Što će nama regalima knjiga?

Jako me je obradovao moj veliki prijatelj i utemeljitelj Ri Lita Vlado Simcich Vava kad smo se neki dan sreli na rivi i poklonio mi je svoju novu knjigu 'Canzoni d' una volta', zbirku kolumni, autobiografskih zapisa i neobjavljenih tekstova. Izvrsno štivo, na prvo listanje i mirisanje tiskarskih isparenja friške knjige među koricama.

Kratko smo popričali o tome što zapravo danas znači kupljena ili dobivena knjiga i gdje joj je mjesto.

Regal književnog ukusa

U doba kad smo se obojica počeli literarno izražavati i publicirati uglavnom priče, želja je bila da ih ukoričimo i onda da tu knjigu ponosno stavimo među ostale, na policu, u regal koji odaje naš književni ukus. Doći nekome u posjet sredinom tih osamdesetih i pogledati što ima od knjiga i vinila, značilo je skenirati tu osobu, kao kad se danas pogleda što neka osoba posta na nekoj društvenoj mreži.

Odmah se tu dalo zapaziti ima li taj u regalu zbirku romana Sydneyja Sheldona s jednobojnim koricama ili sabrana djela Josipa Broza Tita u 15 svezaka, koja odlično pašu uz onu crvenu vazu koja se nalazi tik do police s alkoholnim pićima za goste; dakle malog ormarića s ključem koji se ionako najčešće upotrebljava na tom regalu. Ukoliko bi u regalu vladalo šarenilo boja zbog različitih hrptova, onda je valjalo pogledati što ukućani čitaju – jesu li to samo praktične kuharice, uradi sam priručnici i vježbenice za kukičanje ili bi se tu mogla zateći i neka relevantnija publicistika ili beletristika.

Ako je već nismo naslijedili od starijih generacija, barem smo je kupovali i ponekad, hm, krali. Valjda smo u jednom trenutku imali taj embrionalni internetski poriv – sve što je postavljeno na mrežu je besplatno, pa je nama sve što je bilo u knjižnici ili književnom sajmu (u knjižari baš i ne – ondje su se knjige kupovale, pa bi to bila krađa), jer se posuđivalo i predstavljalo, nekako bilo opravdano za lupešku djelatnost.

Zagrebački Interliber koji je aktualan ovih dana je uglavnom sasvim prodajnog karaktera, a kako su izdavači sve više u banani, onda bi trebalo njima donijeti knjige da prodaju i štogod zarade kako bi opstali. Eto, gradonačelnik Bandić je u borbi za zaštitu knjige pobjedonosno javio kako će izdavačima omogućiti da izlažu na Interliberu uz simboličnu cijenu od samo jedne kune po metru četvornom.

Dakako da u priči ima kvaka. 22.

Ta je cijena predviđena samo za dodatni paviljon 7, a ne za 5 i 6 u kojima se prostor iznajmljuje po komercijalnoj cijeni. Kad je Meandar Media htjela iskoristiti taj 'velikodušni' potez zagrebačkog gradonačelnika, dobila je odgovor od Uprave Velesajma, da zbog nedovoljne zainteresiranosti neće aktivirati paviljon 7, i da ima još slobodnog prostora u paviljonima 5 i 6. Interliber je najveća hrvatska književna prodajna manifestacija, pa će vjerojatno Meandar Media pokunjeno izlagati u paviljonu 5 ili 6 dijeleći nezadovoljstvo s ostalim izdavačima.

Kupci će pet dana špartati kroz ta dva paviljona, neki će se zakačiti za neke hit-naslove. Na primjer, Lumen je izvrsno iskoristio hype oko izvrsne TV serije 'Sluškinjina priča' i dobio prava za reizdanje istoimene knjige Margaret Atwood, originalno objavljene 1985. Po knjizi je snimljen film, postoji i kazališna predstava, a svojedobno se pojavio i prijevod kod nas. No, tek je TV serija potakla zanimanje i za književni izvornik, pa će po povoljnijoj cijeni to ljubitelji izvrsnog štiva pazariti na sajmu.

Okej, za takav hit neće biti problema. No, što je s ostalima? Tko ih kupuje i zašto? Gdje će završiti? Kod Saše Dmitrovića u antikvarijatu Mali neboder? A onda će ih on opet doći prodavati na Interliber sljedeće godine i tako u krug. Vjerojatno do trenutka kad budu završile ili kao donacija za neku otočku knjižnicu ili kao sredstvo za potpalu.

I replikanti misle svojom glavom...

Jer, prije nego što utvrdimo tko kupuje knjige, trebamo se zapitati – tko ih uopće čita? Prema istraživanju GfK – u posljednjih godinu dana nijednu knjigu nije pročitalo 47 posto Hrvata! Svaki četvrti kupio je jednu knjigu.

Ne čudi stoga da se nadležno ministarstvo diglo na noge i napravilo neku Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja! Da ponovim: hrvatska Vlada usvojila je nacionalnu Strategiju poticanja čitanja!

Dok u noveli Philipa K. Dicka 'Sanjaju li androidi električne ovce' u 2017. replikanti misle svojom glavom i čitaju novojezike, u realnoj Hrvatskoj u istoj ljude treba zakonom poticati da čitaju. Kao da smo jučer izašli iz Drugog svjetskog rata, a drug Tito daje orden magazinu Arena zato što nepismeni najprije to počinju čitati nakon što se opismene.

Ministrica Nina Obuljen Koržinek i njezin tim upozoravaju na to kako 70 posto građana ima pristup preko kojih može čitati elektroničke knjige, no samo 12 posto njih i čita knjige u elektroničkom obliku. U tom smislu, navodi ministrica, bitno je izmijeniti prije spomenutu percepciju da ono što je digitalno dostupno treba automatski biti i besplatno.

U tom smislu, rezolutan sam, pak ja: porez na prodanu e-knjigu s 25 posto treba vratiti na otprilike 0 posto! Jer, na taj način poticat će se čitanje knjige u elektroničkoj formi. Nije li indikativno da se u trenutku kad je naša Vlada podignula PDV na e-knjige s 5 na 25 posto sasvim zaustavio procvat e-knjiga? Tad su s radom prestale i jedine dvije e-knjižare u Hrvatskoj, vezane uz telekom operatore. I naši eurozastupnici zalažu se za smanjenje poreza na e-knjige, pa bi se onda mogli dogovoriti nešto i s Ministarstvom kulture. Jer, uvjeren sam, u trenutku kad se taj porez smanji na razinu poreza za standardna tiskana izdanja, kupnja e-knjiga opet ima izgleda. A uvriježena zamisao da je sve digitalno automatski i besplatno samo je posljedica postojećeg stanja u društvu gdje je pojedincima besplatno i sve ono što nije digitalno, bez nekih ozbiljnih zakonskih konzekvenci.

Dijelite knjige!

No, što je – tu je, čitanje očito valja promovirati i to na državnoj razini. Valja se nadati kako izdavači ne objavljuju knjige samo za državni otkup za knjižnice, nego i da postoje pojedinci koji će svoje životne prostore oplemenjivati knjigama. Za razliku od nekad, sad je dobrom dijelu stanovnika ionako knjiga u svome stanu samo smetnja. Ponajprije, više nema regala, Ikea je instalirala mogućnost da unutrašnjost stanova i kuća djeluje decentno i lijepo bez otvorenih polica, pa onda onih 25 posto Hrvata koji kupuju knjige tu i tamo, svoje vlasništvo možda i skrivaju u podrumu ili na tavanu dok ne dođe doba godišnjih odmora kad će na miru pročitati svoju knjigu, a onda je možda velikodušno ostaviti vlasniku apartmana. Taj će je onda lijepo ostaviti tako dobivenu zbirku ostalim turistima, a lijepo će se vidjeti na nekoj polici.

No, bez obzira na sudbinu knjige (regal, podkrevetlje, antikvarijat, lomača...), čak i onu ponižavajuću kad se u prodavaonicama živežnih namirnica u shopping centrima može kupiti na kilograme, svakako joj se u bilo kojem obliku valja vraćati. Generacije koje rastu imaju drukčije tehnološke zahtjeve i upravo zbog njih bi knjige morale biti pristupačnije. Dakako, najjednostavnije je učlaniti se u knjižnicu, uroniti u prostranstvo naslova i naći ono što će se sa zadovoljstvom pročitati.

A kad je riječ o posjedovanju knjiga, ja sam, zapravo, za njihovo šeranje kad nema dovoljno prostora za skladištenje. Kupit ću knjigu koja me zanima, pročitati je, a onda je proslijediti dalje. Ili ću kupiti, a onda, neizlistanu i nepročitanu, kao poklon nekome darovati knjigu: mislim da je to bolje i vrednije negoli negdje doći s bocom vina, kilom kave ili bombonijerom*.

*Za više informacija pročitati priču 'Vrtuljak' Ephraima Kishona iz zbirke 'Kod kuće je najgore'.