Pisati o pisanju: imaju li knjige o kreativnom pisanju smisla?

Svake godine na domaćem tržištu izađe ili je preveden barem jedan naslov posvećen kreativnom pisanju. A pisati o pisanju (stoji mi negdje u memoriji) je poput pokušaja objašnjavanja sna – dok traje ima itekako smisla i funkcionira, no čim ga počnemo analizirati, nešto od njegove čudne logike nestaje.

Pa ipak, književnost uvijek isponova nastoji sebe objasniti i komentirati, unatoč vrlo čestom zaključku da je kreativno pisanje nešto što se ne može naučiti, ne zaista. Da, može se proniknuti u unutarnje mehanizme pisanja i onda to primijeniti na rad i kroz gomilanje iskustva postići bolje rezultate.

Što nam knjige o pisanju zapravo daju

Kreativnost isto tako nije neko neobjašnjivo mitsko biće kojeg se trebamo plašiti i s kojim ne možemo uspostaviti komunikaciju. Knjige posvećene pisanju možda ne otkrivaju 100% učinkovitu formulu ili magične sastojke dobrog rukopisa, ali pružaju različite filozofije stvaranja i misli onih koji su već sakupili to potrebno iskustvo i pronašli dovoljno samopouzdanja to podijeliti.

Na taj način mogu biti jednako zanimljive onima koji pišu i onima koji samo žele zaviriti u kreativne umove svojih omiljenih autora/ica.

Nasljeđivanje savjeta i individualnost procesa

Tko god piše o pisanju, piše iz svoje perspektive. A tu je perspektivu vjerojatno iskrojio na dva načina: kroz vlastiti rad i učeći od drugih. Zbog potonjeg se neke sugestije i razmišljanja o pisanju ponavljaju, jer ih jedni od drugih nasljeđujemo i primjenjujemo, zbog čega većina knjiga o kreativnom pisanju ima bar neku zajedničku crtu.

Uz svijest da je: 1) kreativni rad izrazito individualan, 2) tvoj način ne mora odgovarati nekom drugom i 3) dobra količina autora jednostavno ne prati konkretni proces ili ga ne znaju objasniti, ni sebi pa ni drugima, mnogi se pisci okreću baš tom momentu osobnog, uz priznanje da oni nisu najbolji za davanje savjeta.

Takvima možda baš najviše treba vjerovati.

Murakami: pisanje kao maraton

Primjerice, Haruki Murakami u svojoj knjizi Profesija romanopisac (Novelist as a vocation) ne pokušava objasniti književnost kao sustav pravila. Umjesto toga, govori o vlastitom iskustvu – mirno, razgovorno, bez velikih teorija i citat-izjava o inspiraciji.

U skladu s vlastitim afinitetima i radnjom jednih od svojih odličnih romana, O čemu govorim kada govorim o trčanju, Murakami uspoređuje pisanje s maratonom.

Da bi roman funkcionirao, pisac mora imati dovoljno koncentracije i strpljenja da kroz stotine stranica održi unutarnju logiku svijeta koji stvara.

Koliko god izbjegavao romantizirati vlastiti put, Murakamijeva je osobna priča poticajna sama po sebi – počeo je pisati u kasnim dvadesetima, nakon što je vodio jazz bar u Tokiju. Objavljeni autori često počinju pisati mnogo ranije, makar ništa ne objavili, ali Murakamijev primjer pokazuje da ne samo da nema pravila pisanja, nego nema pravila o tome kako se i kada postaje piscem.

Njegov je put također i rijedak, jer je razmjerno brzo postao svjetski prepoznati autor, što pruža privilegiju posvećivanja isključivo pisanju – mali logički paradoks začaranog kruga o pisanju.

Kako bi pisac kvalitetno pisao, treba mu vremena za pisanje, a da bi stvorio vremena za pisanje, treba biti kvalitetni pisac.

Ferrante: između reda i kaosa

O pisanju se raspisala i genijalna Elena Ferrante, a njezina knjiga Na marginama, o užitku čitanja i pisanja ne donosi pregled spisateljske rutine već fragmentarne eseje u čijem se središtu nalazi ideja „margine”, doslovno i metaforički.

Ferrante opisuje napetost između discipliniranog poslušnog pisanja i impulzivnog neobuzdanog pisanja.

Književnost tako na neki način nastaje iz sukoba između reda i kaosa.

Ta je misao prepoznatljiva i u mnogim drugim tekstovima o pisanju, samo je drukčije izražena, a tu je i ona poznata: „nauči pravila da bi ih mogao kršiti (povremeno)”.

Kod Elene Ferrante je također interesantno što zapravo ne znamo tko se krije iza pseudonima, pa osobniji dijelovi u kojima opisuje svoje prve pokušaje pisanja i djetinjstvo djeluju gotovo kao detektivski tragovi koji će nam pomoći razotkriti njezin identitet.

Priručnik kao alat: Ferić i Bodrožić

Tu i tamo se i hrvatski pisci odvaže na pisanje o svojim stvaralačkim procesima, a recentno su to učinili Zoran Ferić i Ivana Bodrožić, u zajedničkom Priručniku za kreativno pisanje.

Kad ga uzmete u ruke, pomalo je zbunjujuć – s jedne strane korica na vrhu piše Ništa od ovoga nije istina, Zoran Ferić, a s druge naopačke Sve je baš tako bilo, Ivana Bodrožić.

Listajući ga, sve postaje jasnije, pa i to da je „priručnik” dosta dobra kateogorija sadržaja koji se unutra nalazi.

Ferić i Bodrožić zanatu pisanja pristupaju metodološki i praktično, sistemski ulazeći u sve aspekte nastanka priče. Priručnik je nastao nakon višegodišnjeg rada na radionicama pisanja proze, gdje polaznici očekuju konkretne sugestije, radioničke vježbe i vodstvo, stoga je i njegov sadržaj tako ustrojen.

Oboje pišu o likovima, sukobu, dijalogu, sažetku, unutarnjoj logici priče, istraživanju, prvom ulomku, završetku i drugim temeljnim elementima svake priče. Objašnjavaju ih vrlo precizno i sažeto, bez previše filozofiranja i halabuke. Uzmi ili ostavi.

„Velika je zabluda da nam slobodu i kreativnost u stvaranju daju prazan papir i nikakva očekivanja, upravo suprotno, domišljena i vrlo pomno oblikovana forma dat će vam najveću slobodu i kreativnost”, piše Ivana Bodrožić.

Želimo da su svjetovi koje stvaramo u pričama uvjerljivi, ali Bodrožić također navodi osnovno pravilo da se u životu stvari događaju jedna nakon druge, a u književnosti jedna zbog druge.

Instinkt iznad pravila

U pisanje se možemo upustiti sa setom pravila, shvatiti ga kao praksu, ali u njemu se nikada nećemo zadržati ako ne osjetimo taj neki pomak, želju, i spontani užitak naleta stvaranja, onog što je izašlo i može izaći samo iz nas.

Zato nema univerzalnog pravila.

I zato umjetna inteligencija nikada neće moći pisati na isti način dokle god nema svijest i želju – jer ne razumije i ne osjeća proces, i sve što se u njemu može dogoditi.

Pisanje nije pretvorba prompta u produkt, već ono između - kreativna igra pretvorbe zamišljenog u napisano.

U tom malom trenutku magije, svi priručnici padaju u drugi plan, a instinkt preuzima.

Čitanje kao temelj pisanja

U svojim knjigama o kreativnom pisanju, i Murakami i Ferrante i Bodrožić/Ferić istaknuli su još jednu važnu stvar: čitanje.

Pisac koji ne čita ultimativno nema od čega učiti.

Jedno je zamjećivati i zamišljati, a drugo sav taj kaos pretočiti u riječi koje će i netko drugi razumjeti i osjetiti. Jezik je glavni alat, pa ipak u njega nijedna od navedenih knjiga ne ulazi dovoljno temeljito.

Zato ih ima smisla čitati ako nam je jednostavno potrebna drukčija perspektiva o pisanju, i više od svega poticaj da čim prije sjednemo i počnemo stvarati vlastiti set spisateljskih pravila.