Znanost provučena kroz literarni jezik

O žanru znanstvene fantastike postoje dvije vrste popularnih predrasuda. Prva je percepcija znanstvene fantastike kao nečeg trivijalnog, ili pak jednoznačnog. Najčešća asocijacija je svemir, premda žanr ne obuhvaća isključivo fiziku i kozmologiju već mnogo širi dijapazon znanstvenih polja, teorija i tematike. S druge strane, ako izjavimo: „zadatak nije znanstvena fantastika”, zadatak ćemo okarakterizirati kao lagan. Dakle, SF (dalje u tekstu, da uštedim tipkanja i digitalnog papira) se ipak načelno percipira kao nešto kompleksno i 'običnom' čovjeku nedohvatljivo.  

Kroz SF se znanost ne prikazuje samo kao zbir činjenica i formula, već postaje alat za istraživanje pitanja o prirodi čovjeka i njegovoj ulozi u svijetu. Ona u rukama autora tako postaje mnogo više od puke tehnološke predikcije – postaje narativni pokretač, alat za postavljanje etičkih dilema i istraživanje ljudskosti. 

Mogu li, ako sve to stoji, onda biti i dobri proroci budućnosti?

Kako onda točno funkcionira znanstvena komponenta u SF žanru? Koliko u takvim romanima njima ima 'prave' znanosti? I na koncu, jesu li dosadašnji popularni SF romani iznjedrili neko znanstveno otkriće ili predvidjeli ključne prekretnice i dosege u nekom polju? Mogu li, ako sve to stoji, onda biti i dobri proroci budućnosti?

Paradoks koji se javlja u ovom žanru je taj da, za razliku od same književnosti i umjetnosti, znanost ne bi trebala biti podložna interpretacijama. Relativizacija znanja je nešto protiv čega se znanstvenici i akademici sve žustrije moraju boriti, da bi koncepti fact-fiction nastavili biti oprečni. Ovdje onda ulijeće SF, sa svojim elegantnim spajanjem tih dvaju koncepata. 

U korijenu žanra, već H.G. Wells i Jules Verne postavljaju temelje onome što ćemo kasnije nazvati znanstveno-fantastičnom literaturom. Wellsov "Rat svjetova" nije samo priča o invaziji izvanzemaljaca, nego i istraživanje tadašnjih znanstvenih saznanja o evoluciji, biologiji i društvenim strukturama, dok Verneove "Putovanje u središte Zemlje" ili "80 dana oko svijeta" koriste tadašnje tehnološke napretke kako bi čitatelje povukli u inovativnu avanturu. 

Relativizacija znanja je nešto protiv čega se znanstvenici i akademici sve žustrije moraju boriti, da bi koncepti fact-fiction nastavili biti oprečni. 

S vremenom znanost u SF-u postaje kompleksnija i nijansiranija. Iako su Verne i Wells predlagali znanstvene mogućnosti, mnogi od kasnijih autora, poput Isaaca Asimova, Philipa K. Dicka ili, u novije doba, Liu Cixina, Dana Simmonsa, Arthura C. Clarkea i Andyja Weira usvajaju kompleksnije znanstvene teorije. Arthur C. Clarke, autor kultnog romana "2001: Odiseja u svemiru", nastojao je biti precizan i vjeran znanstvenim činjenicama, ali bez zanemarivanja mašte. U tom smislu, Clarke nije bio isključivo realističan, ali je njegovo razumijevanje znanstvenih principa omogućilo stvaranje priča koje su bile tehnološki uvjerljive. Asimov je, na primjer, u svojoj "Fondaciji" i "Robotima" iskoristio matematiku i teorije o evoluciji umjetne inteligencije kako bi stvorio politički i društveni okvir koji se bavi pitanjima moći, etike i naravi ljudskih odnosa, dok se Simmons u "Hyperionu" pozabavio futurističkim tehnologijama i putovanjem kroz vrijeme kako bi istražio ljudsku egzistenciju. 

Frank Herbert je u svojoj "Dini", djelu koje se smatra ključnim materijalom kamena temeljca čitavog žanra, uključio razne znanstvene discipline, od ekologije do genetike. Međutim, čitajući "Dinu", osjećaj je kao da čitamo fantastiku – kako zbog stila pisanja i dijaloga, tako zbog neulaženja u dubine znanstvenih koncepata. Drugim riječima, mozak nam ne mora biti u dobroj formi kuženja teorija i formula da bismo shvatili znanstveni dio. 

Mnogi od kasnijih autora, poput Isaaca Asimova, Philipa K. Dicka ili, u novije doba, Liu Cixina, Dana Simmonsa, Arthura C. Clarkea i Andyja Weira usvajaju kompleksnije znanstvene teorije.

Slično je činila i Ursula Le Guin, koja je s vremena na vrijeme i kritizirana zbog svoje 'meke' znanstvene fantastike. Njen roman "Svijet se kaže šuma" također donekle teče kao fantasy, premda tematski naginje SF-u. Znanost može postati relativno meka i kad je u službi humora i apsurda – za Douglasa Adamsa, u ,Vodiču kroz galaksiju za autostopere", znanost je bila povod za ispitivanje granica ljudskog znanja, ali u kontekstu filozofskih pitanja i ironije. Dakle, također razumljivo i tečno. Osim kad je u pitanju vogonska poezija.

U doba klimatskih promjena, političkih nemira i brzog tehnološkog napretka, mnogi autori kao što su Margaret Atwood ("Oryx and Crake") ili Kim Stanley Robinson (Marsovski ciklus) koriste SF kako bi postavili mračnije, distopijske prikaze budućnosti. I sve se češće danas, što je vidljivo i u najavama romana u svjetskoj književnosti za 2025. godinu, istražuju nelagodni black-mirrorovski scenariji i teme poput umjetne inteligencije, prava robota, opasnosti lijekova protiv starenja i petljanja u naš genetički sklop... Sve to doduše čak djeluje malo previše 'sada' i aktualno da bi se smatralo futurističkim. Ipak smo u vremenu koje su nekadašnji SF autori prognozirali, neki vrlo precizno. Zanimljivo je zato pratiti koji je to korak dalje, i koliko je vizija budućnosti sadašnjih SF autora zapravo usklađena.

Mjesta gdje znanost zaista dolazi do izražaja, i gdje ranije spomenuti mozak ipak treba ubaciti u petu brzinu, su serijali kao što je "Sjećanje na prošlost Zemlje" Liu Cixina koji vremenski grabe i preko kraja koji itko može zamisliti (osim Cixina, očito). Klasični primjer modernog hard SF-a koji se ne ustručava koristiti istančaniji jezik znanosti i istražiti postojeće koncepte kako bi stvorio vlastite znanstvene narative i rastvorio nam neki potpuno ludo novi univerzum alternativne budućnosti. Iako ima svojih odličnih strana, Netflixova adaptacija Cixinove trilogije zanemaruje znanstvene dijaloge i opise kako bi se naglasila drama između likova.

Sve se češće danas, što je vidljivo i u najavama romana u svjetskoj književnosti za 2025. godinu, istražuju nelagodni black-mirrorovski scenariji.

U pop kulturi, znanstvena fantastika često bira pristupačnost nad dubinom. I ovdje onda može doći onaj moment kad pomislimo: ako ovo čitaju, stručnjaci se vjerojatno križaju. Ili ipak jako dobro zabavljaju. No čini mi se da se to češće događa u filmovima i TV serijalima nego knjigama. Jer čak i kad znanost u romanu nije naročito slojevita, uvjerljiva ili intrigantna, te je ne bismo trebali shvaćati kao sat fizike, ona je dotaknuta samo površinski kako bi se razradili neki drugi aspekti romana. To vrlo elegantno u svojim romanima čini Becky Chambers, čiji je "Put do malog gnjevnog planeta" dobar primjer optimističnog, easy SF romana. Andy Weir je također živući dokaz da čitanje lakog i zabavnog SF-a ne mora podrazumijevati  znanstvene nebuloze. 

Premda koristi znanstvenu terminologiju, primjerice u "Projektu spasitelj" Weir je iznese kroz humor, neuštogljen karakter glavnih likova i dinamičnost radnje, pa kompleksnost znanosti nekako prođe lišo. Ako je želimo primijetiti, možemo, a ako nam je bitniji razvoj radnje, nećemo o nju zapinjati. Slično čini i Martha Wells sa svojim urnebesnim "Dnevnicima jednog Ubibota". A tu su i nezaobilazni dvojac iza imena James S.A. Correy, autori serijala "Expanse". U televizijskom obliku se odlično može vidjeti ta crta razilaženja realističnosti u SF-u – dok u "Zvjezdanim stazama" tijekom warp brzine svi pijuckaju raktajino, likovi iz Expansea sjede zaljepljeni za stolce i, ako su predugo u velikoj brzini, osjećaju mučninu, krvare, umiru... Pitanje je samo jesu li (ponekad) klimava realističnost znanosti i manjak tehničkih detalja opravdani dobrom filozofskom kritikom društva i kvalitetnom razradom likova i radnje, kao što je to slučaj sa "Zvjezdanim stazama".

U svakom slučaju, znanost u žanru SF-a nikada nije statična – ona je fluidna, prilagodljiva i vječno u dijalogu s čitateljima i vremenom u kojem žive.