U početku bijaše riječ: o nekoliko novijih uspješnih romana i njihovim junakinjama

Svaka iole prisebna osoba zacijelo će se složiti s konstatacijom da ženama, stvarnim ili literarnim, u ovom svijetu nikada nije bilo baš lako. Ne zna se kako je i zašto to počelo. Možda zbog one najpoznatije priče iz najprodavanije knjige svih vremena koja kaže da je Eva navodno uzela zabranjenu jabuku i ponudila je Adamu pa je tom jednom nepromišljenom odlukom očito zauvijek proklela čitav rod.

Književnost je prepuna situacija u kojima su muškarci donosili krive odluke, pa ipak nisu toliko ispaštali za to u stvarnom životu.

Međutim, književnost je prepuna situacija u kojima su muškarci donosili krive odluke, pa ipak nisu toliko ispaštali za to u stvarnom životu. Što je s onom pričom kad je Paris oteo udanu ženu jer mu je bila simpa i na taj način započeo rat? Ili kad je hrpa muškaraca iz Troje odlučila da je baš super ideja prihvatiti ogromnog drvenog konja kao poklon koji im šalju njihovi neprijatelji Grci s kojima su u ratu već deset godina? Ili kad je Robb Stark obećao da će oženiti jednu ženu, a oženio je drugu i na taj način glupo i nesmotreno izgubio rat i život s katastrofalnim posljedicama za cijelu svoju obitelj (#SjeverPamti)?

Bilo kako bilo, netko je jednom napisao da je žena nastala tako što joj je muškarac velikodušno dao svoje rebro, a nesretnica mu je uzvratila tako da ga je nagnala na zlo. Oni koji su to pročitali zaključili su da to znači da su sve žene zle, manje vrijedne od muškaraca i da im je mjesto u kuhinji. Zahvaljujući toj pogrešnoj predodžbi, kao i mnogim drugim predrasudama koje su stoljećima nastajale, žene se od pamtivijeka moraju dvostruko više boriti za svoje mjesto pod suncem da bi mogle stati rame uz rame s muškarcima kao njima jednake.

Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena

Otrcani klišej u kojem vjerojatno nema puno istine jer je svaki pojedinac, bilo muškog ili ženskog spola, najčešće sam odgovoran za vlastite životne uspjehe i neuspjehe, no činjenica je da su u književnim djelima žene prvotno doista uvijek bile negdje u pozadini. Uglavnom svedene na ulogu poslušnih, krhkih i bezličnih ženica, zaručnica, majki i sestara koje strpljivo čekaju da se muškarci vrate iz bitke ili neke druge avanture te se u romanu od 400 stranica pojave na cirka njih 50. Ako se uopće pojave.

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, rekao je jednom netko. Možda Petar Preradović, a ako je suditi po strukturi rečenice, možda i Yoda. U svakom slučaju neosporiva je činjenica da se stvari ipak s godinama mijenjaju, premda ne uvijek brzo i ponekad u nedovoljnoj mjeri, pa su se tako žene s vremenom ipak nekako uspjele probiti u prednje redove, a spisateljska pera iznjedrila su zaista zanimljive i slojevite glavne ženske likove. Od Antigone i Elektre preko Jane Eyre i Elizabeth Bennet do Hermione Granger i Lisbeth Salander.

To su samo neke od brojnih heroina zahvaljujući kojima danas žene u knjigama nisu više samo nečije majke. Sada su majke zmajeva (zmajke?). Ili imaju tetovirane zmajeve na leđima i rješavaju zločine. Ili se bore kao zmajevi za svoje živote i protiv nepravde, ruše totalitarne sustave golim rukama u zastrašujućim distopijskim svjetovima, spašavaju živote, čine svijet boljim mjestom, ambiciozne su, inteligentne, sposobne.

Žene i djevojke posvuda

Krasno je čitati priče o ženama koje se bave gore navedenim stvarima, diviti im se i težiti tome da jednom postanemo jednako odvažne i uspješne poput njih. Međutim, dođe to neko razdoblje kad nam stvari baš ne idu od ruke, kad shvatimo da nam život ne izgleda onako kako smo zamišljali te da trud i naporan rad ne moraju nužno zajamčiti uspjeh i ostvarenje snova jer je život, kao što svi prije ili kasnije nauče, prilično nepošten, nepredvidljiv i čudan. U takvim trenucima čitanje o super ženama-zmajevima kojima sve ide od ruke može imati kontraefekt i stvoriti osjećaj manje vrijednost.

Žene i djevojke posvuda. U vlakovima. Na prozorima. Nestaju bez traga, lažiraju vlastitu smrt i podmeću mužu.

Možda je upravo to razlog zašto se u posljednjih nekoliko godina bilježi rast romana u kojima su glavni likovi istraumatizirane i naizgled slabe žene čije je pripovijedanje često nepouzdano zbog određenog poroka i/ili psihičkog stanja. Žene i djevojke posvuda. U vlakovima. Na prozorima. Nestaju bez traga, lažiraju vlastitu smrt i podmeću mužu. Vraćaju se u rodno mjesto nakon mnogo godina da bi pisale o strašnim zločinima, a pritom im se figurativno i doslovno otvaraju stare rane. Potiskuju traume koje su im dogodile u djetinjstvu. I naravno, gotovo svaka od njih na svakodnevnoj bazi pije litre i litre alkohola koji miksaju s različitim propisanim i nepropisanim lijekovima kako bi zaboravile ili jednostavno preživjele dan.

One nisu idealne niti idealizirane, pune su mana i poroka. One nisu likovi koje želimo imati za uzor, no baš se zato i poistovjećujemo s njima jer smo i sami puni mana. Ne želimo biti poput njih, no ipak se prepoznajemo u mnogim njihovim postupcima. Znamo da njihovo ponašanje nije zdravo, no ipak ih razumijemo i suosjećamo s njima. I naravno, navijamo za njih jer ako se one mogu izvući iz kaljuže života, onda možemo i mi.

Rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi

Spisateljica Paula Hawkins objavila je 2015. godine psihološki triler „Djevojka u vlaku“, priču koju u prvom licu jednine pripovijedaju tri žene. Najvažnija je od njih Rachel, koja svaki dan putuje na posao vlakom i promatra naizgled idiličan brak dvoje neznanaca. Međutim, jednog dana ugleda nešto strašno. Nitko joj ne vjeruje jer je alkoholičarka, ni policija ni čitatelji, a ni sama ne zna što bi vjerovala jer ima rupe u sjećanju uzrokovane učestalim pijanstvima. Naravno, njezin alkoholizam rezultat je nečega, a čitatelji se svakom sljedećom stranicom sve više približavaju razotkrivanju tog misterija. Roman je polučio ogroman uspjeh, postao je bestseller, a po njemu se snimio i film s Emily Blunt u glavnoj ulozi.

„Djevojku u vlaku“ reklamirali su kao „roman s velikim neočekivanim zaokretom“, pa ako ste poput mene čitavu knjigu čekali taj zaokret i na kraju okrenuli zadnju stranicu pitajući se „pa gdje je??“, možda ćete na kraju ipak ostati dosta razočarani predvidljivim razrješenjem priče. Radnja kao takva ne donosi ništa posebno novo, a prava zanimljivost samog romana upravo je ta nepouzdana pripovjedačica.

„Djevojka u vlaku“ odmah je dobila usporedbe s popularnim romanom „Nestala“ autorice Gillian Flynn. Zasluženo ili ne, to neka svaki čitatelj procijeni za sebe, no smatram da je Flynn ipak svoj „neočekivani zaokret“ puno bolje izvela. Njezina glavna junakinja svakako nosi titulu literarne psihopatkinje desetljeća i s njom se na samom kraju ipak, nadam se, nitko od nas nije poistovjetio. Međutim, svi smo se potajno divili njezinoj snalažljivosti i inteligenciji usprkos tome što ih je uglavnom upotrebljavala kako bi naudila drugima. Amy Dunn je svakako lik o kojem je zanimljivo čitati, ali s kojim ne bismo baš voljeli imati posla u stvarnom životu.

Osim što je riječ o pravoj napetici u kojoj nitko i ništa nije onakvo kakvim se čini i koju će sigurno cijeniti svi ljubitelji trilera, „Žena na prozoru“ nudi i dobar uvid u psihološko stanje glavne junakinje.

Priču sličnu onoj iz „Djevojke u vlaku“, no ipak malo bolje izvedenu i napisanu, donosi nam A.J. Finn. Njegova je djevojka već stasala u ženu i ne nalazi se u vlaku, već na prozoru. Zove se Anna Fox i ne može napustiti svoju kuću jer boluje od agorafobije. Dane provodi cugajući, gledajući stare filmove i špijunirajući svoje susjede. I naravno, pogađate, jednog dana ugleda nešto što ne bi smjela. Osim što je riječ o pravoj napetici u kojoj nitko i ništa nije onakvo kakvim se čini i koju će sigurno cijeniti svi ljubitelji trilera, „Žena na prozoru“ nudi i dobar uvid u psihološko stanje glavne junakinje koja svoj dom nije napustila više od dvanaest mjeseci. Već se snima i film u kojem će glavnu ulogu igrati jedna i jedina Amy Adams, poznata i kao ženski Leonardo DiCaprio zato što je u svojoj karijeri nebrojeno puta bila nominirana za nagradu Oscar, a nijednom nije ponijela zlatni kipić kući. Nepravda koja će se jamačno prije ili kasnije ispraviti, baš kao i u slučaju njezinog spomenutog kolege.

Amy to neće biti prvi put da se stavlja u cipele funkcionalne alkoholičarke jer nas je prošlog ljeta sve oduševila kao Camille Preaker u mini-seriji „Oštri predmeti“, snimljenoj prema istoimenom romanu već spomenute Gillian Flynn. Camille je novinarka koja se nakon godina izbivanja vraća u svoj rodni gradić kako bi izvijestila o brutalnim ubojstvima dviju djevojčica. Međutim, taj kriminalistički dio priče zapravo uopće nije previše bitan i interesantan, već služi kao kist kojim se oslikava psihološki portret glavne junakinje i njezino suočavanje s demonima iz prošlosti od koje čitav život pokušava pobjeći.

Mračna, uvijek u dugim rukavima unatoč velikoj vrućini i rijetko trijezna, Camille tetura kroz život sve dok je okolnosti (ili možda ipak njezin urednik) ne prisile da se njim suoči. Potpunu sliku dobivamo kroz upoznavanje njezine obitelji, prvenstveno majke i polusestre. Ako ste ponekad u trenucima slabosti skloni za svoje probleme kriviti svoje roditelje, nakon ove priče mogu vam reći samo jedno – vjerojatno ste u pravu. Flynn je svoje likove vrlo vješto okarakterizirala i prenijela na papir, a sjajna glumačka ekipa sjajno ih dovela u život na našim malim ekranima. Stoga u ovom slučaju nećete pogriješiti ni ako posegnete za knjigom, a ni ako ipak odlučite otkriti kako cijela priča završava na HBO-u. Moj je savjet uvijek predvidljivo isti – zašto ne oboje?

S nama je sve u najboljem redu

Naposljetku mi dopustite da vam predstavim Eleanor Oliphant. Ona ima trideset godina i vodi vrlo običan život. Svaki dan ide na posao i uvijek nosi istu odjeću, jede istu hranu na istom mjestu i rješava križaljku. Vikendom se zatvori u svoj stančić s bocom (ili dvije, tri) votke i zamrznutom pizzom. Srijedom uvijek telefonski razgovara sa svojom majkom. Interakcije s drugim ljudima svodi na nužni minimum, a u uredu je smatraju čudakinjom. Uvijek govori točno ono što misli i nisu joj baš jasne društvene konvencije, pa je zato često predmet ismijavanja i osuda.

Ako krenete s čitanjem romana „S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu“ autorice Gail Honeyman, vjerojatno ćete i sami u početku vrlo spremno osuđivati njezinu glavnu junakinju. Zašto mora biti takva? Zašto se ne može normalno ponašati? U današnjem svijetu mnogi će spremno i glasno braniti različitost i jedinstvenost, no samo ako je to odstupanje u skladu s nekakvim društveno prihvatljivim obrascima individualnosti. Čim nam nečije neuobičajeno ponašanje stvara neugodu ili ga ne razumijemo, odmah smo spremni posegnuti za osudama i zgražanjima bez da se potrudimo shvatiti što se to zaista događa.

Autoričin iznimno pitak i duhovit stil pisanja natjerat će vas da ne odustanete od Eleanor te ćete ubrzo shvatiti da je riječ o toploj i dragoj osobi.

Nasreću, autoričin iznimno pitak i duhovit stil pisanja natjerat će vas da ne odustanete od Eleanor te ćete ubrzo shvatiti da je riječ o toploj i dragoj osobi koja ima mnogo toga za ponuditi. Njezine čudnovate osobine i obrasci ponašanja zapravo su rezultat traumatičnih događaja iz djetinjstva koji su na njoj ostavili i psihičke i fizičke ožiljke i s kojima se nosi na najbolji način koji zna. A to ponekad uključuje velike količine alkohola. Roman je, baš kao i stvarni život, podijeljen na dva dijela: dobri dani i loši dani. Vjerojatno nije slučajnost da je zadnje poglavlje iz „dobrih dana“ jedno od najsmješnijih u cijeloj knjizi jer nam je na taj način autorica dala snage da se nosimo s onim težim dijelom priče u kojem će nam pokazati mračnu stranu Eleanorinog života.

Teško je reći je li riječ o drami s elementima komedije ili komediji s elementima drame, no jedno je sigurno: roman „S Eleanor Oliphant je sve u redu“ jedan je od onih koji će vas i nasmijati i rasplakati. Možda ćete na kraju pomisliti da biste ipak htjeli biti prijatelji s Eleanor, a možda će vam samo postati malo simpatičnija, no ipak ne u toj mjeri da biste s njom željeli provoditi vrijeme. U svakom slučaju, za mene je Eleanor jedan od najinspirativnijih književnih likova s kojima sam se imala prilike susresti u posljednjih nekoliko godina zato što je imala dovoljno snage i volje da poduzme nešto i pokuša poboljšati kvalitetu vlastitog života.

Roman u sebi nosi prekrasnu poruku da nikad nije prekasno. Nisam sigurna da u potpunosti vjerujem u to, ali Eleanor ipak ulijeva nekakvu nadu da je možda istina. A ako to nije odlika prave književne junakinje kojoj bismo se svi trebali diviti i navoditi je kao uzor, onda ne znam što jest.