Sijeda budućnost: Osjećate da starite? Ne brinite! Vrijeme nam tek dolazi!

Krenimo ovako: Mick Jagger ima 83, a Keith Richards 82. Bono Vox ima 65 a Brad Pitt 63, baš kao i Axl Rose. Sylvester Stallone ima 80, a Arnold Schwarzenegger 78. O Clintu Eastwoodu koji ima 95 da i ne govorimo.

Približimo se malo našim krajevima: Goran Bregović ima 75 a Zdravko Čolić 74.

Približimo se još malčice: Jura Stublić iz Filma ima 72, Husein Hasanefendić iz Parnog Valjka 71, a Jasenko Houra iz Prljavog kazališta pak 65 godina.

Šezdesetu su prešli Neno Belan (63), Davor Gobac (61) i Goran Karan. U te, šezdesete, zakoračili su i Goran Bare te Aljoša Asanović, dok im se sasvim približavaju Davor Šuker (58) i Zvonimir Boban (57).

Zbog čega sve ove brojke, sve ovo nabrajanje godina? Zbog jednostavnog pitanja: doživljavate li sve ove navedene osobe kao dramatično stare, starije ljude, umirovljenike ili potencijalne umirovljenike, kao ljude za koje ne bi bilo ništa čudno da dane provode hraneći golubove u parku? Ili još jednostavnijeg: doživljavate li ih na način kako ste doživljavali npr. roditelje svojih roditelja, ili pak kako su vaši roditelji doživljavali roditelje svojih roditelja?

Pitanja  su dakako retorička. Pretpostavljam da ni u najluđim snovima ne biste svoje praprabake i prapradjedove mogli zamisliti kako u ritmu i te kako glasne glazbe tresu glavama i gitarama pred razdraganom publikom u npr. prepunoj zagrebačkoj Areni. Kad je već spominjemo, ta publika kojoj npr. sviraju Hus ili Jajo nije nimalo – tinejdžerska. 

Zašto zapravo ovaj uvod, i ove nabrajalice godina?

Ponajprije zato što su konvencionalne definicije „mladih“ i „starih“, sada nakon što smo protutnjili kroz prvu četvrtinu 21. stoljeća, poprilično zastarjele. 

Nema spora, u središtu svjetske pozornosti dvije su milijarde i tristo milijuna milenijalaca (rođenih između 1980. i 2000. godine), te dvije milijarde pripadnika Generacije Z  (rođenih između 2000. i 2012.) – njima faktički na ovaj ili onaj način žele pristupiti svi – i političari (žele njihove glasove), i bankari (žele im „uvaliti“ svoje kredite), i proizvođači svega i svačega (žele im prodati sve što se prodati može, čak i kada im to što kupuju i ne treba previše) jer oni su „najvažniji starosni dijapazon za ekonomske aktivnosti“. A i ne, kao što upravo navedosmo, samo ekonomske. 

No to je, ipak, površno gledanje na stvari. Milenijalci i ekipa zvana Z uopće nisu segment svjetskog tržišta koji se najbrže razvija. Nego??? 

E sad, udahnite duboko jer - to je dio stanovništva stariji od šezdeset godina!

Upravo o tom dijelu stanovništva (i - slobodno možemo reći - njegovoj posve novoj ulozi u svijetu) piše, između ostaloga, Mauro F. Guillen, španjolsko-američki sociolog, u svojim knjigama „2030: Kako će se najveći današnji trendovi sudariti i preoblikovati budućnost svega“ i „Perrennials“ (Vječnici). 

Taj bivši dekan institucije zvane Cambridge Judge Business School i dugogodišnji profesor na prestižnoj školi Wharton Sveučilišta u Pennsylvaniji u prvoj knjizi predviđa radikalne promjene u svijetu do 2030., uključujući uspon globalne srednje klase u Aziji, općesvjetsko starenje populacije i još jači, dramatični utjecaj tehnologije na ekonomiju dok u drugoj zagovara napuštanje tradicionalnog modela života, učenje – rad – mirovina, u korist tzv. postgeneracijskoga društva gdje se ljudi svih dobnih skupina kontinuirano obrazuju i rade.

Neke od teza iznesenih u tim knjigama, koristit ćemo i mi u ovome tekstu. Nota bene, političari su prvi nekako prepoznali ljude starije od 60 kao važne  ili barem važnije nego ikad ranije. I već im se poprilično dugo umiljavaju jer oni su lojalni i pouzdani glasači. I, da se ne smetne s uma, konzervativizmu i populizmu skloni glasači. 

Upravo ti i takvi ljudi stariji od šezdeset godina posjeduju najmanje 50 posto svjetske imovine (u SAD-u čak osamdeset posto), a 2030. bit će ih gotovo pola milijarde više nego danas, ponajprije u Europi, SAD-u, Kanadi i Kini. 

„Relativno bogatstvo današnjih starijih ljudi bez presedana je u cijeloj povijesti“, pisalo je svojedobno u Forbesu. 

I malo-pomalo to su počele uočavati i lucidnije svjetske tvrtke i njihove marketinške agencije: sve su češće reklamne kampanje koje se obraćaju – osamdesetogodišnjacima! 
Na ovome mjestu svakako treba pripomenuti kako na svijetu brojnost mladog stanovništva raste i opada (ovisno o kontinentu), no brojnost starijih ljudi od šezdeset godina postojano se povećava – svuda!

U Kini gotovo 55.000 ljudi svakog dana navrši šezdeset godina, u SAD – 12.000, a ukupno je na dnevnoj bazi svakodnevno na svijetu – 210.000 novih šezdesetogodišnjaka.  Do 2030. na svijetu će broj ljudi starijih od šezdeset biti oko milijardu i četiristo milijuna, u Bangladešu će taj broj skočiti s 13 na 21 milijun, a u Kini će biti 113 milijuna šezdesetogodišnjaka više nego danas.  

Krenimo još preciznije: 2030. će u Japanu biti 38% ljudi starijih od šezdeset, a Njemačkoj 34 %, u Velikoj Britaniji 28 %, u SAD-u 26 %, a u Kini 25%.

Gdje je u svemu tome Hrvatska? Pretpostavlja se da će ekipe iz skupine 60+ kod nas do 2030. biti oko 30%, što je iznimno visok postotak, čak će svaki četvrti stanovnik Hrvatske biti stariji od 65 godina! Nota bene, prema projekcijama Svjetske banke predviđa se da će Hrvatska do 2030. imati najveći pad broja stanovnika od svih zemalja u Europskoj uniji. Ups. 

Nema nikakva spora da će sve ovo što smo dosad naveli nužno morati izazvati značajne, katkad i dramatične promjene i mirovinskog i zdravstvenog sustava. 

Ovdje moramo spomenuti i jedan pomalo fun fact, primjer iz SAD-a: Nisu posve točne tvrdnje kako će troškovi zdravstvene njege najstarijeg stanovništva SAD-a eksplodirati baš do nadrealnih razmjera  – najveći dio porasta zdravstvenih troškova od 2002. pa do danas povezan je naime sa stanovništvom između 18 i 64 godine!

Dakle, kako god okrenuli, starimo kao čovječanstvo, i to drastično, no to starenje nije identično onome kako su starjeli naši preci  – i to otvara raznorazne mogućnosti. Nije slučajno još 2018. Forbes nazvao starenje „blagoslovom za poslovanje“ a Economist je svojedobno poprilično naglasio tvrdnju kako će „stariji potrošači preoblikovati poslovni svijet“.

Na pragu smo, dakle, ere „sijedog tržišta“ čija potrošačka moć raste, posebno u državama s najrazvijenijim ekonomijama. Dakako, ako se u sve ne uplete svojevrsni zloguki crni labud, imamo li u vidu trenutnu blago rečeno nepredvidljivu, turbulentnu političku pa i ratnu situaciju na nekoliko kontinenata.

Svojedobno je Coco Chanel izjavila da „nakon četrdesete nitko nije mlad, ali netko može biti neodoljiv neovisno o tome koliko mu je godina“. Možda čak i primjeri s početka ovoga teksta govore o tome u prilog. 

U svakom slučaju, tržište za starije osobe tek je u formiranju i sve izrazitije pokušava proniknuti u potrebe i želje „sijede generacije“. Ono što se pouzdano zna – zdravstvena i kućna njega, domovi za starije, pa i teretane za starije te druge slične usluge nedvojbeno će doživjeti procvat još do kraja ovog desetljeća. Neokrznuto neće proći ni maloprodaja ni financije. Dapače. 

U Hrvatskoj se trenutno gradi 18 novih centara za osobe starije od 65 godina, predviđeno je time oko 1800 novih smještajnih kapaciteta. 

Inače, 32600 mjesta ukupni je kapacitet domova toga tipa danas u Hrvatskoj (ako u to uključimo i manje obiteljske domove i pružatelje sličnih usluga). I ne treba nimalo sumnjati u to kako će taj segment usluga samo rasti, rasti, i rasti. 

Imajući u vidu da će starijih osoba biti sve više, predviđa se da će se i te kako promijeniti npr. trgovina/maloprodaja, posebno trgovina prehrambenih proizvoda. A i inače istraživanja pokazuju da baš te i takve trgovine starije osobe češće posjećuju nego bilo koja druga starosna skupina. Dobre poslovne rezultate svakako će ostvarivati trgovine koje će se (još) ranije otvarati (jer će uvažavati činjenicu da su stariji ljudi u načelu ranoranioci), one koje će imati tzv. ranoranilačke popuste, one koje će usred prodajnoga prostora osiguravati i mjesta za sjedenje i odmor, one čije će osoblje biti posebno obučeno razumjeti potrebe, želje pa i brige i dvojbe  starijih kupaca.

A što je s online shoppingom? Hoće li se stariji kupci sve više okretati prodajnim sajtovima kao pogodnijem načinu kupovanja kako im budu slabile motoričke sposobnosti i pokretljivost? Naravno da hoće. Predviđa se da će broj online kupaca u 2026. dosegnuti 2,77 milijardi (oko 60 % online prodaje činit će mobilna prodaja), a tzv. silver surfers (starije osobe, dakle) čine sve veći udio u toj brojci, dakako u zemljama s najrazvijenijim ekonomijama. 

Iako mlađe generacije (od 25 do 34 godine) čine najveći udio u ukupnim internetskim transakcijama, online kupnja starijih osoba u Europskoj uniji stabilno raste: 67 % osoba od 55 do 64 godine kupuje online, a u skupni od 65 do 74 godine govorimo o 53 % ljudi. Očekuje se da će 90% građana EU starijih od 50 godina umjesto običnog mobitela posjedovati u 2026. smartphone što će izravno dodatno poticati mobilnu kupnju. 

Ovdje se svakako ipak mora napomenuti kako stariji potrošači  - zasad – ipak još preferiraju neposrednu kupnju u trgovinama u susjedstvu u odnosu na onu tzv. digitalnu. Nije također zanemariv ni podatak da ta starija populacija najčešće i odustaje od online kupnje ako dostava nije dovoljno brza ili povoljna. 

Nije ništa manje zanimljivo ni previđati kako će se neki uvjetno rečeno svakodnevni proizvodi mijenjati s obzirom na to da je starijih ljudi sve više na svijetu. 

Tako se npr. očekuje značajan porast i proizvodnje i prodaje strojeva za pranje rublja koje se pune odozgo a ne sprijeda, koje će imati dugmad također gore, da ih se lakše pritisne, baš kao i da se bolje vide i pročitaju ikonice i programi. To uopće nisu beznačajne stvari ako se sve teže saginjete, sve teže koristite ruke i sve slabije vidite. 

Ili recimo cipele: one koje dodatno ublažavaju bolove u kukovima i koljenima, koje su lake a imaju stila, a također i cipele modificirane posebno za desnu a posebno za lijevu nogu – ne bi nas trebalo čuditi kada se vrlo, vrlo skoro pojave u običnim a ne samo u specijaliziranim prodavaonicama. 

Point: proizvodnja gotovo svega morat će početi još ozbiljnije uvažavati ozbiljne demografske promjene s kojima je svijet suočen u 21. stoljeću. 

Revolucionarna otkrića u medicini, biotehnologiji, veliko povećanje proizvodnje hrane, nove spoznaje o prehrani…  nepovratno će učiniti da 2030. prosječan sedamdesetogodišnjak živi kao što danas živi prosječan pedesetogodišnjak. 

U razvijenim je ekonomijama zanimljivo promotriti i tzv. proizvoljno trošenje novca – dakle trošenje na ono što nije neophodno za prehranu, kuću i kućne potrepštine, prijevoz, obrazovanje… 

U SAD-u stariji ljudi smanjuju takvu potrošnju jer su sve manje pokretljivi i sve im je više potrebna tuđa pomoć, no posve je drukčija situacija u Europi, Kanadi, Japanu; ondje je sustav zdravstvene zaštite drukčije reguliran – ne plaćate je posve iz svoga džepa. Stoga je u ovim navedenim zemljama proizvoljna potrošnja kod starijih osoba kudikamo veća nego u SAD-u. Primjer: u SAD-u ljudi stariji od 65 godina odvajaju 14 % svog novca na zdravstvenu zaštitu a u Velikoj Britaniji je ta stavka manja od 3 %, što potencijalno omogućuje starijim Britancima da troše proporcionalno dvaput više na odjeću, restorane, putovanja….

Kada već spominjemo putovanja, starija je populacija danas spremnija potrošiti novac na putovanja, dramatično više nego što su to stariji ljudi bili u mogućnosti  ikad u povijesti. Osim što imaju više novca, zdraviji su i u boljoj kondiciji. 

Raskupusajmo na ovome mjestu i jedno poprilično ukorijenjeno mišljenje a zapravo predrasudu. 

I te kako je naime rašireno uvjerenje kako su zamah virtualne stvarnosti, nanotehnologije, umjetne inteligencije diktirale a i diktiraju potrebe i želje mlađih generacija, no to u načelu nije posve utemeljeno; većinom su uzbudljivi preokreti na području tehnologije proizašli iz potreba ljudi starijih od 65 godina! 

Recimo, američka tehnološka kompanija Rendever specijalizirana je za rješenja u virtualnoj stvarnosti, primarno usmjerena na poboljšanje života starijih osoba. Njihova VR platforma omogućuje korisnicima u domovima za starije da „putuju“ svijetom, posjećuju mjesta iz svoje prošlosti (djetinjstvo, vjenčanje…) i ispunjavaju stavke sa svoje liste želja. Za razliku od uobičajenog individualnog korištenja VR-a, Rendever se fokusira na sinkronizirana grupna iskustva koja potiču razgovor i druženje među korisnicima. Tvrtka nudi programe za ublažavanje depresije, kognitivni trening pa čak i tzv. distrakcijsku terapiju u bolnicama (npr. tijekom kemoterapije ili dijalize) kako bi se smanjila razina boli i tjeskobe. RendeverFit je pak poseban sustav koji kombinira tjelesnu aktivnost s VR-om, omogućujući starijim osobama da vježbaju i natječu se u virtualnom okruženju kako bi se povećala mobilnost a i smanjio strah od padova.

Kroz ovu platformu obitelji mogu sudjelovati u iskustvima svojih bližnjih ili im pripremati personalizirane sadržaje.

Recimo i koju o robotici. Japan je vodeća svjetska sila kad je posrijedi robotika namijenjena starijim ljudima, što je i razumljivo jer riječ o zemlji čije je tržište starije populacije najveće i u apsolutnom i u relativnom smislu. U Japanu je postalo iznimno teško pronaći nekoga tko će se brinuti o starijim osobama po cijenama koje si oni mogu priuštiti. Cijelu priču otežava i činjenica da ondje nema doseljenika. Nota bene, u drugim razvijenim zemljama čak 90 % plaćene brige o starijima obavljaju doseljenici. Zbog svega toga doista je višestruko logično što su se Japanci već faktički odavno okrenuli robotima.

U tom kontekstu zanimljiv je primjer Paro, terapeutski robot, napravljen/konstruiran na temelju izgleda grenlandske bebe tuljana, namijenjen ponajprije tješenju onih koji su privezani za postelju. Ne samo da pacijente uz Para manje muče depresija i anksioznost nego komunikacija s robotom tuljanom sprečava one koji pate od demencije da se udalje iz nadziranih prostorija i negdje zalutaju. Paro se trenutno koristi u tridesetak zemalja, uključujući Hrvatsku. Od prosinca 2024. Klinika za psihijatriju Vrapče u Zagrebu koristi dva takva robota kao interaktivne alate u terapiji za oboljele ponajprije od demencije. Paro reagira na dodir, glas i svjetlo te imitira ponašanje kućnoga ljubimca, što je posebno korisno u bolničkim uvjetima gdje prisutnost pravih životinja nije moguće.

Naravno, pitate se, zašto za takav tip terapeutskoga robota nisu odabrani roboti psi ili mačke. Na stranu sad da oni koji vole pse ne vole mačke i obratno. Razlog je jednostavan: pacijenti bi takve robote uspoređivali s pravim psima ili mačkama pa bi im očekivanja od njih bila previsoka. Bebu tuljana u načelu ne može se usporediti s nečim iz stvarnoga života. 

Uza sve navedeno u onom dijelu svjetske ekonomije koji će se najbrže i najučinkovitije mijenjati zbog baš dramatičnog starenja stanovništva svakako su i financije te bankarske usluge. 

Nećemo ulaziti dublje u ovu problematiku (jer bi nam za to trebala još dva-tri ovakva teksta), ali navedimo ono možda  najzanimljivije. Sve će se više obraćati pozornost na činjenicu da stariji ljudi, kada pređu pedesetu i šezdesetu, ulažu u manje rizične dionice, kao i na to da će mnogi (a sve ih je više) - u mirovini – unovčavati svoje vrijednosne papire ili će prijeći na redovnu isplatu njihove vrijednosti u dogovorenim intervalima. To će se svakako odraziti na rad svih svjetskih burzi, baš kao i činjenica da globalno gledajući s povećanjem broja starijih ljudi kupnja stanova, kuća ili pak automobila (koji su već kupljeni) neće rasti po dosadašnjim stopama rasta. 

A opet, kada se dođe u određene godine, svakako se u načelu više troši nego što se štedi, tako da će starenje stanovništva izazvati i opadanje štednje (a depoziti klijenata oduvijek su najjeftiniji izvor prihoda banaka), što će za posljedicu imati – povećanje kamata! 

Što se tiče baš bankarskih usluga, napomenimo još samo ovo: u mnogim dijelovima svijeta banke nude starijim osobama tzv. povratne hipoteke, sporazume prema kojima vlasnik kuće ili stana pristaje da nakon njegove smrti to pripadne banci, a banka mu zauzvrat isplaćuje novac jednokratno ili u mjesečnim ratama. Tako vlasnik (defaultno: vlasnik u godinama) istodobno ostaje u vlastitoj nekretnini i dobiva od nje određeni prihod. 

Također treba imati na umu da su starije osobe posebno podložne financijskim zloporabama, pogotovo u digitalno doba. Zelenaštvo, klasične prevare i krađe identiteta već su sada velik problem. Prema nacionalnom udruženju za zaštitu odraslih svaki dvadeseti stariji američki građanin prijavljuje neku vrstu financijske zloporabe, procjenjuje se da je samo u SAD-u opseg financijskih prevara najmanje 3 milijarde dolara godišnje! Američko udruženje umirovljenika izvještava da je financijski gubitak u prosjeku sto dvadeset tisuća dolara po žrtvi. Nešto će se svakako po tom pitanju morati učiniti. I to, dakako, ne samo u Americi.

Koliko su stariji ljudi podložni zlonamjernim manipulacijama, koje čak sprovode tvrtke koje bi nam trebale biti na usluzi, dosta rječito pokazuje i primjer iz moje razmjerno bliske okoline. Starija osoba ušla je u trgovinu jedne naše telekom tvrtke u želji da kupi bon (dakle, samo bon) za svoj mobitel, a izišla je iz nje – obrlaćena i zbunjena – s novopotpisanom ugovornom obvezom, novom – skupom -  tarifom i novim – smartphoneom. Nešto što je dosad plaćala desetak eura mjesečno iduća 24 mjeseca plaćat će oko 40 eura. Zaključak izvedite sami.

Inače, barem kada je riječ o zapadnome svijetu, tko je star a tko nije, i što je starost, odredio je još u 19. stoljeću faktički Otto von Bismarck (1815. – 1898.), kancelar pruskoga kraljevstva koji je ujedinio Njemačku; njegov doista revolucionarni plan socijalnog/mirovinskog osiguravanja jedan je od – uz obavezno školovanje, izume motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, telefona i umjetnih vlakana – temelja na kojima  počiva i današnji svijet. Taj i takav njegov socijalni program podijelio je naše živote na tri faze: fazu učenja (mladosti), rada (zrelosti) i odmora (starosti). Takva je pak podjela etablirala, i to vrlo čvrsto, uvjerenje da poslije određene starosne granice ljudi više ne mogu doprinositi ni društvu ni ekonomiji. I danas se, dakako, uvriježeno smatra kako ljudi nakon 65 godine (ili neke druge proizvoljno određene dobne granice) pripadaju – najjednostavnije rečeno – pasivnom dijelu stanovništva. 

Imajući u vidu dramatično produženje prosječnog životnoga vijeka u 21. stoljeću  (koji se gotovo udvostručio u odnosu na Bismarckovo vrijeme – procjenjuje se da će 2030. čovjek nakon umirovljenja prosječno živjeti još 22 a u najrazvijenijem svijetu još 25 godina), morat će se (nešto se već po tom pitanju i radi) ozbiljno preispitati ova tzv. uvriježenost. 
Neki primjeri iz poslovnoga svijeta pokazuju da nisu rijetke kompanije koje odlazak pojedinih radnika u mirovinu (po sili zakona) doživljavaju kao izraziti gubitak. „Sve njihovo institucionalno znanje odlazi s njima“, izjavio je svojedobno jedan od čelnika Američkog udruženja umirovljenika. I samo da se zna, te u skladu s netom izrečenim: kada je potražnja za njihovim proizvodima ili uslugama najveća, Boeing, Michelin, UPS… redovito na posao vraćaju svoje nedavno umirovljene eksperte. 

Neka istraživanja također pokazuju da spolna, etnička ali i dobna raznolikost poboljšavaju kreativnost i „out of the box“ rješavanje problema u najpropulzivnijim kompanijama. Tako je npr. BMW, glasoviti njemački proizvođač automobila, egzaktno ustvrdio da „generacijski raznovrsne ekipe formuliraju bolje ideje i originalnije rješavanje problema“. 

U tom smislu film „Stažist“ (Intern) iz 2015. u kojem fenomenalno surađuju sedamdesetogodišnji udovac (tumači ga Robert de Niro) i ambiciozna, mlada poduzetnica (tumači je Anne Hathaway) nije samo dokona zabava za gledanje subotom navečer, nego i mogući pokazatelj, nagovještaj, sugestija (uza sve podrazumijevajuće filmsko idealiziranje) za moguću – ajde recimo to tako – miroljubivu, aktivnu, dobrohotnu i učinkovitu transgeneracijsku koegzistenciju.

Počeli smo ovaj tekst s primjerima iz showbiza, pa bismo ga tako mogli i završiti.

Legendarna glumica Meryl Streep u jednom je intervjuu ispričala kako se ujutro na svoj 40. rođendan, 22. lipnja 1989., probudila, okrenula se svom suprugu u krevetu i rekla: "To je to, sad je moja glumačka karijera završena." Govorila je to iz iskustva drugih glumica koje su nakon četrdesete Hollywoodu po pravilu prestale biti zanimljive. 

Ali, u načelu, nije mogla biti više u krivu. Od 1990. do danas glumila je u više od šezdeset filmova i serija, dobila 12 nominacija za Oskara i sa 63 godine osvojila svog trećeg Oskara. Danas Meryl Streep ima 76 godina, rastura u Tv seriji „Only Murders in The Building“, a u 2026. očekuje se i premijera vjerojatnog blockbustera „Vrag nosi Pradu 2“. 

Da se stvari u showbusinessu, osobito u televizijskoj produkciji, ozbiljno mijenjaju nabolje za glumice i glumce iznad 60 godina dokazuje i jedna od najboljih komičarki današnjice, 74-godišnja Jean Smart. 

Za ulogu u seriji "Komičari", koju je dobila kao 70-godišnjakinja (2021.), dosad je osvojila četiri nagrade Emmy, dvije nagrade Zlatni globus i tri nagrade Screen Actors Guild. A serija je obnovljena i za 4. sezonu, pa nagradama tu zasigurno nije kraj. 

Dame Helen Mirren ima 80 godina. I u tim godinama zadržala je visoku glumačku aktivnost s nekoliko projekata u tijeku, uključujući i rad na seriji „1923“ uz Harrisona Forda, koji ima - nota bene – 83 godine, te seriji „MobLand“.

Nešto se doista dramatično dogodilo u svjetskom showbizzu kada su posrijedi starije osobe, i kao glumci ali i kao pop zvijezde. Producentski moguli koji stoje iza najvećih projekata ovoga tipa nedvojbeno su dobro nanjušili koja i kakva publika im raste i kako joj treba prići i zadovoljiti njezine potrebe. 

Možda „starija ekipa“ nije nadvladala mlađahne zvijezde u usponu, ali daleko od toga da je u nekoj vrsti podređenog položaja, u kakvom je svakako bila prije 30 - 40 godina.

Tada ste na TV-u tek „Golden Girls“ i možda „Miss Marple“ a danas…?

Osim Meryl Streep, Jean Smart, Harrisona Forda spomenimo i to da TV ekranima vladaju i Larry David („Bez oduševljenja, molim“, 78 godina), Ted Danson („Man On the Inside“, 78 godina), Kathy Bates („Matlock“, 77 godina), Sylvester Stallone („Tulsa King“, 79 godina)…, dok su na velikim ekranima idalje i te kako aktivni Robert de Niro (82), Al Pacino (85), Denzel Washington (71), Sigourney Weaver (76), Anthony Hopkins (88)…

Što se pop glazbe tiče, napomenimo samo ovo: Sir Paul McCartney (83) nastavio je u 2025. svoju turneju „Got Back“ i u mnogim anketama naveden je kao jedan od najuspješnijih koncertnih izvođača godine, Bruce Springsteen (76) i njegov E Street Band i dalje su među najtraženijim koncertnim atrakcijama na svijetu, a Elton John (78) je na svojoj oproštajnoj turneji “Farewell Yellow Brick Road“ održao čak 330 koncerata, prodao 6 milijuna ulaznica a ukupni je bruto prihod cijele turneje iznosio 939,1 milijun dolara! 

Stoga, završimo cijelu ovu priču zapravo optimistično. Osjećate da starite? Ne brinite! Vaše vrijeme tek dolazi! 😊