Prešućeni jezik i ženska seksualnost u književnosti

Ženski libido, pitanje seksualnosti i njihovo oslobađanje su teme o kojima se kod nas i dalje govori i piše kroz šapat. Čitajući novi roman Tomice Šćavine „Prešućeni jezik”, postajem ponovno svjesna da novi val pisanja o ženama iz drukčije perspektive, otvorenijim jezikom, postoji – ali kako je i sama autorica primijetila na svom riječkom predstavljanju knjige, sam ženski libido ipak nije u književnosti toliko prisutan. 

Još uvijek pod utjecajem snažno ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca, naša književnost je kroz svoju povijest žensku seksualnost prihvaćala, ali uz uvjet da bude skrivena, marginalizirana ili čak demonizirana. 

Iako je seksualnost generalno shvaćena kao privatna stvar, ona ima duboke društvene implikacije, a tako prerasta i u kulturni proizvod. Za žene, seksualni čin bio je povijesno oblikovan i reguliran kroz normativne okvire politike i religije u kojima je želja smatrana nečim opasnim – prijetnja gubitka kontrole - a njihova sloboda često ograničena. Kroz tu prizmu, seksualnost je postala, u mnogim književnim djelima, tabu tema o kojoj je bilo neugodno ili rizično pisati. To ne znači da nije postojala ženska seksualnost u književnosti, ali je najčešće bila prikazana iz perspektive muškarca, kroz njegove želje i potrebe, dok je ženski subjekt bio pasivan, objekt žudnje, a ne aktivni kreator vlastite seksualne naracije. U novije se vrijeme ta tišina počela razbijati, a autorice poput Tomice Šćavine svojim pisanjem nude prostor za otvoreniji i kompleksniji pogled na žensku seksualnost.

... niz trbuh joj se slijevao znoj, a u njoj je pljuštala sva neprevedena kiša svih žena svijeta zamotanih u crno,, pognuta pogleda, s klitorisima punim straha od sječiva i jezika.

I u ovome dijelu svijeta, kao rezultat patrijarhalnog nasljeđa, ženska seksualnost se još uvijek percipira drukčije nego kod muškaraca. Poznati primjer je klasični dvostruki standard da je žena koja spava s puno muškaraca kurva, dok je muškarac koji to čini frajer. Šćavina je primijetila i da se, kao mogući pokušaj „ispravljanja pogreške”, ženska požuda često stavlja u kontekst isključivo romantične ljubavi, dakle ona ne postoji izvan toga, žena je ne prisvaja. 

Tako se postupno oblikuje i stereotip o ženskom pisanju, nečemu što mora biti nježno i ružičasto, ili pak krajnost chick lit-a, romana čija su ciljana publika žene a koji ne sadrže osobitu slojevitost ili dubinu (što naravno nije mana ako smo u fazi da nam se tako nešto čita), ali se uslijed toga javlja i potreba za ženskim likovima koji zajedno s Bridget Jones proširuju dijapazon ženskih iskustava i stvaraju otpor patrijarhalnom nasljeđu. Jer – sve je dopušteno. Odnosno, tako bi trebalo biti. I ružičasto i mračno.

Šćavina o ženskoj seksualnosti piše bez srama i ograničavajućih faktora, predstavlja je kao legitimni dio ženske subjektivnosti, postavljajući pitanje kako žene kroz povijest nisu imale priliku vlastiti libido sagledati kao nešto prirodno ili poželjno već su ga neprestano morale tjerati u prašnjave kutke društvene svijesti. Takvo prešućivanje ostavilo je dugoročne posljedice, zbog kojih mnoge žene – i stvarne i fiktivne – tragaju za načinima oslobođenja vlastite seksualnosti. 

Junakinje "Prešućenog jezika" o libidu, kao i o drugoj glavnoj temi: preživljavanju kreativnosti i umjetnosti, govore kroz tri vremenska razdoblja (1920., 1972. i 2024.), ali na istom mjestu: otoku Prviću. Također, svaka od njih ima i posebne mogućnosti - jedna junakinja prevodi kišu, druga čita šutnje, a treća sklada od kaosa zvukova. To je njihov kreativni način preživljavanja. Uz stil pisanja koji je pristupačan, vizualan i često poetski tečan, Šćavina je izgradila pravi dalmatinski magični realizam. Dakle, "Prešućeni jezik" i žanrovski spada u nešto čega, barem po mom subjektivnom mišljenju, u kvalitetnoj realizaciji na domaćem terenu definitivno fali. 

Što se tematike tiče, Tomica Šćavina ovim romanom otvara put nekim novim strujama domaće književnosti, premda nije jedina. O tabuiziranim temama i novijem prikazu žene pišu ili su pisale Slavenka Drakulić i Marina Šur Puhlovski, a na određeni način u svojoj novoj fikciji i Ivana Bodrožić. Erotskoj se pak tematici, ali i pitanju ženske seksualnosti često odvažno posvećuje i Doris Pandžić, a u žanrovskoj književnosti, konkretno fantasyju, žensku seksualnost i likove izvrsno piše Srebrenka Peregrin u svojem serijalu Frina. 

"Prešućeni jezik" Tomice Šćavine tako postaje jedan od najsvježijih primjera književnog raskida sa silom patrijarhalnih normi i religijskih dogmi koje su stoljećima oblikovale žensku seksualnost u hrvatskoj književnosti. A kojim će tempom i intenzitetom taj val rasti, pratimo i čekamo saznati... 

'Kad ne shvaćaš sebe, jedino te netko drugi može shvatiti, to je čežnja zbog koje pjesnici nižu svoje najnerazumljivije stihove', začuje glasnu misao i taj glas, kao da je njezin, ali ne sasvim... Taj glas je probudi.