u desnu ruku, prolazite iste imaginativne pripreme, ali ovoga puta crtate – zatvorenih očiju! Da, čudnovato je i bogato bilo naše more poslije prvih vježbi. 

PRAPOČETCI NAŠEG MORA

Što se ciljalo s ovim vježbama? Ujednačiti rad obje strane mozga, vježbajući moć imaginacije, ali i zanatske sposobnosti s obzirom na to da se od kreativaca uvijek traži da iz ničega stvore nešto. Pri tome Salopek podcrtava da je njezina rutina „svako jutro slikati s lijevom rukom“, što je rezultiralo time da danas može s obje ruke crtati po potrebi. Kada je riječ o izbacivanju vida iz jednadžbe, cilj je maksimalno posvetiti se papiru i olovci u ruci, razumijevanju svih mogućnosti i limita koji se nalaze pred nama.

Druga vježba posvetila se bojama koje o nacrtanim ribicama pričaju priču. Svaka boja nešto nam govori, i ključno je odabrati upravo one koje će čitatelju reći tko se nalazi pred njima. „Razmišljajte o ribicama kao stvarnim osobama. Mi ih moramo najbolje poznavati te im stoga prvo pišemo autobiografiju“, objasnila je ilustratorica prije nego što je pustila polaznike da se razmašu u svojim karakternim studijama.

ZAGRIJAVANJE SE ZAHUKTAVA, SVI DOBIVAMO NA BOJI

Nakon što smo zagrijali ruke i maštu, uslijedio je i ključan zadatak za sve prisutne. On glasi: veliki britanski izdavač poslao je ilustratorski briefing u kojem jasno naznačuje što želi od nas dobiti. U potrazi je za slikovnicom za djecu od 7 do 12 godina u kojoj su glavni likovi ribice. Radnja može biti smještena po izboru, ali mora govoriti o emocijama. Kada odlučite kojoj emociji posvećujete slikovnici, alat koji bi vam mogao biti od velike pomoći jest paleta riječi. Nalik paleti boja, odaberite pet temeljnih riječi koje će vas voditi kroz cijelu priču, a bit će povezane s odabranom emocijom. 

TKO JE REKAO DA JADRAN MOŽE BITI SAMO PLAV?

Nakon ove radionice možemo samo reći kako je Gradska knjižnica u Rijeci dobila poprilično živopisan akvarij.

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine uz podršku Ministarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije.