Utočište u riječima

Pisanje mi je ovoga teksta osvježilo neka stara sjećanja, poluishlapjele osjećaje te ponešto probudilo usnule sive stanice. I iskreno, nije tako lako prošetati se vrtom knjiga koje sam dosad pročitao (i koje tek namjeravam pročitati), odlučiti se za njih nekoliko, napisati kraće vezane tekstove o njima te vam knjige predstaviti na zanimljiv način. Dapače, mnoge su od omiljenih mi knjiga mainstream, poznate mnoštvu, već „isfurane“, a učiniti ih zanimljivima nekomu tko je od njih odustao još prije moga rođenja... teško.

Stoga razumijevanje svega onoga što sam rekao i prešutio u potpunosti prepuštavam vama na volju (i maštu). Bit će tu svega ― i poezije, i proze, i kraćih djela, i dužih djela, i djela poznatih 99% svijeta, i djela poznatih ovomu manjem ostatku. Danas, doduše, djelomice bih i bio drukčiji da nisam pročitao neke od navedenih knjiga, ali više od svega cijenim one koji su me na ostale (ne)pročitane knjige uputili. Ovo je moja posveta svim knjiškim moljcima svijeta.

Walt Whitman, Vlati Trave, Zagreb: Konzor, 1995, preveo Tin Ujević

Prva knjiga koje se doista sjećam zbirka je poezije Vlati trave Walta Whitmana. Nisam je pronašao u knjižnici niti mi je itko ikada o njoj govorio, već sam sasvim slučajno tijekom jednoga posjeta baki na polici u jednoj od soba pronašao omanju knjigu s likom Whitmana na naslovnici. Bio sam dijete i sve što mi je taj čovjek tada predstavljao bila je duga, sijeda brada. No očarale su me riječi, protočnost pisanja, njegovan izraz koji me podsjećao na Whitmanovu bradu, a prva pjesma koju sam u životu zapamtio njegova je Jasna ponoć. Dakle prije Cesarića, Tadijanovića, Parun ili Ujevića moja je malenkost zapamtila stihove Walta Whitmana. Kasnije me fascinirala činjenica da ga je preveo stanoviti hrvatski pjesnik, stoga mi nije preostalo ništa drugo osim pročitati štogod Ujevićevo. I tako su Whitman i Ujević obilježili moje djetinjstvo poezijom, a ona je naposljetku postala sastavni dio moga života.

Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ, Zagreb: Školska knjiga, 2001, prevela Mia Pervan

Većina poznanika i prijatelja itekako dobro zna koliko sam povezan s tim djelom. Naime meni je Mali princ svojevrsna Biblija. Darovala mi ga je za 11. rođendan draga prijateljica iz razreda te joj dan-danas zahvaljujem što mi je uručila baš tu knjigu. Priču o malome princu dobrano pamtim iako zna proći dosta vremena između dvaju čitanja, no lirski ton kojom je pisana ta proza praktički me oblikovala kao pjesnika. Volio bih štogod suvislo kazati o Malome princu i barem nakratko objektivno govoriti o knjizi, ali jedino što vam mogu reći jest da će ostaviti trag. Možda vam se svidi, možda vam bude čista utopija, možda je ostavite postrance jer tko danas ima vremena za čitanje... No pružite li joj priliku, promijenit će vas na ovaj ili onaj način. Priča je to o svakome od nas, ljudima i situacijama s kojima se svakodnevno susrećemo, ali ispričana kroz oči odrasla čovjeka ― i djeteta. Stoga vas pitam: koliko si dopuštate neiskvareno i naivno poput djeteta kročiti svijetom? Kada ste posljednji put bili dijete? I čuvate li ga još uvijek u sebi?

Damir Miloš, Bijeli klaun, Zagreb: Mladost, 1988.

Jedna je od lektira u sedmome razredu bila i navedeni naslov, a kako nisam pretjerano volio čitati nametnute knjige, isprva sam je mislio odložiti na stol i ubrzo potom vratiti u knjižnicu. (Rječitost naime čuda čini na satu lektire.) No danas mogu reći da bih požalio da sam takvo što učinio. Roman je to koji se na toliko razina može smatrati hrvatskim Malim princem, a nije loše uzgred kazati i da ga još uvijek povezujem sa stihovima Slavka Mihalića:

Samo klauni znadu kako se možeš izvući:

plaču kad im se smije i smiju se kad im plač

razara lice.

Još jedna poveznica s knjigom jest i način na koji dječak/klaun doživljava svijet – on ne vidi boje, ali ih uz pomoć starca nauči opisivati. Ja pak vidim boje, ali svijet odavno promatram u nijansama sive jer tako mi nalaže crtački nagon. A riječi su uvijek tu negdje da nam začine i vrijeme i mjesto; u ovome ih romanu nećete pronaći. Upravo zato po završetku romana sklopite oči i zamišljajte boje. Začudit ćete se koliko ćete malo boja zamišljati, a koliko ćete samo lica, osjećaja i nadanja (ponovno) proživjeti. Ljudi su zasebna boja svijeta. Jedna je plava suza na klaunovu obrazu podsjetnik na to.

Agatha Christie, romani o Herculeu Poirotu

Što se krasote prezimena Christie tiče, doista ne mogu izdvojiti neku knjigu koja me posebno izgradila u današnjega mene. Majčina me strast za krimićima obuzela još davnih dana, stoga i ne čudi previše što mi je Poirot uzor u mnogim stvarima koje me zanimaju i kojima se bavim. U slučaju da ste od onih koji za Agathu Christie nikada nisu čuli, toplo preporučujem da uz koju pročitanu njezinu knjigu utipkate njezino ime u neku od mrežnih tražilica ― biografija joj je roman za sebe! Svijet Poirota i Hastingsa, ubojstava i prijateljstava, ljubavi i mržnje... to su samo neki od „kontinenata“ toga svijeta. Ako će vas netko barem djelomice naučiti prepoznavati i proučavati ljude, svakako će to biti Christie utjelovljena u mnogim likovima svojih romana.

Thomas James, Letters to a Stranger/Pisma strancu, Saint Paul, Minnesota: Graywolf Press, 2008.

Kao pjesnik pjesniku, posljednju knjigu ― koja me možda nije pretjerano oblikovala, ali svakako mi je proširila vidike ― posvećujem upravo Thomasu Jamesu. Nerijetko ga uspoređuju sa Sylviom Plath, što i nije začudno kada se pročitaju njegove kasnije pjesme, ali svakako ga ističem jer je u svim sferama književnosti marginaliziran, a vrijedi, doista vrijedi. U Hrvatskoj je ne(pre)poznat, a bilo bi mi jako drago vidjeti ga prevedena na hrvatski na policama knjižara i knjižnica. Biografija mu je, ma kako kratka bila, također vrlo slična onoj drage Plath. A zašto baš Pisma strancu? Nije da imam štogod drugo njegovo ponuditi ― naime to mu je jedina zbirka, a i postumno je objavljena. Nažalost, mladi je preminuli autor nije doživio osjetiti u svojim rukama, ali zato ga svi doživljavamo čitajući pjesme od kojih su neke vrlo početničke, a neke maestralno napisane. Jedna zbirka, pregršt pjesama, cijeli jedan opus u posveti svima koji je čitaju ― zato James piše „pisma“ strancu; taj je stranac svatko od nas. Nije zgorega pročitati nešto novo, nepoznato, svježe. Promotrite svijet perom Thomasa Jamesa. Bit će to prava avantura...

Naposljetku se nadam da sam vam barem štogod novo unio u život ovim popisom ― makar količinu zareza i crta, zanemarimo li knjige. Ali drago mi je što je GKR ponovno dopustio autorima Magazina pružiti vam osobne priče o svijetu književnosti i vrijednosti usađene u nas tijekom kraćih i dužih života. Knjige nas prate kamo god mi pošli, ali ne uvijek omeđene koricama. Svi ti likovi, stihovi, slike, riječi ― oni odavno nisu zaseban svijet. I oni imaju pravo na svojih pet minuta slave, a sve ovdje predstavljeno njihova je bina.

Stoga pljesak, molim, jer njihovo postojanje u vašim životima tek počinje.