O književnoj kritici u Hrvatskoj: živa, dinamična i ključna za odvajanje žita od kukolja

Darija Žilić, Nikica Mihaljević, Strahimir Primorac, Ljerka Car Matutinović, Cvjetko Milanja, Sead Begović, Davor Šalat, Vanesa Begić, Mario Kolar, Jakov Sabljić, Lada Žigo Španić, Lidija Dujić, Željka Lovrenčić, Mihaela Cik, Matija Ivačić, Ivana Buljubašić, Tonko Maroević, Miloš Đurđević, Mira Muhoberac, Tin Lemac, Andrijana Kos Lajtman, Antun Pavešković, Srđan Sandić, Kristina Kegljen, Tamara Horvat Kanjera...

Nije dovoljno? Evo onda još:

Neven Svilar, Neven Vulić, Andrija Škare, Dinko Kreho, Dario Grgić, Boris Postnikov, Damir Radić, Zvonimir Mrkonjić, Igor Gajin, Tatjana Gromača, Milka Car, Vanja Kulaš, Vesna Solar, Nebojša Lujanović, Višnja Vukašinović, Helena Sablić Tomić...

Kako od viška glava ne boli, nastavljamo :

Dragan Jurak, Matko Vladanović, Anda Bukvić Pažin, Mirko Božić, Luca Kozina, Kristina Špiranec, Ivan Tomašić, Mateja Jurčević, Jerko Bakotin, Vid Jeraj, Tanja Tolić, Gordan Duhaček, Katarina Luketić, Katarina Brbora, Saša Lovrić, Bonislav Kamenjašević, Sonja Smolec...

Pretpostavljam da većina vas koji ovo čitate prepoznaje mnoge ili bar neke od ovih imena. Naravno, radi se o književnim kritičarkama i kritičarima. Inače, da pojasnim metodologiju grupiranja u ove tri skupine – prvonabrojeni su autori/ce koji/e svoje kritike redovito pišu za različite književne časopise, u drugu skupinu uvrstio sam kritičare/ke koji/e književnokritičke tekstove objavljuju u radijskim i televizijskim emisijama, a u treću skupini svrstah autore/ice koji/e pišu za internetske portale. I podrazumijeva se, naravno, da sam svojom nedovoljnom informiranošću ili naprosto uslijed zaborava, vjerojatno nekoga i izostavio (pa je konačan popis još veći), i tim se autorima/icama ispričavam. I da upotpunimo nabrajanje, treba još katalogizirati i medije u kojima tekstovi nabrojanih autora/ica izlaze (a elaboracija razloga ovolike, možda i iritantne detaljnosti, slijedi uskoro):

- časopisi: Vijenac, Kolo, Forum, Nova Istra, Republika, Književna Republika, Poezija, Tema, Književna Rijeka, Hrvatska revija, Artikulacije, Novosti, Globus, Express

- radijske i televizijske emisije: Bibliovizor, Signatura, Kutija slova, Knjiga ili život

- internetski portali: Moderna Vremena Info, Booksa.hr, Lupiga.com, Najbolje knjige, Ziher.hr, Arteist, Kvaka

Čemu sve ovo, možda se netko pita?

Najkraće (ali i najblaže) rečeno: zbog ispravljanje nepravde.

Naime, svako malo, najčešće u emisijama iz kulture HTV-a, ali također i u tiskanim medijima i portalima, javi se netko s tvrdnjom da „kod nas ne postoji književna kritika“, ili da je „u Hrvatskoj književna kritika mrtva“ i sl. Kako živimo u ciničnom vremenu, u vremenu hiperkompetitivnosti, u vremenu kad je čovjek čovjeku vuk i u vremenu i društvu koje nas prisiljava da u drugome ne vidimo kolegu, prijatelja, sugrađanina nego konkurenciju, protivnika ili čak neprijatelja – pohvala nečijeg rada i truda shvaća se kao emanacija vlastite slabosti, ili pak kao korumpiranost, „uvlačenje“, „odrađivanje neke usluge“. Također, vrijeme u kojemu živimo jest vrijeme sveopćeg senzacionalizma i spektakularizacije života te globalne prevlasti medija gladnih senzacija i sukoba, željnih krvi i nesreća – pa makar i u simboličkom obliku, obezvrijeđivanjem tuđeg rada i kvalitete – zbog čega se ljudi ne zamaraju analitikom i ozbiljnim, višedimenzionalnim sagledavanjem određene problematike prije nego si uzmu slobodu o njoj pričati, a zbog čega paušalnih i površnih izjava poput te da u nas ne postoji književna kritika ne manjka.

Honorari?

Neutemeljeno kritizerstvo ono je za čim mediji žude, izazivanje sukoba je ono što im podiže gledanost, čitanost i klikabilnost, jer su svjesni da se pozornost javnosti najlakše privlači što grubljom osudom bilo čega, pa makar to bila i tek malobrojnima važna književna kritika. A i ljudi koji takve izjave plasiraju, svjesni opisanih „odlika“ vremena u kojem živimo i osobina medija koji pomažu upravo takvima vrijeme i društvo učiniti, paušalnim kritizerstvom sebi nastoje dati na važnosti, svjesni da na taj način u očima neupućenih recipijenata rastu, da ostavljaju dojam kompetentnosti, a oštrina nastupa olakšava im da budu i zapamćeni. No bez obzira na motivaciju koja stoji iza takvih istupa, problem je što više puta izgovorena neistina nakon nekog vremena postaje istinom. A da je izjava da „u Hrvatskoj ne postoji književna kritika“ neistinita, potvrđuje upravo ova nabrojana gomila književnih kritičarki i kritičara i brojnost ovdje popisanih medija u kojima oni redovito svoje tekstove objavljuju. Stoga se zapravo može reći da je stvarnost upravo suprotna onoj koju naturaju zagovornici tvrdnje o nepostojanju književne kritike u Hrvatskoj – usudio bih se zaključiti da ona nikad nije bila brojnija, da nikad nismo imali više medija čijim je ona redovitim i stalnim sastavnim dijelom i više autora koji ih kontinuirano pišu!

A s obzirom na sramotno niske honorare koje za svoje tekstove kritičari primaju (u slučaju da imaju sreću pisati za medij koji uopće plaća takvu vrstu autorskog angažmana), tvrdnje o nepostojanju književne kritike dvostruko su nepravedne – jer nepostojećim proglašavaju ono što nikako nije nepostojeće, a teškom mukom je stvoreno, a usto i mizerno plaćeno. A višegodišnjim kontinuiranim smanjivanjem ukupnih državnih izdvajanja za kulturu (pa dođosmo, o blago nama, na velebnih 0,49 % ukupnih proračunskih sredstava usmjerenih za potrebe kulture) i medijima iz sfere kulture kontinuirano se smanjuju sredstva, a što posljedično rezultira i kontinuiranim smanjivanjem iznosa honorara koje kritičari za svoje tekstove primaju.

No, ni to nije sve, nego svaka nova porezna reforma dodatno umanji taj iznos (kao što su se npr. od 1. 1. 2017. novouvedenom uredbom o obavezi naplate doprinosa iz autorskih honorara i književnim kritičarima primanja smanjila za dodatnih 7 %). Kako uvijek nastojim argumentirati tvrdnje koje izričem, na osobnom ću primjeru potvrditi svoje riječi o mizerno niskim honorarima: godišnje u različitim medijima objavim 30-40 književnih kritika, a za to ukupno uprihodim 12 000 do 14 000 kuna. A to je maksimum koji je uopće moguće uprihodovati od honorara za kritike, jer se oni kreću od 250 do 400 kuna po tekstu, a godišnje naprosto nije moguće više od 30-40 kritika napisati.

Rijetki genijalci

Naravno, izjave o nepostojanju književne kritike mogu se čitati i u prenesenom smislu, u smislu upozoravanja na nedovoljnu kritičnost tih tekstova. Međutim, ni to naprosto nije točno, i onaj koji zaista pozorno, sustavno i analitički prati tekstove hrvatskih književnih kritičarki i kritičara takvu tvrdnju neće izreći – osim ako ne želi svjesno iznositi neistine. Brojem stanovnika Hrvatska je na razini srednje velikog europskog grada. Osim toga, obrazovna struktura stanovništva također nije na zavidnoj razini. Zbog te dvije činjenice naprosto je smiješno očekivati da Hrvatska ima natprosječno velik broj genijalnih pisaca, redatelja, slikara i uopće umjetnika, ali je također smiješno očekivati natprosječno velik broj izvanserijskih književnih kritičara. Genijalci poput Igora Mandića ili Veselka Tenžere naprosto se rađaju jako rijetko, čak i u većim društvima od našega! Međutim, svi na početku nabrojeni kritičari i kritičarke ozbiljni su autori koji pojedinom književnom djelu prilaze s dostatnom pozornošću, a u svojim tekstovima ukazuju i na pozitivne značajke i na nedostatke.

Ali također treba reći i da među na početku teksta nabrojenim kritičarima svakako ima autora koji za Tenžerom i Mandićem ni po čemu ne zaostaju, i ako već nisu, jamačno su na dobrome putu da u svim aspektima svoga rada taj slavni dvojac i sustignu, a možda i nadmaše – među njima svakako ima veći broj kritičara/ki koji/e pišući o tuđem umjetničkom djelu stvaraju novu umjetnost, čiji tekstovi često stilistički nadmašuju tekst o kojemu pišu i koji su oštri u izražavanju i elaboraciji negativnog mišljenja o nekom djelu u podjednakoj mjeri u kojoj su to bili Mandić i Tenžera. Pa da i to argumentiram: književnokritički tekstovi Darija Grgića i Borisa Postnikova često su literarno vrijedniji i uopće u većoj mjeri literarizirani od većine književnih djela o kojima pišu i taj dvojac svakako spada među najverziranije žonglere riječima u Hrvatskoj te su vrsniji stilisti od većine naših književnica i pisaca; Damir Radić i Igor Gajin podjednako su dobri stilisti, a po sposobnosti dubinskog iščitavanja književnih djela, ali i po oštrini i beskompromisnosti elaboracije svojih sudova o knjigama, nimalo ne kaskaju za Tenžerom i Mandićem. A dugogodišnji maestralni opusi npr. Helene Sablić Tomić, Zvonimira Mrkonjića, Tonka Maroevića i Cvjetka Milanje dovoljno govore sami za sebe, i tome zaista nije potrebna ikakva daljnja eksplikacija. Dakle, da nemamo nijednog kritičara osim to šestero autora, bilo bi nepravedno reći da književna kritika u nas ne postoji, a povrh njih imamo još gomilu izvrsnih kritičara, što sam i dokazao početnim nabrajanjem.

Inflacija besmisla

No problem s književnom kritikom (i uopće kritičkim promišljanjem zbilje u Hrvatskoj) druge je naravi: problem je u tzv. duhu vremena i u vrsti društva u kojemu živimo. Medijsko polje zagađeno je zaglušnom bukom, kakofonijom, naprosto smo zasuti dernjavom iz sveg glasa, kokodakanjem i gakanjem odasvud i sa svih strana; svi sebi uzeše za pravo vrištati protiv svakoga i protiv svega ne zamarajući se s argumentacijom i dokazivanjem istinitosti svojih riječi, pa je inflacija takvih histeričnih glasova dovela do deflacije smisla, a što je zapravo bila i iz političkih sfera instrumentirana intencija – da svaka, a naročito ona najutemeljenija kritika, izgubi smisao zagušena mnoštvom drugih, neargumentiranih, paušalnih i neistinitih (poput npr. one o nepostojanju književne krktike), a nerijetko iz sveg glasa izrečenih i senzacionalistički, atraktivno posredovanih. Pa je ta kakofonija učinila nečujnim glas razuma. A zbog inflacije besmisla i ono smisleno počelo se činiti nerazložnim. Ili se pak uslijed zamora besmislom izgubila volja za traganjem za razumnošću. A povrh svega toga stoji još i recepcijska površnost. Pa stoga možemo biti sretni da uopće postoje ljudi – i to tako brojni, što pokazah u početku teksta – koji još imaju volje pisati o tuđem pisanju, s obzirom na sramotno niske honorare, s obzirom na površnost pristupa njihovom trudu i nipodaštavanje njihovog rada.

A dodatno obezvrijeđivanje, uz već spomenuto javno negiranje postojanja književne kritike, dolazi i s još jedne, neočekivane strane – od strane države, odnosno struktura koji odlučuju o financiranju kulture. Jer ako ih zapitate smatraju li književnu kritiku važnom, nitko od ljudi koji odlučuju o usmjeravaju državnih sredstava u kulturu (preciznije, knjigu i izdavaštvo) sigurno neće reći da je književna kritika nepotrebna ili nebitna. Međutim, rezultati natječaja za financiranje izdavaštva govore upravo suprotno: od 30-ak knjiga književnih kritika, knjiga eseja o književnosti ili knjiga književnoanalitičkih ili književnopovijesnih studija prijavljenih na zadnji natječaj Ministrastva kulture za financiranje izdavanja knjiga, sredstva je dobilo njih jedva 10-ak.

A ista je stvar, ili još gora, kod natječaja za otkup knjiga za knjižnice. Kažem „još gora“, jer i nakon što im knjige književnih kritika ili eseja o književnosti ne prođu na natječaju za financiranje izdavaštva, izdavači, unatoč tome što nisu primili nijednu kunu od države, ipak se upuštaju u objavljivanje tih posve nekomercijalnih knjiga, svjesno odlazeći u debele minuse, ali nadajući se da će taj minus bar donekle umanjiti otkup. I onda, naposljetku, te knjige ne prođu ni na otkupu.

Nije li to potvrda moje tvrdnje da u Ministarstvu kulture zapravo književnu kritiku i pisanje o knjigama smatraju nepotrebnim, nevažnim, suvišnim?

I kao dodatnu potvrdu neistinitosti teze o nepostojanju književne kritike za kraj sam ostavio i petu skupinu medija, a koja je i najvažnija – u smislu vidljivosti kritike i popularizacije književnosti – a to su dnevne novine. Jer do prije cca dvije godine moglo se bez zadrške reći da je kritika iščezla iz dnevnih novina, ali i tu su se stvari promijenile i ta tvrdnja naprosto više „ne drži vodu“: u Jutarnjem listu o knjigama u tjednom ritmu piše Jagna Pogačnik, Željko Ivanjek već više od godinu dana svake srijede cijelu stranicu toga dnevnog lista ispunjava književnokritičkim tekstovima, a gotovo svaki tjedan o knjigama u Jutarnjem listu piše i Miljenko Jergović; u Novom listu o knjigama već dulje vrijeme piše više autora, što u redovitoj rubrici kulture, što u tjednom kulturnom prilogu Mediteran (Davor Mandić, Davor Šišović, Marinko Krmpotić, Nikola Petković, Jaroslav Pecnić, Kim Cuculić); u Večernjem listu o knjigama u tjednom ritmu pišu Denis Derk i Bojana Radović; u Glasu Slavonije Delimir Rešicki; u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević.

Dakle, tvrdnja da u Hrvatskoj ne postoji književna kritika naprosto nije istinita!

Temelj razvoja

I dobro da je tako, jer književna kritika iznimno je važna. Naravno, njezina važnost prvenstveno je u tzv. odvajanju žita od kukolja, odnosno ukazivanju na djela stvarne i trajne vrijednosti u moru bezvrijedne, komercijalne književne konfekcije – ali postoje i dodatni, dublji razlozi: svjedoci smo 25-godišnjem sustavnom urušavanju vrijednosti i kriterija u društvu, a u cilju reprodukcije kapitalističkog potrošačkog društva koje važnost ne vidi u vrijednosti, ni u estetici i etici, već u lukrativnosti, dobiti, profitu. A jedina brana tome jest upravo kritika, kako društvena tako i umjetnička. Ali književna kritika je važna i zbog pobuđivanja recipijentove potrebe za vrijednim književnim djelima, tj. književna kritika neophodno je sredstvo popularizacije čitanja. Pojedinci koji ne čitaju u manjoj mjeri upoznaju Drugo, Drugačije i Strano, a nepoznavanje nečega i neznanje plodno je tlo za mržnju.

Čitanjem se razvija empatija, čitanje utječe na razvijanje sposobnosti uvažavanja tuđeg mišljenja i uopće prihvaćanja različitog mišljenja od svojega, a samim time i za spremnost za propitivanje i analizu vlastitih stavova. Ljudi koji ne čitaju manje su spremni na uvažavanje drugoga i na ispravljanje sebe i uopće su manje vični analitičkom razmišljanju. Također, zbog raspolaganja nedovoljnim znanjem, a uslijed nečitanja, ljudi postaju podložniji manipulaciji. A društvo sastavljeno od većine koja ne čita, kod koje nema gladi za novim znanjima i spoznajama, nema osnove za napredovanje i takvo društvo nema osnove da si stvori prosperitetniju budućnost. Ukratko, književna kritika sredstvo je popularizacije čitanja – a bez čitanja nema usvajanja novog znanja – a bez znanja nema napretka: dakle, književna kritika neophodna je (naravno, ne samo ona) ako želimo razvoj, napredak, ako ne želimo besperspektivnost, nazadovanje, iseljavanje.

I na kraju, jedan konstruktivan prijedlog onima kojima je dano pravo odlučivanja: Ministarstvo kulture trebalo bi osnovati fond iz kojega bi isplaćivalo npr. 50 % iznosa bruto honorara za svaki tekst književne kritike koji bi pojedine dnevne novine objavile u svom novopokrenutom tjednom prilogu posvećenom književnosti. Time bi se povećao ukupan fond u dnevnim novinama objavljenih književnih kritika, a kao sredstvo poticanja čitanja. Osim toga, kritičari bi dobili potrebnu motivaciju, ali bi i osjetili da ih Ministarstvo kulture smatra bitnim i potrebnim, a dnevne bi novine obogatile svoj sadržaj i privukle dio zahtjevnije publike koju su trivijalizacijom svojih sadržaja u zadnjih nekoliko godina izgubile (a što potvđuju podaci o konstantnom višegodišnjem slobodnom padu tiraža dnevnih novina).