,,Bijeg“ Carla Frode Tillera: čar eksperimentalnih romana i kompleksnih likova

Moderni su romani, po meni, karaketrizirani slobodom. U prošlosti su autori morali slijediti vrlo rigidnu strukturu i tematiku te su imali mnoge restrikcije u jeziku kojim su se koristili. Ovo je većinom zbog društvenih normi u akademskim krugovima, utjecaja Crkve i jezične diskriminacije prema neobrazovanijim ljudima. U nedavnoj prošlosti postoji više slobode što se odražava u suvremenoj umjetnosti. Puno je više eksperimentalna, romani često ne prate standardnu kompoziciju ili pravila pisanja. Zbog toga i jesu toliko zanimljivi i originalni. ,,Bijeg“ je knjiga za koju bih, kad bih morala svoj dojam izreći u jednoj rečenici, rekla da nikad nisam pročitala ništa slično.

Tekst je nastao kao dio projekta "Čitanje u fokusu" kojeg je pokrenula Naklada Ljevak 2021. godine u suradnji sa stručnjacima koji se bave obrazovanjem i poticanjem čitanja djece i mladih te nastavnicima hrvatskoga jezika prepoznatim u radu s učenicima. Projekt se provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. U projektu sudjeluje i Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci radove čijih učenika prenosimo.

,,Bijeg“ je roman koji se bavi mnogim temama i relativno je kratak te ga je teško opisati bez da se doima čudno, teško i zbunjujuće. Moram napomenuti da ovaj roman, premda neobičan i pun svojstvenih, originalnih karakteristika, potiče na čitanje i bio mi je više zanimljiv nego zbunjujuć, pogotovo nakon što sam shvatila kako se dijelovi vežu u cjelinu. Bit romana su tri lika, Elisabet, njezin suprug Sakarias i Johannes, njihovo nedavno poginulo dijete. Ovi se likovi izmjenjuju kao pripovjedač u prvom licu, ponekad usred rečenice, zbog čega čitatelji dobivaju uvid u svačiju perspektivu. Supružnici su u najtežem razdoblju svojih života i udaljili su se jedno od drugog, no odluče zajedno provesti Badnjak i te večeri doživljavaju nadnaravno iskustvo u kojem imaju osjećaj kao da se vraćaju natrag u vrijeme i opet proživljavaju iskustva unatrag par godina te se suoče sa svojim osjećajima tuge, zbunjenosti, frustracije i ljubavi. 

Iako je psihološka radnja romana vrlo zanimljiva, ona tek u kombinaciji sa zanimljivim stilom pisanja i kompozicijom daje romanu njegov karakter. Knjiga je pisana u struji svijesti zbog čega se čitateljima čini kao da su u glavi lika, kao da ga razumiju i da su stvarno proživjeli ista iskustva kao i on. Taj tok misli također olakšava autoru prikazati promjenu točke gledišta između likova, npr. kad Elisabet dođe na red, često se ponovi gotovo identična rečenica, dugačka stranicu i pol, o tome kako se ona izgubi u svojim mislima dok svira klavir. Glazba je jedna od najvažnijih tematskih okosnica u romanu te je također komponiran kao fuga (što na latinskom znači bijeg). Fuga je glazbena vrsta koja se sastoji od tri dijela, svakom od kojih se može dodijeliti dio knjige, i od najčešće tri dionice, poput tri lika u knjizi; u njoj se ponavlja ista tema, no zbog toga što glasovi idu jedni preko drugih ta tema gotovo zvuči kao da bježi. Činjenica da je roman komponiran kao fuga, predstavlja bijeg likova od vlastitih osjećaja i stvarnosti.  

Dijalog je vjerojatno moj najdraži dio romana. Nikad nisam pročitala djelo u kojem su razgovori tako realistični i reprezentativni miskomunikaciji koja je česta u pravome životu. Svaki lik ima specifičan način pričanja i u scenama bogatima dijalogom često sam mislila o tome kako riječi koje pojedini lik izgovara njemu pašu, na neki način. Imala sam osjećaj kao da pričaju poput stvarnih ljudi. Likovi svojim članovima obitelji ponekad namjerno postavljaju pitanja koja su im već postavljena i na koja znaju odgovor, tek tako da ih opet čuju ili da drugu osobu razljute jer znaju koliko je ta tema osjetljiva. Tiller stvarno dobro razumije ljudsku komunikaciju.

Također sjajno prikazuje svoje likove. Dijalog nije jedini razlog zbog kojeg se likovi meni doimaju kao stvarni ljudi, to se može izvući i iz sjajnog prikaza njihovog ponašanja i tugovanja, mogla sam se na neki način poistovjetiti sa svakim od njih

Sakarias mi je najdraži lik. Kompleksan je, vidjela sam dio sebe u njemu i u načinu na koji tuguje. Pokušava se čim prije vratiti normalnom životu i zatrpava se poslom kako se ne bi morao suočiti s ranjivosti, koju je zbog svojeg odgoja internalizirao kao osjećaj koji muškarac ne bi trebao osjećati. Bilo mi ga je jako žao tijekom zbivanja u knjizi, pogotovo zbog izolacije proizašle iz lošeg odnosa sa svojom obitelji.

Elisabet je Johannesovu smrt doživjela na suprotan način. Odbija se vratiti svakidašnjem životu, okružuje se svojom samoćom i razvija nezdrav odnos s alkoholom zbog svoje neizmjerne tuge. Ta razlika u njihovim reakcijama pokreće konflikt i zapravo je pokretač cijele razrade.

Johannes je bio drugačiji od svojih vršnjaka, bio je samotnjak, zamišljen i mučio se sa svojim rodnim identitetom. Zbog ovog se njegovi roditelji ponekad ne slažu s njime i nakon njegove smrti preispituju ispunjenost njegovog kratkog života i svoju uspješnost kao roditelje. 

Prijevod je vrhunske kvalitete i stvarno čini cijeli roman vrijednim čitanja. Mišo je Grundler vrhunski prenio značenje i jezičnu bit romana, sačuvao je stil pisanja i poruku pritom izbjegavajući nesretnosti i prepreke između norveškog i hrvatskog jezika, pogotovo što se tiče roda koju u našem jeziku ima veliku gramatičku ulogu, no zbog kojeg se dijelovi radnje mogu krivo protumačiti.

Ukratko, ,,Bijeg“ me se dojmio jednako kao i ,,Razglednica“, no na drugi način. Dvije se knjige koje sam zasada pročitala u projektu bave temom obitelji, no na drugačiji način. ne mogu se sjetiti ničega što mi se nije dopadalo, osim toga što je možda bilo malo zbunjujuće na početku. Ovo se djelo stvarno mora pročitati više puta kako bi se uistinu ,,upilo“.

Una Žeželić