"Bijeg" Carla Frode Tillera: Moj bijeg

Bijeg  (Carl Frode Tiller, Bijeg,  Mišo Grundler, Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2024.)  je ime romana norveškog pisca Carla Frodea Tillera koji me uistinu potaknuo na čitanje. Prije nego što sam uopće započeo čitanje ove knjige, pojavila se znatiželja o tom bijegu. Naslov, barem po mojem mišljenju, igra vrlo veliku ulogu u tome hoću li pročitati određeno djelo ili ne. U ovom slučaju on je bio presudan. Inače nisam veliki čitatelj. Čitam ono što moram kada moram. Većinom je to sve u zadnji tren, no od ovog romana se nisam mogao odvojiti. Svaki trenutak slobodnog vremena koji sam ugrabio uz sve ostale obaveze koje imam posvetio sam čitanju. Jednostavno, to bilo je jače od mene.

Tekst je nastao kao dio projekta "Čitanje u fokusu" kojeg je pokrenula Naklada Ljevak 2021. godine u suradnji sa stručnjacima koji se bave obrazovanjem i poticanjem čitanja djece i mladih te nastavnicima hrvatskoga jezika prepoznatim u radu s učenicima. Projekt se provodi pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. U projektu sudjeluje i Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci radove čijih učenika prenosimo.

Roman prati živote usamljenih roditelja Sakariasa i Elizabet te njihova jedinog sina Johannesa koji je u nesreći nažalost  stradao. Stil pisanja koji je doista neobičan bio mi je  izuzetno težak za čitanje u samim početcima. Trebalo mi je dosta vremena kako bih samo shvatio koji lik što izgovara. Pitao sam se čemu takav način pisanja. Na jednom od zoom meetinga s piscem on je rekao da se tijekom pisanja slično i sam pitao. Hoće li njegovi čitatelji moći pratiti pripovjedača u romanu. S vremenom, kada se udubite u čitanje i shvatite likove te njihov način razmišljanja,  priviknut ćete se i na česte izmjene radnje. Radnja se odvija retrospektivno. Pripovjedač se također izmjenjivao cijelim romanom, ovisno o tome kojega od glavnih triju likova pratimo. Na mjestima gdje je pripovjedač bio u prvom licu jednine pratili bismo Johannesov, Sakariasov ili Elizabetin život, a na mjestima gdje je pripovjedač u trećem licu jednine primijetili bi naraciju kojom se pripovijedao određeni dijalog ili nečiji stavovi i razmišljanja. Neki dijelovi pri izmjeni likova i radnje često su se ponavljali. Pisac je pisao roman inspiriran glazbom. Želio je da roman bude sličan Bachovim skladbama. Takvim ponavljanjem dijelova pri izmjeni radnje i likova htio je postići ritam koji se idealno uklopio uz ovakav neobičan stil pisanja. 

Djelo mi niti u jednom dijelu nije bilo dosadno. Ostao sam dirnut na nekim dijelovima. Teško je uopće staviti se u kožu roditelja u takvim trenutcima kada vam dijete napusti ovaj svijet prije vas. Posljedice toga bile su majčino neumjereno konzumiranje alkohola te očevo sve veće provođenje vremena na poslu. Izmučeni gubitkom sina preispitivali su sami sebe veliki broj puta. Jesu li nekako mogli biti više uz njega. Jesu li mu možda nekako mogli pomoći u fazi kroz koju je prolazio. Naime Johannes je bio usamljen i sramežljiv dječak koji se ponašao drugačije. Imao je poteškoća s zauzimanjem za sebe i osjećao se kao djevojčica što mu je stvaralo velike probleme. Nije se družio sa svojim vršnjacima, već samo sa svojim psom Bonzom. Tematika ovog romana sama po sebi je veoma tužna, no nije me zaustavila od čitanja. Vjerujem da napisati ovakav roman nije nimalo lako i zato se iskreno divim spisatelju. 

Na kraju bih još jednom htio naglasiti koliko sam zadovoljan i sretan što sam pročitao ovo djelo. Preporučujem ga svakome tko još traži sebe i osobama koje vole otići iz stvarnosti i istinski se prepustiti u čitanje jedne ovakve dirljive i žalosne priče.

Marko Kolak, 2. razred