"Četvrta ruka" Johna Irvinga: ženski likovi kao opsjednuti psihopati

Ali gotovo halloweenske strave i užasa nije nedostajalo kad nam se na tapetu našla knjiga „Četvrta ruka“ Johna Irvinga (što smo mi, SČK-ovci na raspravi izgovarali Džona Rrvinga, naglasak na ova dva slova r).

John Irving afirmirani je američki romanopisac, hvaljen i nagrađivan od strane svih onih kritičara „koji znaju nešto više“ (nekim čudom mi tu nismo uključeni; vjerojatno se radi o starijem izdanju njegove knjige i starijoj biografiji). Odličan stil prožet ironijom, koja čini njegove knjige, pa tako i teme. To nam je osobito važno jer g. Irving, čini se, i nije neki predstavnik veselih i laganih tema. Pored toga očito se i ne trudi biti piscem kojega se čita u autobusu ili dok se čeka red na kasi u Konzumu (htjeli bismo naglasiti da ova reklama nije plaćena), jer od jedne njegove knjige neki drugi pisci bi napisali pa... možda čak i tri knjige.

Pa kako se u SČK-u trudimo biti zagovornici dobre i priznate književnosti, nismo se dali obeshrabriti i uhvatili smo se ukoštac s tim velikim imenom suvremene književnosti. I evo ti ga na, još jedno razočaranje, i to treće u nizu. Prvi put O. K., drugi put ajde još-još, ali treći put već moramo na kavu. Narodne običaje na stranu, je li moguće da smo mi mladi danas toliko nezadovoljni i kritični prema, zapravo, svemu? Ili je to samo neka karakteristična osobina mladih (i onih koji se tako osjećaju) čitatelja SČK-a? Na raspravi se pojavilo deset najhrabrijih Pohotnika u službi vladarice Tine, početne su ocjene bile čak i poprilično visoke (naš Alan je, za ilustraciju, nagradio knjigu s punih 4,8, zaokruženo na jednu decimalu), ali tok rasprave rezultirao je smanjenjem tih početnih ocjena, tako da je na kraju prosječna ocjena bila 3,4.

Što nas je to tako razočaralo? Irving je inače poznat kao pisac koji doista uspijeva svoje likove učiniti konkretnima i stvoriti time u čitatelju onaj osjećaj da to nisu samo likovi u knjizi već i stvarne osobe. Međutim izgledalo nam je da to baš i nije slučaj s likovima u „Četvrtoj ruci“. Glavni je lik Patrick Wallingford, pasivan, neodređen senzacionalistički novinar čija je najveća odlika to što je neizmjerno lijep, a najveći uspjeh to što mu je lav odgrizao ruku. To je vjerojatno i najveća odrednica u njegovu životu – naime iako je nezadovoljan svojim životom, ne čini baš ništa da bi ga promijenio na bilo koji način. Njemu je uvijek sve ravno, kako bi se u narodu reklo, odnosno apatična je osoba u svim segmentima svog života, kako bi se izrazili stručnjaci. Čak i to što je ostao bogalj nije ništa promijenilo u njegovu pogledu na život i svijet. Naravno, u jednom trenu ipak dolazi do buđenja iz tog stanja pasivnosti: Patrick se zaljubljuje, i to u koga drugog, nego u suprugu čovjeka čiju su mu ruku transplantirali. Ipak, na zadovoljstvo čitatelja, ova nesvakidašnja ljubavna priča nakraju pronalazi svoj happy end.

Složili smo se i oko toga da su svi ženski likovi opisani kao nekakvi opsjednuti psihopati, u nekim slučajevima čak i amoralni – idu ravno prema svome cilju ko prave macchiavellice. Ta ženska agresivnost, čini se, služi Irvingu kao kontrast s tim „brižnim i mirnim“ muškićima, kakvi su njegovi likovi. Ova dva razloga nisu jedini zbog kojih su se ocjene spuštale. Jednostavno, kao i u svakoj priči, svi ti likovi donose nekakve odluke, a nama, čitateljima, baš nije jasno što ih je potaklo na tako nešto. Zapravo, kao što je istakla naša Nataša, to je glavni razlog, koji sprečava čitatelja da potpuno uroni u knjigu. Nakraju su neki od nas pokušali opravdati sve te nedostatke i nejasnoće tvrdeći da je Irving možda želio reproducirati nekakav novinarski stil (i time biti donekle originalan u odnosu na druge svoje knjige), a s obzirom na to da je glavni lik novinar, neki su pokušali argumentirati da se ipak u barem nekim likovima vidi svojevrstan karakterni razvoj. Ipak, nakraju smo se jednoglasno složili da je u svemu tome ono nešto nedostajalo što bi knjizi pomoglo da odskoči od prosjeka.

Mi smo mi, vi ste vi, pa knjižicu svejedno pročitajte (nasmijat će vas u nekim trenucima, garantiram kao iskusna čitateljica), samo imajte na umu da ovo nije ni približno Irvingov vrhunski doseg. A ako ne želite čitati knjigu, uvijek možete posegnuti za filmom (čiji je scenarij isto tako napisao ni više ni manje nego John Irving). Ako već nemate neki drugi razlog, onda bar da saznate što je ili što nije ta famozna „četvrta ruka“ (znajući da glavnom liku fali jedna ruka).

Nadam se, a mislim i svi ostali, da će iduća knjiga zaustaviti taj negativni trend snižavanja ocjena. Tu tešku i odgovornu, a nadasve plemenitu zadaću imat će Kratka povijest traktora na ukrajinskom Marine Lewycke. Živi bili pa vidjeli!

Vedran Miletić, Romina Rovan