Neposlušnost, svježi pogledi na rodnu teoriju i ženski lik u književnosti

Neposlušnost, svježi pogledi na rodnu teoriju i ženski lik u književnosti – teme u fokusu Radnog čitanja „Nešto je otpor” koje je u Dvorani susreta okupilo Kristinu Peternai Andrić, Ivanu Žužul, Evu Simčić i Gretu Grakalić Rački, uz moderiranje Franke Blažić. 

Povod razgovora, knjiga „Neposlušne”, znanstvena je studija o pitanju identiteta i reprezentacije u kontekstu hrvatske književnosti, slojevita analiza književnih praksi prikazivanja roda.

Iako je knjiga stilski i sadržajno onakva kakav ovaj opis zvuči – akademska, pomno strukturirana i bazirana na dugogodišnjem iskustvu bavljenja teorijom i književnim tekstom – njena su poglavlja zapravo tečna i razumljiva. A privlačna su svakome tko želi zaviriti ispod površine ideje otpora utkane u ženske likove od 30tih godina 19. stoljeća do suvremenosti.

Od bavljenja srodnim temama do zajedničkog favoriziranja craft pive Neposlušne, autorice Kristina Peternai Andrić i Ivana Žužul stvorile su znanstvenu monografiju koja otvara pitanja o identitetu, stigmama, usidjelištvu, invaliditetu, majčinstvu... No možemo li znati je li ženski lik u pojedinom djelu odraz karakteristika patrijarhalnih obrazaca tog vremena ili se od njih nastoji otkloniti? Gdje pronalazimo neposlušne – u realističnom odrazu koji nudi kritiku ili idealu, ono čemu bismo trebali težiti? 

„Na razini teksta možemo pretpostaviti gdje dolazi to točaka u kojima se svađaju tekst i kontekst, pogotovo kada govorimo o ranijim radovima, i gdje dolazi do tih ambivalencija, isklizavanja jedne namjere ili pretpostavljenog normativa i onog gdje se tekst sam unutar sebe buni, odnosno gdje se protagonistkinje bune protiv onog što im je zadano”, rekla je Eva Simčić. 

„Pripovjedni subjekt Dragojlinog dnevnika je ambivalentno prikazan. Za razliku od Ivane i mene, ona je imala ciljanu publiku, njen je dnevnik bio namijenjen ženama, ali imala je tu nesreću da su njeni prvi čitatelji bili muškarci. Odmah su je proglasili da je zbog svoje pogrešne projekcije ljubavi morala pola života provesti sama i da je usidjelica svojom krivnjom. No kroz cijeli dnevnik ona provlači i progresivnost i regresivnost”, istaknula je Kristina Peternai Andrić. 

Rodni identiteti su podijeljeni i duboko obilježeni patrijarhatom, a likovi čak i ako jesu progresivni mogu pokazati drugu stranu koja pothranjuje patrijarhat, i utoliko je važno govoriti o mjestu ispreplitanja rodnog identiteta i pripovijedanja.

„Znatiželjna sam kako ću nastaviti čitati književna djela u budućnosti znajući što mi je ova knjiga poručila. Znamo da je rod performativan, i to je niz obrazaca koje učimo socijalizacijom, i konstruira se tijekom mnogo stoljeća ponavljanja. Ova knjiga daje fantastične primjere žena koje su bile na tragu otkrivanja otpora – one su odbile da budu biće za druge, željele su biti biće za sebe, i to je vrlo važno za feminističko čitanje”, rekla je Greta Grakalić Rački. 

Također, prikazi nisu nužno slika stanja koje jest, oni su djelatni – naglasila je Kristina Peternai Andrić - konstruiraju identitete i ponovno šalju sliku o tvorbi identiteta dalje. Dakle kada govorimo o reprezentaciji, tu je važna i tvorbena dimenzija. 

„Neposlušne” počivaju na strukturalističkim čitanjima, i „knjiga nije stvorena s namjerom davanja jednoznačnih odgovora”, rekla je Ivana Žužul. Ambivalentnost je prisutna u mnogim primjerima, primjerice kod protagonistkinja koje se istovremeno suprostavljaju instituciji braka i zadovoljajaju patrijarhalnu logiku. Sjajan primjer je i onaj Marije Jurić Zagorke kad je pokušavaju proglasiti umobolnom, a odgovor je da ona nije medicinski umobolna već društveno umobolna. Društvo je ono koje propisuje kako uspješno izvoditi rod, i ne možemo biti idealni muškarci ili žene, kako tvrdi Judith Butler, nego su naše izvedbe više ili manje uspješne. 

Termin koji se često olako koristi u različitim kontekstima je „žensko pisanje”, no „Neposlušne” su dokaz da ne postoji unificirano žensko iskustvo, a „tematska zaokupljenost ženom autoričinu književnost ne čini ženskom”. 

„Žensko iskustvo je heterogeno, i ne može se stavljati pod zajednički nazivnik”, rekla je Ivana Žužul. U okvirima naše hrvatske scene se žensko pisanje danas nerijetko doživljava i kao prijetnja, složila se Eva Simčić, i postavlja se imaginarno pitanje je li muškarce uopće isplativo izdavati. S druge strane, duga tradicija književne kritike je klasičnu žensku književnost (npr. chick lit) svrstavala pod 'kuhinjsku' književnost, i djelovanja autorica kao što je primjerice Maša Drndić ujedno pružaju otpor i prema takvoj klasifikaciji. Sve je to posljedica i surovog kapitalizma u kojemu živimo, a sam pojam ženske književnosti ne bismo trebali na taj način koristiti, složila se Greta Grakalić Rački. 

A tko su neposlušne danas?

„Prva mi na pamet pada aktivistica Arijana Lekić-Fridrih, ali spomenula bih i one ljude koji nisu medijski eksponirani ali rade važne stvari u različitim disciplinama.” Ivana Žužul. 

„Foucault ima tezu da se moć širi kapilarno, a ne iz institucija i čelnih mjesta. To je svatko tko ima minimalnu mogućnost konstruiranja određenog diskursa, i mislim da na tom mjestu trebamo tražiti neposlušne.” Kristina Peternai Andrić

„Mislim da je neposlušna danas bilo koja žena koja pokušava naći sebe i prenijeti svoju istinu drugima.” Greta Grakalić Rački

„Neposlušni su oni koji su znatiželjni. Svatko tko je spreman slušati i promatrati, imati pažnju za prostor i vrijeme u kojem se nalazi, mislim da je to korijen svake neposlušnosti.” Eva Simčić

Razgovorni dio susreta poslušajte ovdje: